Ah taj bajna, tako utješna i pozitivna rečenica “Sve će biti dobro!” je zapravo jedna od najuniverzalnijih rečenica koje postoje u našem, ali i stranom vokabularu. Nju možeš doslovno izgovoriti u svakom životnom trenutku. Svakom. Naravno, pri tome taj životni trenutak mora biti loš. No, koliko god on bio loš rečenica “Sve će biti dobro!” uvijek nekako popravi dan. Život. Vrati nadu u bolju budućnost. Ili te potjera na WC.
Izašao si iz teške ljubavne veze. Propao ti je brak. Nikako ne možeš naći partnera. Netko ti je slomio srce. “Sve će biti dobro!”
Smanjili su ti plaću. Nisi dobio obećano promaknuće. Dobio si otkaz. Ne možeš naći posao. Radiš posao koji ne voliš. “Sve će biti dobro!”
Po stoti put tražiš novi podstanarski stan. Ne možeš dobiti kredit za stan. Rata kredita za stan je porasla. “Sve će biti dobro!”
Bolestan ti je tata. Bolesna ti je mama. Bolestan ti je pas. Bolestan si. “Sve će biti dobro!”
Hara pandemija koronavirusa. Ljudi umiru od koronavirusa. Smanjena ti je plaća zbog korone. Kredit i režije pak dalje pristižu. Ostao si bez posla zbog korone. “Sve će biti dobro!”
Univerzalna rečenica “Sve će biti dobro!” jednostavno tako savršeno pristaje u svakom aspektu života. Kreirana je s tom namjerom. Ne treba se zamarati, ne treba smišljati rješenja, ne treba se brinuti, ne treba biti negativan, ne treba djelovati jer: “Sve će biti dobro!”
Da sam u posljednje tri godine svaki put kad mi je netko rekao “Sve će biti dobro!” dobila samo po kunu, bila bih bogata. Poprilično. To znači da sam posljednje tri godine prošla kroz raznorazna sranja, obiteljska, poslovna, ljubavna, financijska, zdravstvena… Bilo je toga i u svakom trenutku si na svaki pojedini problem mogao okačiti “Sve će biti dobro!”
Prekinula sam dugogodišnju vezu pod filmskim okolnostima i u samo tjedan dana pobjegla s jednim koferom iz stana. Gdje ću živjeti? “Sve će biti dobro!”
Na posao odlazim s takvim grčem u želucu da dan često završim u suzama. “Sve će biti dobro!”
Prešla sam na manje plaćen posao i ne znam kako ću financirati život u Zagrebu. “Sve će biti dobro!”.
Tata mi je bolestan, teško bolestan. “Sve će biti dobro!”

Posljednje tri godine me fascinira činjenica koliko su ljudi sposobni u razgovoru koristiti ovu rečenicu. Bez da znaju pozadinu priče, bez da znaju kroz što je netko prošao, prolazi ili tek treba proći. Dovoljno je reći “Sve će biti dobro!” kako bi odmah na život gledali pozitivno.
Posljednjih tjedana ova rečenica izlazi iz usta mnogih. Pandemija koronavirusa je promijenila naše živote iz temelja. Diljem svijeta. Nitko nije imun na to. Dok trenutno te promjene vidimo samo u obliku ograničenog kretanja, polagano pojedinci, a bit će ih sve više i više, počinju osjećati i ekonomske posljedice čiji razorni utjecaj zapravo treba tek doći. O strahovima za zdravlje naših najbližih, neću ni pričati.
U mojoj najbližoj okolini mnogi prijatelji i poznanici su već ostali bez posla. Neki od njih su dobili otkaz, drugima su projekti na čekanju, a treći su morali ići na prisilni godišnji i uzeti neplaćeni dopust. Smanjivanje plaća, rezovi, najavljeni otkazi… Mnogo toga se trenutno događa. Određeni pojedinci i dalje koriste rečenicu “Sve će biti dobro!”, doslovno bježe od trenutnog stanja jer oni ne žele misliti “negativno”, biti poput većine jer kako misliš i vibriraš tako će ti biti u životu. E, dragi moji, neće!
Toksični pozitivizam – život upakiran u celofanu
Osobno sebe smatram pozitivnim realistom. Situaciju bilo koje prirode uvijek sagledam što realnije i objektivnije moguće. I na to dodam malo pozitive. Ponekad ne dodam pozitive jer neke situacije u životu jednostavno nemaju svoju pozitivnu stranu. Ne trebam biti zahvalna na novoj teškoj životnoj borbi jer će me naučiti boljem i više ću voljeti život. Trebam biti ljuta, gnjevna, tužna i prije svega nezahvalna. Jer pobogu zašto bih bila zahvalna jer mi je tata bolestan? Kako bih više cijenila život? Bejb, cijenim život i bez toga.
Konstantna potreba da apsolutno sve loše u životu upakiramo u celofan i na to dodamo drečavu veliku mašnu dobila je i svoj izraz – toksični pozitivizam.
I sam zasigurno znaš barem jednog pobornika toksičnog pozitivizma. Oni su poput Jehovinih svjedoka, sređeni, tako pristojni i odgojeni, uvijek nekako tu, u prolazu, uz tebe, samo čekaju… U isto vrijeme su agresivni poput raznih fit pojedinaca koji su u jednom shakeu našli rješenje za sve životne nedaće.

Ne mogu, a da ne primijetim da su redom novopečeni toksični pozitivisti zapravo veoma tužne osobe koje su prije svega duboko nezadovoljne sa sobom i svojim životom. Redom ti pojedinci nisu našli mehanizam kako se nositi s tom realnošću, kako s njom i usprkos nje cijeniti, voljeti i uživati u životu. Oni su odlučili zabiti glavu u pijesak i mantrati “Sve će biti dobro!”. I tako sa zabijenom glavom u pijesku sami sebe uvjere kako su očišćeni od svog zla negativnih misli i negativnih ljudi, kako su napokon sretni, kako napokon žive život punim plućima… I tako će i tebi, još uvijek sa zabijenom glavom u pijesku na sve reći “Sve će biti dobro!”. Oni dalje od toga ne vide, ni ne mogu, pa pobogu, glava im je i dalje u pijesku.
No, dugoročno mantranje “Sve će biti dobro!” vodi ka katastrofi. U jednom trenutku će ponestati zraka i glava iz pijeska će se morati izvaditi. A na površini čeka gomila nerješnih problema, životnih izazova i negative koju je “Sve će biti dobro!” samo trpalo pod pijesak.
Čovjek se na sve navikne
Uspoređujući se tako s toksičnim pozitivistima ispada da sam ja teški životni pesimist. Jer kako neće sve biti dobro! Mora! Nikad se nisam smatrala pesimistom, nikad nisam mrzila život, nikad nisam bježala od te realnosti i sve negative koja dolazi s njom. Jer u isto vrijeme ta realnost donosi i dobre strane, divne dane, trenutke za pamćenje zbog kojih i ti dobiješ potrebu vrištati “Sve će biti dobro!”. Srećom se sabereš prije nego otvoriš usta i raširiš ruke uz zalazak sunca.
Budimo realni, uvijek sve bude dobro. Ali ne zato što se dotična životna situacija rješava u pozitivnom smislu. Nego zato što se riješi i završi. Jer, zamisli, ništa u životu nije trajno. Svaka situacija i problem se riješi, bilo negativno ili pozitivno. Ili jednostavno samo prođe.
I sve na koncu bude dobro. Ali ne dobro u tom toksičnom dobrom smislu nego se ljudi prilagode. Ljudska sposobnost da se prilagodi novonastaloj situaciji je fascinantna i zove se preživljavanje.
Moj tata je teško bolestan. Hoće li sve biti dobro? Možda. Možda i neće. Ali kako god bude, proći će. Ako sve bude dobro, pokušat ćemo ponovno uspostaviti naš stari život. Ako ne bude dobro, mama i ja ćemo se prilagoditi.
Moji prijatelji su zbog koronavirusa ostali bez posla. Hoće li sve biti dobro? Trajno sigurno neće biti nezaposleni. Kupovat će jeftinije namirnice, odreći će se nekog “luksuza”, tražit će novi posao… Prilagodit će se.
Prijateljicu je prevario dečko. Hoće li sve biti dobro? Prekinut će s njim, plakat će, možda će se udebljati, možda će početi vježbati. Vjerojatno će neko vrijeme biti solo, a možda i neće. Prilagodit će se.

Ljudsko biće se na sve prilagodi. Da je netko mojoj obitelji rekao u kakvom će stanju biti moj tata, rekli bi da to ne bi mogli preživjeti. Da je netko rekao mojim prijateljima da već tjednima neće imati primanja, rekli bi da ne znaju kako bi preživjeli. Da je netko rekao mojoj prijateljici da će je prevariti dečko, rekla bi da se zbog toga ne bi mogla dići iz kreveta. Moj tata se bori, prijatelji uspijevaju plaćati režije i kupovati namirnice, frendica se digla s kauča. Je li nam sve to trebalo? Je li trebamo biti zahvalni zbog ovih životnih izazova? Je li to trebamo shvatiti samo kao dobru školu nakon čega će nam život biti samo bolji? Ne. Jer nas ne čeka život bez problema i samo pozitiva. Takav život ne postoji.
Izvadi glavu iz pijeska. Ne, ne bude sve dobro. Da, na sve se prilagodimo i nastavimo dalje živjeti. Naučimo živjeti s pozitivnim i negativnim stranama života. Jer to je realnost. To se zove život. Sve ostalo je samo bježanje, od života i samog sebe.
Foto: Unsplash
Možda želiš pročitati i druge postove:
—> Zbog koronavirusa ću postati bolja osoba! Ne, nećeš!
—> Kronike iz bolnice ilitiga koja je razlika između dobrog i lošeg čovjeka
—> Zašto je tako teško pitati “Kako ti je tata?”