Postoje oni profili na Instagramu koji te svakom novom objavom motiviraju. Oni profili koje s guštom pratiš i koji ti daju nove ideje za tvoje iduće planinarske izazove. Na profil carllocco, iza kojeg stoji Dalmatinac Karlo Kovačić, naletjela sam posve slučajno i moram priznati da sam prošla i fotke i highlighste. I onda je Karlo objavio niz fotografija sa zimskog uspona na Dinaru, točnije njen najviši vrh Sinjal. Odmah sam poželjela doznati priču koja se krije iza tog uspona, a nisam imala pojma koliko je snažna i jedinstvena njegova životna priča. 

“Za početak, ja nisam baš neki iskusan planinar, pogotovo ne u zimskim uvjetima jer sam iz Dalmacije, Omiš, i do ove zime sam vidio samo po koji cm snijega po Omiškoj Dinari svako par godina 🙂 Nakon prvog snijega na Biokovu ove godine krenuo sam najprije sam istraživati snježne vrhove, što nikako nije pametno. Bio sam na Kimetu, najistočnijem većem vrhu Biokova. Nakon toga ipak sam se složio s ekipom iz Omiša, pa u zadnje vrijeme idemo zajednički. Tu ima iskusnih kolega od kojih je jedan i HPS vodič, a drugi ima iskustva s Alpa i čak Himalaje”, započinje svoju priču Karlo. 

Gledajući njegove fotke na profilu reklo bi se da planinari od malih nogu, no zapravo zov brda je Karlo osjetio nakon teške bolesti s kojom se i danas bori. 

“Planine me liječe!”

Naime, 2014. mu je dijagnosticiran karcinom gušterače, uslijedile su dva puta metastaze na jetri, tri teške operacije, desetak ciklusa kemoterapije… U svojoj teškoj bitci izgubio je pola gušterače, žučne kanale, nekoliko metara crijeva, a ostalo mu je malo želuca i samo četvrtina jetre. No, Karlo se nije htio predati. U potpunosti je promijenio prehranu, počeo vježbati, trčati, planinariti… 

dinara_sinjal

Službeno sam osoba sa 100% tjelesnim oštećenjem, ali planine me liječe. Istina da pretjerujem malo jer mi treba puno više truda nego drugima, ali planina sve vrati”, objašnjava Karlo.

Danas njegova bolest miruje, što brojni liječnici smatraju čudom. On pak pokušava živjeti normalno i puno ne razmišljati o svemu. Ali zato puno razmišlja o outdoor aktivnostima.

dinara_sinjal
dinara_sinjal_

Karlo živi planinarski život punim plućima, trailovi, ferrate, hiking, nema što njegove gojzerice nisu prošle. Odradio je čak i utrku iz Glavaša do Sinjala koju organiziraju Mosoraške Sikire iz HPD Mosor Split. Govori kako je nedavno odradio i ferratu Dinara, koja još službeno nije ni otvorena.

“Bila je to čista ludost, mada sam se uspješno popeo i spustio SAM”, kroz smijeh govori. 

dinara_sinjal
dinara_sinjal

Koju stazu je Karlo i njegova ekipa odabrala za zimski uspon na Sinjal?

Odvažni borac za kojeg nemoguće ne postoji tako je odlučio odraditi i zimski uspon na Sinjal. 

Ovaj put smo išli nas petero Omišana iz Mirkovića preko PS Zlatko Prgin na Sinjal, tzv. Jogurt stazom jer je uz standardne oznake označena i čašicama jogurta po stablima. Ne znam čija je to ideja, mislim planinara iz Mihovila iz Šibenika čije je i sklonište Zlatko Prgin na 1543 mnv. Inače bijele čaše jogurta ne pomažu baš po snijegu, ali simpatično je. Staza ide iz Mirkovića, širi pojam Podinarje, i križa se lovačkim makadamima i biciklističkim smjerovima do podnožja Dinare, tu nije bilo snijega. Nakon ulaska u crnogoričnu šumu i postepenog uspinjanja, snijeg je sve dublji i tvrđi, tako da je malo prije izlaska na čistinu prije skloništa Zlatko Prgin trebalo obući dereze. Od i oko skloništa nestaje crnogorica, a počinju mjestimične bukove šume i klekovina koja se rijetko vidi od snijega”, objašnjava Karlo. 

dinara_sinjal

Nakon odmora u skloništu ekipa se uputila prema vrhu Dinare te dolazi do najopasnijeg dijela ovog planinarskog izleta. 

“Na oznaci stoji samo 45 min do Sinjala od skloništa, ali to je bio najkritičniji, najopasniji, ali i najadrenalinskiji dio puta. Naravno, markacije su zatrpane, nema zimskih markacija, imamo samo tragove na satovima i mobitelima. Smjer ide zaleđenim padinama s velikim opasnostima od poskliznuća, obavezno smo jako zabijali dereze, samo dvoje je imalo cepine koji su bili neophodni pa su oni išli prvi, a mi smo koristili štapove kao nekakvu zamjenu za cepine. Vidljivost je bila manja od 10 metar ili čak samo 5, srećom nije bilo prejakog vjetra. Ipak uspjeli smo doći do vrha, poslikati se i vratiti do skloništa.

Na koncu je Karlu i njegovim prijateljima trebalo oko sedam sati uz pauze, ukupno pet sati u pokretu, a sve možeš točno pogledati ovdje

Na vrhu je sve bilo zaleđeno, crveno sklonište se nekome tko je bio za vikend istom stazom nije moglo otvoriti od leda. Mi smo uspjeli ući, netko je valjda otukao led. Također meteo postaja na vrhu je potpuno zaleđena i ne šalje podatke već danima. Temperatura kod skloništa je bila -6, a na vrhu, tko zna, možda oko -12 i to oko podneva. Jedan kolega se gore čak skinuo do pasa iz zezancije i ludirao, kroz smijeh objašnjava Karlo.

dinara_sinjal

U nastavku savjetuje svima onima koji planiraju zimske uspone na vrhove Dinare, Biokova i Kamešnice obavezno nošenje dereza i cepina i obavezan elektronski trag jer planinarske staze fizički ne postoje dok se snijeg ne otopi. Postoji jako malo ili pak nimalo crno-bijelih štapova kao zimskim oznaka na dalmatinskim planinama, a “uvjeti su himalajsko polarni”

“Inače bih zaključio da je ovo bilo preopasno za nas, za ovu ekipu i da smo imali više sreće nego pameti.”

Nije zimski uspon na Sinjal ono zbog čega se Karlu treba diviti (mada i za to svaka čast). On je ovim usponom ponovno dokazao kako za njega granice ne postoje. Hrabrost, neustrašivost, borbenost, srčanost, a i doza ludila guraju ga kroz sve planinarske, ali i životne izazove. Upravo zbog toga je inspiracija za mnoge.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *