U današnje vrijeme veoma lako se izgubimo u svemu što “moramo” kako bismo se ostvarili i postali “najbolja verzija sebe”. Jer ako nismo dostigli (ili se barem iz petnih žila ne trudimo) tu najbolju verziju, kao da se nismo ostvarili. Na poslu moramo postići najbolje rezultate, kod kuće držati sve pod kontrolom, moramo putovati, boraviti u prirodi, trčati i prakticirati jogu, moramo se zdravo hraniti i pritom sve što jedemo mora biti fotogenično, moramo pročitati sto i jednu knjigu, moramo uvijek imati savršenu frizuru, šminku i modnu kombinaciju. Naprosto trebamo biti “najbolja verzija sebe” jer ta verzija stiže sve i uspijeva na svim poljima života to činiti najbolje. Ah da, ne smijemo zaboraviti da sva naša najbolja postignuća moramo objaviti na društvenim mrežama, jer ako nitko nije vidio da smo dosegli najbolju verziju, sve pada u vodu.
Čini li se samo meni ili ta sumanuta utrka za onim najboljim čini sve samo ne najbolje? Moramo imati najbolju vezu, najbolju djecu, najbolji posao i pritom izgledati, biti i osjećati se najbolje. I to moramo postići bez ičije pomoći. U protivnom nismo iskoristili svoj puni potencijal.
Često se pitam koji je to naš puni potencijal. Onaj koji sve mora i pritom je uvijek najbolji ili bismo možda trebali usporiti i početi raditi ono što je prirodno upravo za svakog od nas? Slušati svoje tijelo i um, naučiti ih čitati i, na koncu, razumjeti?
U moru savršenih života i najboljih verzija sebe nije rijetkost da nam se naš vlastiti život čini malen i nebitan. Dani kada mrzimo svoj posao, kada nas stres izjeda iznutra i izvana, neprospavane noći zbog privatnih izazova ili zdravstveni problemi koji nas sve više sustižu, to su oni trenuci kada nam se čini da gubimo utrku i da naš život nije vrijedan spomena.
Nerijetko u toj utrci činimo previše, a zapravo ne činimo ništa ispravno. Guramo se do granica izdržljivosti, mrcvarimo obvezama, prehranu i zdravlje stavljamo u drugi plan jer ne stižemo. Uđemo u začarani vrtlog u kojem za sve s “liste moranja” imamo vremena, osim za sebe.
To se meni dogodilo sredinom ove godine. Novi veliki poslovni projekt i brojne obiteljske obveze dovele su me do stanja “konstantne pripravnosti”, kako ja to volim nazivati. Uvijek u pogonu i na sto mjesta, trčanje s jedne obveze na drugu. Oni smireni trenuci i čisto bivanje bili su stavljeni u zadnji plan.
I onda su krenuli neobjašnjivi bolovi, oticanje šaka, kronični umor, glavobolje, mučnine, drhtavice, nesanica… Nastavila sam gurati dalje jer pod stresom sam, pa je to normalno. Rečenica koju si svi govorimo u današnje vrijeme. Ne, nije normalno.
Početkom jeseni moji zdravstveni problemi dobili su naziv, sistemski lupus, autoimuna bolest sa sto lica. U jednom trenutku moja “najbolja verzija sebe” činila se potpuno nedostižnom. Više nisam imala energije juriti na sto strana, noćima nisam spavala, uslijedili su anksiozni napadaji, a moj um nikako nije mogao prihvatiti novo stanje. I dok su svi vodili savršene živote i sve stizali, mene je muž u jednom razdoblju morao odijevati i rezati mi hranu.
I onda sam si dopustila biti ranjiva. Satima sam plakala. Dopustila sam da mi drugi pomognu. Promijenila sam svoj način života. Preokrenula prehranu. Počela više slušati svoje tijelo i um i raditi njima u korist. Ne po nekoj zadanoj šabloni moranja, nego po onoj koja odgovara samo meni.
I na tom putu shvatila sam, ne moramo biti “najbolja verzija sebe”. Ali trebamo biti zdrava i snažna verzija sebe. Ta verzija je jedina prirodna i donosi pozitivne promjene.
Kroz vlastiti proces prihvaćanja svog tijela i zdravlja koje nije savršeno, naučila sam da je najvažnije voljeti sebe. Pružiti svom tijelu sve što mu treba kroz prehranu, fizičku aktivnost i meditaciju, brigu za mentalno zdravlje, vrijeme za sebe, usporavanje i samo bivanje.
Potaknuta svim životnim promjenama, shvatila sam da u svom razmišljanju nisam jedina. Želja za usporavanjem, za povratkom realnijim očekivanjima koja nas ne guraju nego nas grade, kao i briga za fizičko i mentalno zdravlje, tiha je težnja mnogih.
Upravo zbog toga odlučili smo pokrenuti projekt #volimsebe, zajednicu koja nas kroz osobne priče, realna očekivanja i korisne savjete vraća nama, verziji koja je zdrava i snažna, koja odbija raditi stvari zbog “moranja”, koja je ranjiva, koja ima loše dane, koja je svjesna da je ljepota života upravo u nesavršenostima. I koja zna da uvijek ima podršku.
Moja želja u 2026. za sebe, ali i za sve vas, jest da kažete #volimsebe.
Naslovna fotka: Unsplash
