Dragi dnevniče, zadnji tjedni se čine poput vječnosti, poput nekog vakuumskog limba u kojem ne znam što je početak, a što kraj, što je dan, a što noć, je li ponedjeljak ili petak… Zapravo sam prestala danima davati nazive, prestala sam mjeriti vrijeme prema tjednu, datumu, ono, kronološki. Kao što to rade ljudi izvan ovog vakuuma. Jer za nas vrijeme kao takvo ne postoji.
Dani već odavno nemaju nazive, ne postoji utorak ili nedjelja. Moram dobro provjeriti, zastati i razmisliti po kojim principima funkcionira taj vanjski svijet. Jer naše vrijeme se ne odvija po istim parametrima. Ja već tjednima dane dijelim samo na one dobre i one loše. A nekako se čini kako se loši samo množe, kako taj vakuum usisava sve ono dobro i pretvara ga u ništavilo postojanja.
Dobri su oni dani kada se tata probudi ujutro i želi obilan doručak. I pojede taj doručak onako slasno, bez da bez apetita brlja po tanjuru, kako moja mama voli reći. Dobar je dan kada s nama popije kavu i priča o onome što se događa u tom vanjskom svijetu. Kad se odluči dići iz kreveta i čitati novine dok sjedi na kauču. Kada ode do kupaonice i sam opere zube i umije se. Kada mama i ja ispraznimo katetere bez da mokraću razlijemo posvuda, ono poput profesionalnih patronažnih sestara.
Dobar je dan kada spontano odlučimo uživati u još jednoj srcedrapajućoj romantičnoj komediji zbog kojih mom tati uvijek osvane tutlasti osmijeh na licu. Smijemo se glupim forama, srce nam je toplo kada film ima sretan kraj (a uvijek ima), a mama samo s prezirom komentira kako joj nije jasno kako možemo gledati toliki šund.
Dobar je dan kada se tata javlja na mobitel i sa svojim bližnjima priča bez spominjala boli, odlaska u bolnicu, kada pljuje po politici ili okrene po nekim starim, ali dragim uspomenama.
Dobar je dan kada ne mora popiti još jednu tabletu za bolove, kada ne mlatara glavom i ne ispušta čudne zvukove jer ga opet muče kiselina i mučnina. Kada ne prespava cijeli dan, a na licu mu se i u snu vidi agonija od bolova.
Dobar je dan kada ja imam želje da s Ajom prošetam duže od 10 minuta. Kada poželim odraditi barem nekakav trening, bilo u obliku trčanja ili laganog istezanja. A ne da i ono malo vremena što imam za sebe, provedem sama u sobi ili u kupaonici na WC školjci ili pod tušem. Kada čitam korisne stvari na internetu, a ne skrolam bezrazložno, apsolutno nesvjesna onoga što je na ekranu.
Dobar je dan kada najbližima odgovorim na poruke s više od par riječi. Kada imam snage, volje i želje da se odazovem na telefonski poziv i pokušam sastaviti suvisle rečenice koje ne počinju s “bolnica” i završavaju sa suzama. Dobar dan je kada sam sretna za svoje najbliže, kako uspijevaju na poslu, kako putuju, kako planinare, kako idu u shopping, kako uživaju na večeri, kako se opijaju, kako se smiješe na slikama, kako su sretni, kako su veseli, kako su bezbrižni, kako…
Dobar je dan kada tata igra neke stupidne igrice na mobitelu, mada nikad ne zna koja su pravila i što bi zapravo trebao igrati. Ili gleda klipove Charlieja Chaplina. Ili videe o nekakvim poljoprivrednim metodama.
Dobar je dan kada tata dobije dobre nalaze, kada se stanje nije promijenilo ili kada je čak otišlo na bolje. Ti dani su posebno dobri, ti dani su budućnost. Ali dobar je čak i dan kada krvni nalazi nisu loši, kada mu je odobrena terapija, kada je dobio recept za neki skuplji proizvod. Kada nije dugo čekao red u bolnici. Kada je dobro podnio kemo. Kada je dobro podnio imuno. Kada je generalno rak dobro raspoložen, onda smo svi mi dobro raspoloženi. Onda su dani dobri.
Dobar je dan kada zajedno večeramo uz zvukove dnevnika kojeg on i dan danas prati, unatoč tome što je počeo čitati vijesti na internetu. I unatoč tomu što ga svi sudionici vijesti i dalje uspijevaju naživcirati.
Dobar je dan kada svi zajedno pogledamo film ili seriju, samo komedije i samo veselo u posljednje vrijeme. Kada mama napravi zdrave palačinke i svi ih slasno pojedemo. Kada Aja zaspe usred filma i počne smiješno hrkati. Dobar je dan kada tata normalno utone u san, a mama i ja legnemo prije dva ujutro u krevet. I spavamo uz minimalno dizanje, ono da se ne probudimo zbog tata više od dva puta tijekom noći.
Bio je to jedan dobar dan kada utonem u san bez grča u želudcu, bez mokrog jastuka natopljenog od suza, kada imam osmijeh na licu, kada sam sretna zbog malih stvari. I kada znam zbog čega trebam biti zahvalna.
Ali ima i onih loših dana kada se tata budi ujutro s mučninom i bolovima, kada na jedvite jade unese barem nešto u svoj organizam za doručak. Loši su oni dani kada već rano ujutro se svi međusobno posvađamo jer želimo samo ono najbolje za njega, želimo da se trgne i bori, a on jedino što želi cijeli dan jest ležati u tišini i gledati u jednu točku. Tijekom lošeg dana mobitel zvoni, ali nastavlja zvoniti bez odgovora, televizor je ugašen, ne čuje se glazba.
Loši su dani koje provedemo na hitnoj ili u bolnici. Kada pola sata pokušavam tatu osposobiti da fizički može doći do auta. Najlošiji su kada moramo zvati hitnu. Kada mahnitavo u bolnici tražim krevet za njega jer on ne može stajati ni sjediti duže vrijeme. Kada kucam na vrata liječniku, a njega nema, kada zaustavljam svaku sestru na odjelu, ali one nemaju nikakvu informaciju hoće li doktor doći danas ili ne. Loš je dan kada pri posjeti ugledam ženu kako se ruši na odjelu i svi hitaju da je ožive.
Loš je i onaj dan kada na hitnoj čujem da će tata biti hospitaliziran i ostavljen u bolnici par dana. Loš je dan kada ga ne smijem vidjeti ni tih par minuta zbog pojave gripe. Ili on mene pak ne želi vidjeti tih par minuta jer psihički nije dobro i želi biti sam.
Loš je i onaj dan kada preko pola sata bodrim tatu da se popne na taj prvi kat nakon terapije i napravi još koji korak do kreveta.
Izrazito je loš dana kada dobije izrazito loše nalaze. Kada se budućnost čini tako nemogućom. U jednom trenu usisana i ispljuvana u tom vakuumskom limbu.
Loš je dan kada ga toliko muči žgaravica i mučnina da je svaki uneseni zalogaj mala pobjeda. Loš je dan kada se tata ne digne i ne ode do kupaonice. Kada krivo stisnemo kateter i mokraće bude po cijelom dnevnom. A mokraća se uvuče, zna mnoge dane svojim smradom pretvoriti u one loše.
Loš je dan kada mu moramo dati više tableta za bolove. Kada prespava cijeli dan u agoniji. Kada s nama ne prozbori deset rečenica, a da ne počinju s “Donesi mi…” “Treba mi…”, “Boli me…”…
Loš je dan kada ni ja nemam volje ujutro se dići iz kreveta. Znam da me mama i tata trebaju, a ja sebično razvlačim minuta koje se pretvaraju u sate, ležeći u krevetu otvorenih očiju, prisutna tijelom, ali ne i duhom. Duh nigdje nije prisutan. Loš je dan kada radnje obavljam automatski, ono jer moram, jer sam se, eto, već na to loše stanje navikla.
Najlošiji je onaj dan kada u kupaonici sjedeći na WC školjci ne mogu prestati ridati. Jednostavno se ne mogu zaustaviti, toliko da na kraju moram uzeti tabletu za smirenje jer uplakana i s rukama koje se nekontrolirano tresu ne mogu obavljati te automatske radnje koje su od mene potrebne.
Još gori je onaj dan kada osjećam čistu ljubomoru i zavist prema najbližnjima. S prezirom gledam u njihove slike bezbrižnog života, u njihovu sreću i veselje i želim da ono nestane. Da budu jednako automatski jadni poput mene.
Loš je dan kada tata ima proljev, grčeve u nogama, bolove u kuku i leđima. Loš je dan kada nad njim do četiri ujutro bdijemo zbog visoke temperature. Loš je dan kojeg završimo sjedeći za kuhinjskim stolom, u znoju i treskajući se od hladnoće unatoč tomu što je toplo, pušeći cigaru i gledajući u praznu. I čekajući da se opet nešto dogodi kako bi se trgle, odskočile, jurile po stanu…
Znam da je bio loš dana kada krvavih očiju u ranu zoru pokušavam zaspati. I unatoč fizičkom i psihičkom umoru san ne dolazi. Ako i dođe, snovi su toliko mučni da mogu parirati stvarnom životu. I kada ne znam na čemu bih trebala biti zahvalna.
Rak je ona najgora vrsta neprijatelja. Ona prepredena, ona koja se skriva iza ugla, posve nečujna, a toliko opasna. Ona vrsta neprijatelja koja lukavo i iznenadno napada, ali to čini tako skriveno i bez najave svog dolaska. Ne ostavlja ništa iza sebe, samo se začahuri. I čeka. Čeka da tebi i tvojoj obitelji u samo jednoj dijagnozi uništi sve temelje na kojima se bazira tvoj život.
Rak je ona bolest koja te u samo jednom danu vine u nebesa, a već idući put te naglo povlači u pakao. Rak je ona bolest koja u isto vrijeme pruža toliko nade u budućnost, ali u isto vrijeme ti oduzima tu budućnost. Rak je ona bolest koja briše vanjski vijest, dane, tjedne, vrijeme… Jer postoji samo ono vrijeme prije i tvoja jedina želja da ono posve ne iscuri.
Foto: Unsplash
Želiš pročitati još neke postove?
—> Kronike iz bolnice ilitiga koja je razlika između dobrog i lošeg čovjeka
