Prije nešto manje od 15 godina sam posve slučajno na svojoj lijevoj cici napipala veliku kvržicu. U tom trenutku cijeli moj svijet je stao. Uslijedili su brojni pregledi koji su potvrdili da je u pitanju fibroadenom, odnosno dobroćudni tumor, koji se putem operativnog zahvata trebao odstraniti. 

Negdje između dijagnoze, bolnice i povratka u takozvani normalan život, krenula sam zapisivati svoje misli. Pisanje je uvijek bila i ostala moja terapija. I tako je nastala “Debela Berta”, priča o defektnim cicama i splitskom odjelu za grudi, suočavanju s rezovima i bolovima, učenju kako voljeti sve svoje mane i biti na njih ponosan. 

Ova priča nadahnuta autobiografskim elementima govori o suočavanju s Debelom Bertom, koja često zna biti krvava i surova, ali nas uči da na kraju svega ipak nismo same.

Prije 15-ak godina malo se pričalo o problemima koje i mlade djevojke proživljavaju sa svojim grudima. U tom životnom periodu sam se, bez obzira na podršku koju sam imala, osjećala usamljeno i neshvaćeno. Upravo zbog toga sam prije par godina pokrenula online projekt #volimcice s ciljem da potaknem mlade žene na preventivne preglede, ali i da im poručim da nisu same. Ima nas, nažalost, i previše.

Ove godine u sklopu tog projekta sam odlučila otići korak dalje… “Debela Berta” će sve objasniti.

Bez filtera. Bez dlake na jeziku. Bez suzdržavanja. I bez ikakvog uljepšavanja…

U nastavku donosim isječak iz prvog poglavlja “Debele Berte”, dok se cijela priča nalazi u pdf formatu. Možeš je čitati online ili ako klikneš na “preuzmi” skinuti na mobitel ili računalo te čitati offline.

Uživaj u čitanju!

“Prelazeći preko moje hladnim gelom namazane lijeve dojke, ginekologinja izgovara jednu riječ. Jedna riječ zbog koje mi u tom trenu sto misli prolazi kroz glavu. Sto misli, a ipak prazna glava. Tumor. Iznenađujuće velik tumor. Zasigurno dobroćudan.

Dišem duboko. Jesam to dobro čula? Da, čula sam, već se nešto spominje operacija. Pod nož. Odstraniti. Iščupati. Riješiti se toga. Ne uzgajati to. Kao da je riječ o korovu u nekom vrtu.

Izlazim sa slikom ultrazvuka i dijagnozom. Samo nemoj plakati. Gdje ćeš plakati u ordinaciji punoj ljudi. Moram na zrak. Medicinska sestra pita je li sve u redu.

“Ne, nije”, odgovaram hladno i nabijam kapu na glavu, što bliže očima. Ponijela sam je za slučaj da dobijem nešto ovakvo. Tumorno. 

Gledam u sliku. Imam tumor. Imam tumor na dojci s 22 godine. Na zvuk zatvorenih vrata ordinacije suze mi naviru na oči. Imam tumor, ponavljam si u mislima. Jedna jedina riječ, a tako teška i nesnošljiva.

Potrebno je napraviti punkciju. Izvaditi dio tkiva da se sto posto ustanovi je li malo bolje naravi. Je li dobar. Je li prikladno reći da tumor može biti dobar?! Iglom se to radi. A zahvat? Pa lokalna anestezija, dvije igle, ubod i iščupaju taj korov, po mogućnosti s korijenjem. Nije tako strašno, ne boli. Doduše ostane ožiljak. Velik ožiljak. Zato se mladim djevojkama to ne radi ljeti, ono znate. Da, da, kako da ne. To je tako svakodnevna stvar.

U kompleksu klinike nalazi se kafić ‘Virus’. Kako je prikladnog naziva, treba čestitati vlasniku na originalnosti i osjećaju za taktičnost. Nema što, surova istina je najbolje servirana hladna.”

Nastavi čitati “Debelu Bertu” u nastavku:

Debela_Berta_Mija_Dropuljic

Priču “Debela Berta” možeš i downloadati, potrebno je samo stisnuti gumb “preuzmi”.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *