Mateja Fištrek (27) i ja se često znamo nazivati ‘sestre po cicama’. Ona je bila jedna među prvim curama u bespućima interneta i društvenih mreža koja je javno pričala o svojim ‘problematičnim cicama’. I tako smo se spojile i počele međusobno podržavati i pratiti. Često smo znale dijeliti zajednička iskustva, da bi kasnije pričale o vježbanju, outfitima, hrani i životu općenito. Mateja i ja se nismo uživo upoznale sve do snimanja kampanje #volimcice. Na mene je putem Instagrama ostavila dojam prave badass cure koja ne dopušta da je itko ili išta uzima zdravo za gotovo.
Kada je ušla u studio i pružila mi ruku, ostala sam iznenađena koliko je sitna. I koliko krhko djeluje. No, Mateja čim progovori, briše taj dojam. Ona je ženski hahar, u onom pozitivnim smislu. Koliko god niska i sitna bila, njen karakter i snaga s kojom zrači nadilaze njene fizičke gabarite. Ali ipak, u pojedinim trenucima, kao primjerice ispred objektiva dok priča o svojim cicama, djeluje tako krhko i nježno. No, to je ne sprječava da o ovom veoma bitnom problemu govori otvoreno i bez zadrške.
“Uvijek sam glasna oko svojih cica i samopregleda, a kad si ti prošle godine pokrenula ovu kampanju, pokazala si mi kako se i dobar glas može daleko čuti, te kako u današnje vrijeme medija, ipak ima mjesta i za bitne stvari, tj. najbitnije, a to je zdravlje. Čast mi je biti dio ovog pozitivnog vala”, objašnjava mi Mateja razloge zbog kojih se isti tren kad sam je upitala, željela priključiti #volimcice kampanji.
Prvu kvržicu napipala je još kao tinejdžerka s 18 godina. Prije prvog samopregleda nikad joj nije palo na pamet da bi se nešto moglo događati njoj. Jednostavno reagiramo poput većine osoba, smatramo da se nama nikad nešto loše neće dogoditi. Loše stvari se događaju drugim ljudima.
“Sjećam se kao danas, prije spavanja sam iz čista mira sama sebi rekla ‘Pa ‘ajmo vidjeti je l’ ima kaj’. I bilo je, mala kvržica u gornjem kutu u lijevoj cici, što je inače jedna od najčešćih lokacija. Neću lagati, osjećala sam se grozno, ipak prvo najgora misao prođe kroz glavu, a to je da imam rak. Samo su suze krenule i mozak kao da se zamrznuo, samo da ne bi logično počela razmišljati. Iz nekog razloga nisam bila toliko tužna radi sebe, koliko radi svoje obitelji, znala sam da se oni neće moći prestati brinuti i znam kako bi se ja osjećala da je netko moj bolestan. Koliko god glupo zvuči nekome sa strane, ali nisam ih htjela rastužiti”, prisjeća se Mateja trenutka kad je otkrila da nešto s njenim cicama nije u najboljem redu.
Idući korak je bio ultrazvuk, i koliko god su svi oko njene bili podrška i trudili se sve joj objasniti, jedna stvar je, čak i dan danas pogađa – a to je da, kad shvate koliko ima godina, osjećaju prema njoj sažaljenje.
“I zbog toga se osjećam jadno, jer ako je sve okej i dobroćudno, čemu žaljenje? To u meni probudi i dozu straha.”
Njena kvržica se ispostavila kao fibroadenom, dobroćudna nakupina vezivnog tkiva i koja je veoma česta kod žena, posebice u mlađoj dobi. Promjene je redovito pratila te je išla na kontrolu svakih 10-12 mjeseci. Ono što nije očekivala jest da će prilikom svakog novog pregleda pronaći novu kvržicu.
“Da kažem da mi to nije ulilo strah u kosti, lagala bih, ali i multipli fibroadenomi se javljaju u 15-20% žena, te isto nije razlog za strah već se mora nastaviti s redovnim kontrolama. Moja prva operacija je došla u 2017. zato što su mi dva fibroadenoma krenula iznimno brzo rasti. Prije operacije sam otišla na punkciju da se uvjerimo da je riječ o dobroćudnoj tvorbi. I bila je, ali smo se ipak zbog brzine rasta i lokacije odlučili na operaciju. Sve je dobro prošlo i odlučili smo se na kontrole svakih šest mjeseci. Iiiii dvije kontrole kasnije, u 2018., kvržica koja je u tom periodu bila novonastala je također jako brzo rasla i na punkciji se pokazalo da nije riječ o klasičnom fibroadenomu, već je moj imao nekrotične promjene zbog čega sam opet morala na operaciju. Sada, nakon svega, i dalje idem na preglede svakih šest mjeseci i dalje imam 10-ak kvržica”, objašnjava svoj put Mateja.
Ističe kako su joj liječnici u svakom trenutku ulijevali povjerenje, svaki put su odvojili vremena za nju i strpljivo odgovarali na sva njena pitanja. Ipak, utjehu je pokušala naći i na internetu, a jedina iskustva koja je mogla pročitati su bili ona na forumu. Upravo zbog toga je sretna što može biti #volimcice kampanje koja prenosi iskustva drugih cura i potiče da si svi međusobno budemo podrška.
“Najgore mi je bilo što sam bila svjesna da ću zbog svojih multiplih fibroadenoma kad-tad morati na operaciju. Stalno mi se to motalo po glavi. Bojala sam se anestezije, bojala sam se operacija, ali bojala sam se i ožiljka. Nisam znala kako ću izgledati, nisam znala što će drugi misliti kad to vide, nisam znala hoće li me svi vječito gledati sa sažaljenjem kad vide ožiljke. Koliko god banalno to sve zvučalo, normalno je da se takve misli pojavljuju u glavi. Na početku sam se osjećala površno što toliko brinem o izgledu, a zdravlje mi je u pitanju. Ali svi mi imamo svoje komplekse i brige i imamo pravo osjećati bilo što i nemamo se čega sramiti. Svatko ima svoje borbe, samo je bitno da na kraju dana volimo sebe.”
Obitelj joj je u životu uvijek najveća podrška, a to nije bilo nimalo drugačije kad je dobila dijagnozu. Često su dovoljni zagrljaji, riječ ohrabrenja i brige, podrška. Niti jedan znanstveni rad, niti jedan liječnik, niti jedan članak na nekom portalu ne mogu zamijeniti olakšanje i hrabrost koju je dobila jer su uz nju. Uz njih zna, da što god bude, nikad neće biti sama.
“Hvala i prijateljima, koji su satima čekali sa mnom na preglede, koji nisu dopustili niti u jednom trenu da se osjećam loše. I hvala mom dečku, koji na meni ne vidi ožiljke, nego hrabru djevojku koja se danas njih ne srami, nego ponosi.”
S obzirom na njenu genetiku, uvijek mora biti na oprezu. Niti jednu kontrolu ne preskače, ide svakih šest mjeseci te obavlja punkcije po potrebi. Unatoč svemu što je prošla i svakih par mjeseci iznova prolazi, ističe kako je sretna. Ta mala dobroćudna kvržica ju je naučila da mora voditi brigu o svom zdravlju te slušati svoje tijelo.
“Osim toga, potaknulo me da glasno govorim o tome, a ono što mi se najviše sviđa. I prijateljice i kolegice s posla mi otvoreno dolaze i traže pomoć i savjete za samopregled te kažu da nikad prije nije palo na pamet da to rade. Ja mislim da nije moglo bolje – em pazim na sebe, em pomažem drugima!”
Kroz smijeh poručuje svim curama da se ne boje svojih cica i da ih ne treba biti sramota dirati ih. Samopregled traje svega par minuta i, osim što s njim ulažu u svoje zdravlje, osjećat će se ugodnije u svom tijelu jer će ga i bolje poznavati.
“Što bih par poručila svojoj mlađoj ja, onoj s 18 godina? Poručila bih joj da sam ponosna na nju. Iz nečeg lošeg je izvukla nešto dobro. I neka uvijek svojim iskustvima pomaže drugima. Svoje cice sam uvijek voljela, ali sada još i više jer nikad nisam mislila da će me one naučiti kako da volim sebe. Cijelu sebe”, zaključuje Mateja.
Foto i video: Jure Perišić
Kosa: Katica Topčić, Saša Banda i Josip Mirković (frizerskog salona Fabula De Forma) za Kevin.Murphy Hrvatska
Priče ostalih cura iz #volimcice kampanje, pročitaj ovdje:
1. Anita Dujić: “Da bi volio sebe i ostale, moraš voljeti svoje tijelo. To je temelj svega”
2. Korana Marović: “Doista nema izgovora za biti neodgovoran prema svom zdravlju”
3. Marina Hasija: “Najvažnije je zadržati osmijeh na licu čak i kada se cijeli svijet sruši na tebe”
