Za Marinu Hasiju (29) nisam čula do prošle godine, i to posve slučajno kroz razgovor s bivšom kolegicom s posla. Bio je listopad, #volimcice kampanja se širila, za mene posve neočekivanom brzinom, te smo na jednoj pauzi pričali o iskustvima koje su žene dijelile na društvenim mrežama. I ona mi je spomenula Marinu. Curu koja je u dobi od samo 23 godine opipala kvržicu za koju se ispostavilo da je invazivni mucinozni hormonski rak dojke. Isti dan sam je guglala i pronašla intervju koji je dala za jedan ženski portal. Priča me prodrmala, ne samo zbog svega što je Marina tako mlada prošla, nego zbog njenog životnog stava. I njenog osmijeha. Taj osmijeh mi je ostao urezan u pamćenje. 

Kada sam početkom godina razmišljala o novoj #volimcice kampanji, njen osmijeh mi se ponovno pojavio. Njenu priču sam prvu htjela ispričati. Marina je jedina protagonistica nove #volimcice kampanje koju nisam poznavala. Nikad se nismo vidjele uživo, niti smo komunicirale putem društvenih mreža. Ali na moj upit Marina je odmah odgovorila pozitivno. Kad sam joj napokon pružila ruku, bilo mi je posve jasno da ona nikad ne bi mogla reći “Ne” kampanji. I to ne samo zbog svega što je prošla, nego zbog toga što je prvenstveno nevjerojatno biće koje prevenstveno misli na dobrobit drugih.

Marina je ona vrsta osobe čiji snažni karakter oko nje stvara magnetizirajuću auru. Ona ulazi u studio i posve prirodno se upoznaje sa svima, kao da smo se mi cure našle na još jednom nama dragom ženskom druženju. Naglašava kako nikad prije nije radila nešto slično, da nije profesionalac i da će joj trebati pomoć prilikom poziranja. Ali čim je objektiv počeo škljocati, Marina je zauzela stav. I to nimalo sramežljivo. Nakon što mi je ispričala svoju priču, posve je jasno da je ona jednostavna takva. Kroz život ide glavom kroz zid, odvažno i samopouzdano, spremna je na greške iz kojih brzo uči. Ona posjeduje nevjerojatnu sposobnost prilagođavanja nepoznatim i novonastalim situacijama. 

Točno se sjeća datuma, bio je to rujan 2013. godine, ona je tada imala svega 23 godine i na fakultetu su imali predavanje “Mediji i bioetika”, na kojem se povukla rasprava o štetnosti raznoraznih modernih proizvoda na naše zdravlje, a između ostalog je konkretno spomenut rak dojke. 

“Sjećam se i dan danas kako svjesno nisam imala nikakav osjećaj da se to uopće tiče mene i da mi je bilo beskrajno dosadno, ali se također sjećam onog nesvjesnog momenta kada mi je tijelom prošao neki čudan osjećaj. Nisam ga povezala s ničim, mislila sam da je zagušljivo u predavaonici, ali ga se točno sjećam. Nakon toga je došao listopad, mjesec borbe protiv raka dojke i znam da su me poruke iz tih kampanja nekako nalazile na svakom kutu, iskakale su oko mene kao iz paštete. Dva mjeseca kasnije sam ničim izazvana, tj. očito izazvana nečim magičnim i svemirskim išla opipati svoju cicku – i napipala. Ne mogu vam objasniti iz kojeg razloga bi se 24-godišnja cura, bez genetske predispozicije za rak, išla provjeriti, to su zaista bile više sile. Tada sam ponovno osjetila onaj čudni unutarnji osjećaj s početka priče, dok sam sjedila na predavanju i bilo mi je jasno da se vjerojatno još tada krenuo formirati i da sam već tada dobila misteriozni ‘znak’. Unatoč tome što su mi svi bližnji govorili da ne brinem prije pregleda i da ne može biti ništa loše– ja sam znala”, objašnjava Marina. 

Odmah je otišla na Institut za tumore gdje je punkcija pokazala da je s napipanom kvržicom sve u najboljem redu. No, Marinu nije napuštao taj loš osjećaj, taj nemir u tijelu, koji joj je govorio da tu ipak nešto nije kako treba biti. Rečeno joj je da kroz par mjeseci ponovno dođe na kontrolu. Ti mjeseci su joj najgore pali, jer dok su svi bili smireni, ona je bila nemirna. Nešto je predosjećala.

“Mene je konstantno nešto nadljudski gonilo da se ipak ranije vratim i provjerim još jednom. I dobro da jesam, jer sam za vrijeme drugog pregleda i punkcije shvatila da prva punkcija nije uspjela, s obzirom na to da je nisam niti osjetila, dok sam drugu punkciju osjetila pošteno. Isti dan je došao potpuno drugačiji nalaz od onog prvog: suspektna tvorevina. I tu je započela cijela priča koja se događa već više od pet godina”, objašnjava Marina. 

U dobi od samo 24 godine, Marina je podvrgnuta operaciji koja je potvrdila sumnje – u pitanju je invazivni mucinozni hormonski rak dojke. Uslijedila je druga operacija vađenja limfnih čvorova ispod pazuha kako bi se provjerile metastaze. Srećom, rak nije metastazirao. Prije nego se morala podvrgnuti kemoterapiji i zračenju, Marina se odlučila za zamrzavanje jajašaca za slučaj da će je hormonska terapija, na kojoj je i dan danas, učiniti neplodnom.

“Mogu reći da mi je zamrzavanje jajnih stanica zaista pružilo nadu prije kemoterapije. Sada, pet godina nakon postupka, još uvijek primam terapiju te svoje jajne stanice još ne mogu iskoristiti, ali mi je drago znati da imam tu mogućnost. Čak i jedna je vrijedna. Svim onkološki oboljelim ženama, a pogotovo mladim ženama koje nisu još postale mame svakako preporučujem da provjere sve svoje mogućnosti prije ulaženja u postupke koji ozbiljno mogu naštetiti njihovim reproduktivnim sustavima u borbi protiv raka! Pitajte svoje onkologe, doktore opće prakse i ginekologe da vas upute. Zamrzavanje jajnih stanica za žene u toj situaciji je besplatno i zato je nužno da ta informacija dođe do svih. Važno je da se onkološke institucije, centri za reproduktivno zdravlje i udruge što više povežu s ciljem što efikasnijeg informiranja onkoloških pacijentica. Također, i specijalizirane udruge mogu puno pomoći i pružiti potrebne informacije u toj situaciji. Sada sam dobro, cancer-free, još uvijek na terapijama s obzirom na to da je rak bio hormonski ovisan, pa se moja razina hormona zasad još uvijek kontrolira (sad već više od 5 godina nakon operacije)– svaki dan, dva puta dnevno, pijem Nolvadex tablete (snižavaju razinu hormona), a jednom mjesečno primam injekcije u trbuh Zoladex (koje induciraju ‘umjetnu menopauzu’ sa svim simptomima; injekcije ‘čuvaju’ jajnik od tableta Nolvadex koje pijem, jajnik ‘spava’). Svakih šest mjeseci idem na ultrazvuk, hormonske markere, kompletnu krvnu sliku, pregled kod ginekologa, a jednom godišnje na magnetnu rezonancu i denzitometriju (provjera kostiju), objašnjava detaljno Marina. 

#volimcice Marina Hasija

Unatoč teškom putu kojeg je prošla, Marina se cijelo vrijeme trudila da nastavi voditi svoj život, da ne dopusti da sve stane. Trudila se da živi koliko toliko normalan život. A to “koliko-toliko” je nevjerojatno.

“Sad kad je sve to iza mene, shvatila sam da je to samo jedna od stepenica u životu. Možda malo zapneš na nju, ali ju prođeš i dalje se penješ gore. Ja sam svoj život nastavila kao da se ništa nije dogodilo… Jednostavno sam išla dalje. Završila sam fakultet uslijed kemo i zračenja, upisala MBA i to završila, zaposlila se u Ini, preselila u stan, udomila psa Vinka, krenula s njim na dugačke šetnje i planinarenja što sam otkrila da mi je strast, zaljubila se u cvijeće i kolače i torte koje redovito radim i krenula plesati trbušni ples koji mi je totalno otkriće.”

Naglašava kako ima tu sreću u životu što je okružena prekrasnim ljudima – obitelji, dečkom, prijateljima… I nikog ne može posebno izdvojiti jer su joj svi bili maksimalna podrška, te je dizali s poda kad joj je bilo potrebno. Ali uz široki osmijeh, ističe kako bi dečku digla pehar je je trpio, i dalje trpi, sve njene oscilacije u raspoloženju tijekom terapije. 

“Također i specijalizirane udruge mogu puno pomoći i pružiti potrebne informacije u toj situaciji, kao što je meni, a i mojoj obitelji pomogla udruga Sve za nju. Dobro je povezati se u tim situacijama s onima koji razumiju što prolaziš. U udrugu Sve za Nju sam otišla tražeći psihološko savjetovanje, no dobila sam i puno više. Osim stručne pomoći i savjetovanja od strane osoba koje su i same prošle borbu s rakom, udruga nudi i različita zanimljiva predavanja te radionice na kojima mogu u opuštenoj atmosferi naučiti više o bolesti, o prehrani, zapravo, o bilo čemu što me zanima, pa makar to bio i samo prijateljski razgovor ili neobavezno druženje”, savjetuje Marina. 

Na moje pitanje što bi poručila svojoj mlađoj ja, Marina odmah odgovara “Sjedi, 5!”. Jer je napravila sve kako treba. Jer je stvarno ponosna na tu odlučnu, hrabru i upornu mlađu Marinu. Ta Marina je slušala svoje tijelo, obavila je samopregled, stisnula je zube i prošla je glavom kroz zid.

“Budite pametni i provjerite se, podsjetite i druge, uvijek slušajte svoje instinkte i jake predosjećaje, budite uporni. Čak i ako vas pokušaju u tome spriječiti, tražite drugo mišljenje bez iznimke i ono najvažnije – ne bojte se. Velika je razlika između paranoje i racionalnog samopregleda jednom godišnje! Moj život je spasila isključivo osobna inicijativa i rana dijagnostika. Iako sam doktorima bila svojevrsno iznenađenje, zapravo i nisam. Donedavno je rak bio bolest starije populacije i uglavnom genetski uvjetovan. Nakon mnogobrojnih posjeta Institutu za tumore i razgovoru s različitim onkolozima, shvatila sam da rak unazad petnaestak godina oko svojih žrtava nije toliko izbirljiv, a ja sam živući primjer. Čak nisam ni iznimka jer sam u zadnjih nekoliko godina ovog procesa upoznala mnoge mlade cure, za koje je bilo jednako ‘nevjerojatno’ što se već sada susreću s bolešću.”

Marina je oprezni realist, ali je prije svega hedonist koji živi život punim plućima i na tom putu pokušava prvenstveno misliti pozitivno. Unatoč svemu što je proživjela i što zna, ne smatra da trebamo živjeti u strahu i opterećivati se s tim. Ali bitno je osvijestiti činjenicu da rizik od raka ipak postoji, koliko god mladi bili. Loši nalazi? Jedino što možemo napraviti je dići glavu jer se sve može!

“Najvažnije je zadržati osmijeh na licu čak i onda kada ti ništa ne ide i kada se cijeli svijet sruši na tebe. Baš tad treba zagristi i pokazati zube, a sve ostalo će se nekako posložiti. Htjela bih i naglasiti da ja nisam nikakva ‘superžena’, ‘superčovjek’ jer sam prošla kroz ovo. Često čujem izjave poput ‘Ajme, ja to ne bih mogla… Pa ti si stvarno jaka… Joj ja ne bih psihički preživjela…itd.’ Da se razumijemo, nitko ne misli da to može. Ali kad se krene događati, jednostavno moraš i onda skužiš da možeš, ne samo to, nego i svašta nešto drugo što si u životu mislio da ne možeš. Ova bolest koliko te ‘zarobi’, toliko te i oslobodi na neke druge načine 😉, naglašava fajterica Marina, i za kraj zaključuje:

“Svoje cice sam uvijek voljela, a sada ih volim još više. Prošle su sa mnom bolest, operaciju, zračenje, kemoterapiju, hormonsku terapiju… i još su uvijek tu i ne daju se! Tko ih ne bi volio kad su cice fajterice! 🙂

Foto i video: Jure Perišić
Kosa: Katica Topčić, Saša Banda i Josip Mirković (frizerskog salona Fabula De Forma) za Kevin.Murphy Hrvatska

Priče ostalih cura iz #volimcice kampanje, pročitaj ovdje:

1. Anita Dujić: “Da bi volio sebe i ostale, moraš voljeti svoje tijelo. To je temelj svega”
2. Korana Marović: “Doista nema izgovora za biti neodgovoran prema svom zdravlju”
3. Mateja Fištrek: “Volim svoje cice jer su me naučile kako da volim sebe”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *