Vijest da je Jane Goodall preminula u dobi od 91 godine odjeknula je svijetom i rastužila sve ljubitelje prirodnog svijeta. Otišla je žena koja je gotovo cijeli život posvetila promatranju, razumijevanju i zaštiti čimpanzi, ali i podsjećanju da je čovjek samo dio prirode, nikada izvan nje. U doba kad se priroda sve češće promatra samo kao atraktivna kulisa za fotografije, Goodall nas je učila da zastanemo, maknemo mobitel i pogledamo svijet očima drugih bića.
Rođena 1934. u Londonu, Jane Goodall od djetinjstva je pokazivala strast za životinjama. Dok su njezini vršnjaci maštali o filmskim zvijezdama, ona je maštala o Africi i divljini. S 26 godina, bez formalne diplome iz biologije, ali s neizmjernom znatiželjom, stigla je u tadašnji Tanganyika Territory (današnju Tanzaniju). U Gombe Stream National Parku započela je nešto što će promijeniti tijek znanosti. S bilježnicom u ruci i dalekozorom na očima, satima, danima i mjesecima sjedila je u tišini, promatrajući čimpanze.
Otkrića koja su promijenila znanost
Do tada se smatralo da je izrada i korištenje alata isključivo ljudska osobina. Goodall je pokazala suprotno: čimpanze su lomile grančice, gulile ih i njima vadile termite iz mravinjaka. “Sada moramo ili proširiti definiciju čovjeka, ili izmijeniti definiciju alata”, rekao je tada paleoantropolog Louis Leakey, njezin mentor.
Njezina promatranja otkrila su i da čimpanze imaju društvene hijerarhije, međusobne sukobe, ali i nježnost i prijateljstva. Ona im je davala imena, David Greybeard, Flo, Goliath, jer ih nije vidjela kao anonimne “jedinke”, već kao bića s osobnošću. To je bilo revolucionarno. Znanost se dugo odupirala ideji da životinje imaju emocije i individualnost, ali Goodall je svojim radom otvorila prostor za novu paradigmu: životinje nisu objekti, nego subjekti.
Od znanosti do aktivizma
Nakon godina na terenu, Goodall je 1977. utemeljila Jane Goodall Institute, posvećen istraživanju i očuvanju. Pokrenula je i Roots & Shoots, globalni program za mlade koji danas djeluje u više od stotinu zemalja, učeći nove generacije da male akcije, kao što su sadnja stabala, zaštita vode, briga o lokalnoj zajednici, mogu imati globalni odjek.
Shvatila je i nešto ključno: prirodu ne možemo zaštititi ako ne uključimo ljude koji u njoj žive. Program TACARE pokazao je da očuvanje šuma ide ruku pod ruku s obrazovanjem, zdravstvom i podrškom lokalnim zajednicama.
Utjecaj na turizam
U doba masovnog turizma, njezina poruka zvuči posebno snažno. Goodall je naglašavala da priroda nije “pozadina za fotografije”, nego prostor međusobne povezanosti.
Turizam, govorila je, može biti izvor dobra – ali samo ako je promišljen. Nacionalni park Gombe i slična mjesta primjer su kako putovanje može financirati istraživanja i dati posao lokalnim zajednicama. Ali i primjer koliko je krhka ta ravnoteža: previše turista, premalo pravila i priroda brzo izgubi ono zbog čega nas je uopće privukla.
Za nas, putnike, njezina ostavština znači birati drukčije: usporiti, odabrati vodiče koji rade s lokalnim zajednicama, promatrati životinje bez ometanja, odoljeti porivu da svaki trenutak pretvorimo u sadržaj za društvene mreže.
Jane Goodall bila je pionirka u znanosti, ali i vizionarka u ljudskosti. Pokazala nam je da granice između ljudi i životinja nisu tako jasne. Podsjetila nas je da prirodu ne posjedujemo, mi u njoj sudjelujemo. Za turizam to znači jednostavno: putovati s poštovanjem. Umjesto da “osvajamo” destinacije, trebali bismo se pitati što im vraćamo.
Naslovna fotka: Wikimedia Commons
