Skijanje je jedan od onih sportova koji se ili zavole zauvijek, ili nikad ne dobiješ pravu priliku da ga upoznaš kako treba. Najčešće upravo zbog straha. Zato smo razgovarali s Mirkom Radovićem, instruktorom skijanja koji je na skije stao već sa šest godina, a danas živi i radi u Austriji, podno Gerlitzena. Skijanje je za njega prvo bilo igra, zatim rekreacija, a danas životni poziv.
Kako kaže, skijanje je predivan sport jer si istovremeno u prirodi i u stalnom dijalogu sa samim sobom, kroz tehniku, ravnotežu i savladavanje prepreka koje ti planina postavlja.
Strah je najveća prepreka, ne padina
Ako misliš da si prestar ili prestara za skijanje, Mirko će te odmah razuvjeriti. Njegov najstariji učenik imao je 65 godina. No ono što vidi kod gotovo svih početnika jest isti problem – strah.
Strah najčešće dolazi iz dva razloga. Prvi je uvjerenje da svatko tko stane na skije prije ili kasnije lomi noge. Mirko skija više od 40 godina i, iako je imao padova, nikada nije imao ozbiljniju ozljedu. Drugi razlog je položaj tijela. Na skijama smo prirodno nagnuti prema padini, što je suprotno našem instinktu i osjećaju sigurnosti.
Rješenje nije forsiranje, nego spor i postupan ulazak u skijanje. Počinje se na vrlo blagim padinama, koje se moraju u potpunosti savladati. Tek kada imaš osjećaj da vladaš pokretima, i pri sporijoj i pri nešto većoj brzini, ima smisla razmišljati o težim stazama. Najgora stvar koju možeš napraviti jest da te netko iz društva, tko zna skijati, povede na strmu stazu i pokuša „na brzinu“ naučiti osnove. Time se strah samo produbljuje.
Prije prvog dana na snijegu
Prije nego uopće staneš na skije, važno je obratiti pažnju na nekoliko osnovnih stvari. Prva je oprema. Pancerice moraju odgovarati veličini i obliku stopala, skije dužini i razini znanja. Posuđivanje opreme često zvuči praktično, ali u praksi zna napraviti više štete nego koristi.
Odjeća mora biti prilagođena uvjetima jer na skijanju lako dođeš u situaciju da je minus deset, a sunce prži. Krema sa zaštitnim faktorom nije luksuz nego nužnost, a dobro je i pojesti nešto prije izlaska na stazu jer skijanje je fizički zahtjevno. Ako znaš da te čeka skijaški tjedan, nije loše ni unaprijed pripremiti tijelo vježbanjem.
Tri najčešće greške skijaša početnika
Prva greška je precjenjivanje vlastitih mogućnosti. Druga je loš stav na skijama, često s pogrešnim balansom i osloncem na krivu nogu. Treća je gledanje u vlastite skije umjesto niz stazu.
Sve tri greške gotovo se u potpunosti mogu izbjeći ako prve korake radiš uz instruktora. Ljudi često uče skijati s prijateljima koji znaju skijati, ali znati skijati i znati objasniti kako skijanje funkcionira nisu iste stvari. Još je veći problem kada takvi prijatelji forsiraju tempo i teren.
Djeca i odrasli ne uče skijanje na isti način
Kod djece se pokazalo da su grupni tečajevi s drugom djecom najbolji izbor. Ima više igre, više zabave i zdravog natjecateljskog duha. Kod odraslih je drugačije. Za prve osnove dva sata s instruktorom tijekom tri dana sasvim su dovoljna. Važno je i svake sezone obnoviti znanje jer skijanje nije nešto što se jednom nauči i zauvijek pamti.
Mirko savjetuje da se na početku svake sezone uzmu barem dva sata s instruktorom, kako bi se tijelo podsjetilo osnova i naučilo nešto novo.
Kako zapravo izgleda učenje skijanja
Sve počinje pravilnim stajanjem na skijama i balansom. Nakon toga uči se kočenje, jer bez kontrole zaustavljanja nema sigurnosti. Tek kada znaš kočiti i kontrolirati brzinu, učiš skretanje. A tek kad savladaš skretanje, staza postaje tvoj teren.
Ako već moraš pasti, bolje je pasti u stranu nego prema brdu ili na leđa. U slučaju pada, važno je prvo ispraviti noge, okrenuti ih u istu stranu niz padinu i tek se tada pokušati podići sa strane.
Bonton i sigurnost na stazi
Skijaška kultura jednako je važna kao i tehnika. Ako vidiš nekoga tko je pao, stani i pitaj treba li pomoć. Skijaš koji dolazi odozgo uvijek mora paziti na one ispred sebe. Kod uključivanja sa sporedne staze obavezno se gleda prema gore, jer odgovornost je na onome tko se uključuje.
Staze, umor i pravi trenutak za pauzu
Početnici kreću sa zelenih staza, zatim plavih, pa tek onda crvenih. Crne staze dolaze na red tek kada si potpuno siguran u svoje znanje. Dok god jednu stazu ne možeš odvoziti sigurno, i sporo i nešto brže, nema smisla ići dalje.
Posebno opasni znaju biti popodnevni sati. Umor se nakuplja, koncentracija pada, a početnici često ignoriraju signale tijela. Čim primijetiš da radiš greške i da nemaš fokus, vrijeme je za pauzu.
Najvažniji savjet za kraj
Da bi naučio skijati, trebaš samopouzdanje i strpljenje. Strah se ne pobjeđuje silom, nego povjerenjem u proces. Kod odraslih to ide sporije nego kod djece, ali ide.
Mirko za kraj daje jednostavan, ali zlata vrijedan savjet: dok skijaš, gledaj niz stazu, prema podnožju. Fiksiraj jednu točku ispred sebe i drži tijelo okrenuto prema dolje. Izbjegavaj pretjeranu rotaciju gornjeg dijela tijela i pazi na stav. Skije će te pratiti tamo gdje gledaš.
Skijanje se ne uči na brzinu, nego s povjerenjem
Skijanje nije utrka niti dokazivanje. To je proces u kojem polako gradiš povjerenje u svoje tijelo, u opremu i u planinu pred sobom. Strah je normalan, pogotovo na početku, ali uz pravi tempo, dobru tehniku i podršku instruktora on se postupno pretvara u koncentraciju, a zatim u uživanje.
Nema preskakanja koraka, nema srama u povratku na blažu stazu i nema „prekasno je za mene“. Bilo da prvi put staješ na skije ili se na snijeg vraćaš nakon pauze, najvažnije je da slušaš sebe, poštuješ granice i dopustiš si da učiš bez pritiska.
Jer onog trenutka kada prestaneš gledati skijanje kao borbu sa strmom padinom i počneš ga doživljavati kao igru ravnoteže, prirode i pokreta, događa se ono zbog čega se mnogi tom sportu vraćaju cijeli život.
