Fotograf, putopisac i strastveni putnik Damir Vujnovac štošta toga je doživio na svojim putovanjima. On je u isto vrijeme avanturisti koji je spreman na rizik, ali i odgovaran i pametan putnik. Unatoč kilometrima i kilometrima koje je prošao, on i dalje djeluje poput dječaka koji tek otkriva čari putovanja. I to čini s tako nevinim i neokaljanim pogledom na svijet. Dragi putoholičari, doznajte kako i zašto putuje Damir Vujnovac…
Putovanja su za mene…
… dio mentalne higijene. To je aktivnost koja mi diže adrenalin, tjera me da učim, pripremam se, štedim, veselim se, iščekujem, pišem, pričam i sjećam.
Prvo putovanje ikad vs zadnje putovanje
Uzbuđenje kojeg se sjećam kad sam prvi put sam krenuo autobusom baki u Slavoniju, dok sam bio klinac, bi se možda stvarno moglo usporediti s uzbuđenjem pred moje zadnje putovanje. Nedavno sam također putovao u poznato, u Jordan, ali svako putovanje kod mene izaziva uzbuđenje. Nekako znam da će sve proći u redu, samo ne znam s kakvim ću se sve izazovima susresti i što ću naučiti. Ovo nije filozofski odgovor, to govorim iz iskustva.
Za putovanje se spremam štreberski ili kampanjski?
Volim znati kamo idem pa se, naravno, pripremam. No, ne bih se nazvao štreberom po tom pitanju jer nisam štreber ni u čemu drugom. Budući da nemam luksuz otići na neko putovanje koje traje mjesecima, ipak se pripremam da što bolje iskoristim vrijeme koje ću na putu provesti. Pripremam osnovne informacije o zemlji ili gradu, jezicima, valutama i tečajevima, stvarima koje će mi pomoći da se lakše snađem. Skidam offline karte zemlje ili grada kamo putujem, printam avio karte i rezervacije smještaja. Kontaktiram ljude ako imam koji kontakt tamo kamo sam naumio putovati. Hmmm… sad kad čitam što sam napisao, stvarno djeluje štreberski.
No, u svakom planiranju treba ostaviti dovoljno mjesta i vremena za slučajne susrete, aktivnosti i doživljaje. Još nisam doživio da je na putu bilo baš sve tako kako sam isplanirao… osim na poslovnim putovanjima, no ona su neka druga kategorija.
Novo putovanje biram na način da…
… putovanje izabere mene. Putovanja koja su mi najviše donijela, na kojima sam se najbolje osjećao, najviše naučio, mjesta kojima se najradije vraćam – izabrala su mene. Moram priznati da imam mjesta koja bih želio vidjeti, no možda još nije za njih vrijeme ili nikad neće ni biti – jer ponekad osjećam da me ta mjesta nekako „ne žele“. Teško mi je to racionalno objasniti jer sam taj koji u svemu traži neko objašnjenje, dokaz ili potvrdu stečenu vlastitim iskustvom. Nekad nema povoljnih letova, nekad sam spriječen baš u određeno doba godine kad na neko mjesto treba otputovati, ponekad se sve uroti da nekamo ne idem. Kao što treba slušati samog sebe u onome što je dobro, tako nije loše osluhnuti sebe i u onim drugim situacijama. Veliki putnik Stipe Božić znao je stati, vratiti se kad je osjetio da ga neka planina „neće“. Zato je, za razliku od mnogih svojih kolega, još uvijek među nama. Svijet je velik, što se prije pomiriš s činjenicom da za svog života nećeš vidjeti sve njegove kutke – lakše ti je. Zato puštam da nova mjesta i nova putovanja izaberu mene.
Solo vs putovanje u društvu
Važno je da se putuje, ali ako trebam birati – biram solo. Kad putujem s nekim osjećam kao da smo u nekoj vrsti balona, dobro nam je, ali smo sretni u našem krugu i nemamo potrebu pretjerano komunicirati s okolinom i obrnuto. Kad putujem solo otvoren sam za kontakt s ljudima na putu, razgovori jednostavno započinju sami od sebe i često dovode do neobičnih doživljaja, do dragih poznanstava pa i do prijateljstva. Ne moram se prilagođavati nečijem ritmu ili željama, siguran sam da putujući solo doživljavam puno toga što u paru ili u grupi ne bih nikad.
Moj najdraži suputnik je…
… putnička bilježnica, dar mojih prijatelja iz Ankare. Dugo joj nisam znao dati pravu ulogu, no dobila ju je po uzoru na bilježnicu Mate Svjetskog. U nju svoje dojmove o našim susretima upisuju ljudi koje susrećem na putovanjima ili dragi putnici, meni dragi ljudi. Puni se polako, još je puno stranica u njoj koje čekaju da netko ostavi svoj trag. Prošle me godine bilježnica spasila dugog ispitivanja na check-pointu između Mariwana i Sanandaja. Kad više nisam znao kako bih policajcu objasnio što sam tjedan dana radio u kurdskom području na iransko-iračkoj granici, gurnuo sam mu tu bilježnicu u ruke i otvorio je na stranicama na kojima su u nju svoje poruke pisali Kurdi s kojima sam proveo to vrijeme. Pretres i ispitivanje time su završili.
Aktivan vs pasivan odmor?
Uvijek aktivan… i to tako da mi najčešće treba odmor kad se s odmora vratim. Šteta mi je spavati kad sam tisućama kilometara daleko od doma. Nastojim iskoristiti svaki trenutak za istraživanje, učenje i kontakte s ljudima. Zato se znam s desetodnevnog putovanja vratiti s notesom ispunjenim dojmovima, podacima, adresama i imenima, s preko četiri tisuće fotografija i video klipova, kao i s potrganim cipelama, podočnjacima i neopisivim zadovoljstvom. Jednom sam se čak, dan nakon povratka s putovanja, od iscrpljenosti onesvijestio kod optičara tijekom pregleda vida.
Smještaj biram prema…
… raspoloženju, tipu putovanja, destinaciji ili trenutnom osjećaju – želji. Najdraži mi je smještaj bio svake noći kraj druge stijene Wadi Ruma, u „hotelu s milijun zvjezdica“, samo u vreći, bez šatora, pod zvjezdanim nebom pustinje. Rekao bih da lokacija ima prednost pred razinom luksuza pa iako volim lijepo i udobno, radije ću izabrati praktično i neobično.
Turistička agencija vs vlastiti aranžman
Vlastita sam agencija i volim biti agencija. Volim biti pomoć nekome u pripremi puta ili na putu, onima koji nemaju takvih ambicija i žele samo doživjeti lijepa iskustva bez da se pate s organizacijom putovanja.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
… pregovaranje s dečkima iz Hezbolaha u njihovom kvartu u Bejrutu da me puste da nastavim svoje lutanje tim gradom (nemam, nažalost, selfie s njima), a možda je to i prelazak „mosta“ preko rijeke Sirwan u kurdskom selu Bolbar na granici Irana s Irakom. Most je svakih nekoliko metara podložen daščicom.
Luksuzni smještaj vs onaj “onaj da što manje platim” smještaj?
Normalan, primjeren mjestu, tipu putovanja i budžetu. Volim kad je komforno, ali nemam običaj davati više no što je nužno za spavanje… Važno da je suho i čisto, a veći dio dana ionako provodim vani.
Na putu sam ranoranioc/uspavana ljepotica
Dižem se u pet slikati izlazak sunca u pustinji, iako sam iza ponoći još klečao u pijesku trudeći se napraviti dobru noćnu pustinjsku fotku i zapisati par crtica o važnim događajima i doživljajima prethodnoga dana. Spavanje na putu doživljavam nužnim gubitkom vremena. Naspavat ću se kad zbog nekog virusa budem doma u karanteni.
Mobitel je na putovanju za mene…
… odlična pomoć sa svojim kamerama i s učitanim offline kartama!
Offline karte u mobitelu su dobre za snalaženje na mjestima na kojima sam prvi put ili rijetko kada. Dobre su kao sredstvo odvraćanja taksista od vožnje u krug ili okolnim putovima (držim mobitel s otvorenom kartom da vidi da znam kamo sam se uputio i vidim trenutnu lokaciju na kojoj se nalazimo).
Jedva sam dočekao kvalitetne kamere u mobitelu jer je ponekad nespretno nositi Nikon u ruci i biti uvijek spreman za okidanje. Osim toga, ljudi na slikanje mobitelom najčešće ne reagiraju, a na slikanje aparatom znaju reagirati svakako (sjetite se jednog od prethodnih odgovora o pregovaračkoj epizodi u Bejrutu). Iako, da smo si jasni, i uz odlične leće sa savršenim softverom mobiteli ne mogu zamijeniti pravi foto aparat.
Stvari bez kojih nikad ne putujem su…
… blok, olovka i kamera. Ostalo se sve mijenja ovisno o destinaciji i tipu putovanja, ali bez ove tri stvari ni do pekare ne idem.
Kofer vs backpack?
Backpack… Iako je idealna kombinacija kad imaš gdje ostaviti kofer pa optimizirati manji backpack za nekoliko dana do povratka u „bazu“ u kojoj te kofer čeka na sigurnom. To se može i mislim da je dobro tako organizirati stvari.
Pakiram se u zadnji tren ili sustavno planiram danima unaprijed svoju prtljagu?
Pakiram se u zadnji tren, čak mogu reći da se mogu spakirati u nekoliko minuta kamo god išao… I uvijek se pakiram sam jer želim znati što imam, što nemam i gdje mi se što nalazi. Ne razumijem ljude kojima netko mora pakirati stvari, a oni prigovaraju da im taj netko nije spakirao to i to. Možda bi i takvi promijenili svoje navike nakon nekoliko ozbiljnih razgovora s, na primjer, vojskom, policijom i osiguranjem na aerodromu u Tel Avivu. Tamo te vole nekoliko puta pitati jesi li sam spakirao svoje stvari i odgovaraš li za to što je u torbi koju nosiš.
Moja tajna/trik za pakiranja stvari je…
Da sve stane, kao u Tetrisu… I da uvijek ostane nešto mjesta za stvari koje ću u povratku nositi doma.
Destinacija koja me šokirala/promijenila poglede na svijet je…
… Smara, izbjeglički kamp Naroda Saharawi usred alžirske Sahare. Tamo sam pronašao ljude koji već četrdeset i nešto godina žive u izbjeglištvu, ne mrzeći i ne kriveći nikoga. Prihvatili su me kao nekog svoga ne tražeći od mene ništa, dijeleći sa mnom sve što imaju.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
… London. Bila je to ljubav na prvi pogled i ta je ljubav još živa nakon puno pogleda, dana i noći, dolazaka i odlazaka, nakon bezbroj koraka već prehodanim ulicama ili za mene potpuno novim mjestima. To je grad čija se frekvencija savršeno poklapa s mojim pulsom i kojeg neracionalno volim i uživam u njemu. Volim vjerovati da mi ne bi dosadio ni da živim tamo.
Destinacija koja me potpuno razočarala…
… ne postoji. Ne postoji mjesto za koje ne bih mogao nabrojati bar tri dobre stvari. Neka mi se mjesta dopadnu više, neka manje, no još me ni jedno mjesto nije uspjelo baš potpuno razočarati.
Mjesta gdje mi je ostao dio mog putoholičarskog srca…
… su Wadi Rum u Jordanu i izbjeglički kampovi zapadnosaharskog naroda Saharawi u Alžiru. Dijelovi mog srca uistinu su tamo i vraćam im se kad god mogu. U pustinjama lako pronalazim vlastiti prekidač za resetiranje, volim se družiti s ljudima koji u pustinji žive, učiti od njih i vraćati se vrijednostima koje smo mi izgubili živeći u obilju.
Svi znamo da nisu sva putovanja savršena. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Hodanje kroz minsko polje prema 2.700 kilometara dugačkom zidu – nasipu koji je Maroko podigao nakon okupacije Zapadne Sahare. Ispred tog nasipa razasuli su oko deset milijuna nagaznih mina koje su pustinjske oluje premještale lijevo-desno i više nitko ne zna gdje se sve mine uistinu nalaze. Vjerovao sam domaćinima da me vode koridorom koji su provjerili, kao i UN-u da neće dozvoliti da marokanskog vojnika zasvrbi prst na obaraču kad dignem foto aparat da snimim mitraljesko gnijezdo na nasipu.
Moj smještaj iz noćne more bio je…
… na podu sobe iznad štale u Kurdistanu. Kad sam zamolio domaćina da ugasi peć da mogu bolestan zaspati, on ju je dodatno naložio „jer sam bolestan i imam temperaturu“ pa nisam mogao do jutra zaspati od vrućine peći i mirisa koji su iz štale dolazili kroz prozor koji sam morao otvoriti da bih imao zraka.
Najbolje/najneobičnije piće ikad
Najneobičnije je devino mlijeko pomiješano s beduinskim čajem u šatoru plemenskog poglavara beduinskog plemena Zalabia. Najbolje je, iako nisam pomodan što se pića tiče, džin-tonik koji sam ove godine popio u Bilbau. Nisam pojma imao da se to piće može pripremiti tako da ga pamtim više od svega što sam u životu popio.
Najbolja/najneobičnija hrana ikad
Manoush sa za’atarom i sirom. To je jednostavno jelo koje spremaju u pekarnicama ili „fast foodovima“ koje ne propuštam u jutarnjoj šetnji Bejrutom ili bilo kojim drugim libanonskim gradom. Kad smo već kod meni drage bliskoistočne hrane, najbolji, ali stvarno najbolji falafel sendvič svih mjesta i svih vremena prave u Falafel Tabbarah u Bejrutskoj Hamri. To je mjesto gdje se falafelima bave još od 1914., mjesto koje uopće nema tablu, reklamu ni putokaz. Ne treba im!
Top tri destinacije koje svatko mora posjetiti
Wadi Rum, London, Amsterdam. Tim redom.
Top tri destinacije koje možeš i preskočiti
Pariz, Budimpešta i Madrid. Madridu bih ipak dao (bar) još jednu šansu, možda sam u njemu bio prekratko da bih ga uistinu osjetio. Pariz i Budimpešta, naravno, imaju svojih kvaliteta i ljepota, no nisu mi „sjeli“ ni nakon nekoliko višednevnih boravaka tamo.
Zaklopi oči i sjeti se destinacije na kojoj si bio najviše sretan. To je…
… Wadi Rum, na nekoj od divnih pješčenjačkih stijena, u predvečerje, sam sa svojim mislima i tišinom pustinje. Tamo vlada neopisiv mir, neka konstantna nirvana za koju se nadam da je turizam neće poremetiti.
Let, autobus, brod ili road trip?
Road trip. Let i plovidbu doživljavam načinom dolaska do nekog mjesta. U svim se prijevoznim sredstvima osjećam dobro i rado ih koristim, no cestom najradije putujem. Omogućava mi da zastanem, odmorim, skrenem, otkrijem nešto za mene novo i uživam.
Kad imam putne noćne more sanjam…
… ne želite znati, to nisu lijepi snovi.
Na putovanjima uvijek kupim…
… začine! Začini su mi najdraži suveniri, uz njih moja putovanja dugo žive jer tako mogu spremati hranu koju sam na putovanju jeo, ali i dati novi život našim tradicionalnim jelima dodajući im te začine. Birajući i koristeći začine više učim i o gastronomiji krajeva kojima putujem, pamtim okuse i mirise, puštam im da me i na taj način vraćaju na draga mjesta.
Najvažnija stvar koju sam naučio na putovanjima je…
Otvoriti srce i upoznati ljude. Na putovanjima odrastam, učim i ta iskustva koristim u svakodnevnom životu i poslu kojim se bavim. Kombinacijom „tradicionalnih“ i putničkih iskustava dobivam kvalitetu života koja me veseli. I još sam nešto naučio… Ne postoji mjesto s kojeg ne možeš donijeti neku dobru priču!
Pročitaj putne spomenare drugih putoholičara:
—> Putni spomenar: Nenad Korkut
