U svijetu koji često traži da biramo – između obitelji i karijere, između snova i stvarnosti – postoje žene koje biraju oboje. Zrinka Deur nije samo jedna od najboljih hrvatskih trkačica na zahtjevnim terenima, već i majka, partnerica i žena koja svaki dan dokazuje da se snovi ne samo mogu sanjati, već i živjeti. Njena priča nije priča o uspjehu preko noći, već o upornosti, ljubavi prema planinama i nevjerojatnoj sposobnosti da se ostane vjerna sebi – čak i kad je ritam života nalik strmom usponu.
Zrinka Deur ubraja se među najbolje skyrunning trkačice u Hrvatskoj. Njena specijalnost – zahtjevni dalmatinski krš i teški tereni. Svoju strast prema trčanju dijeli s partnerom Danom Oparom, a djeca su joj jedna od najvećih podrški.
Zrinka je oduvijek bila sportski tip, a prirodu voli od djetinjstva. Živjela je u Omišu, okružena morem, rijekom i planinom, a vikendima bi često odlazila baki na selo, gdje je imala svu slobodu kretanja i lutanja. S 25 godina trenirala je i CrossFit, a jedna djevojka iz dvorane predložila joj je da ode na utrku na Murter – odmah na 25 kilometara jer se “za manje ne isplati voziti do Murtera”. Dotad je Zrinka trčala svega jednom tjedno, oko pet kilometara…
Planine su bile Zrinkin glavni pokretač, dok joj je sportski pristup bio manje bitan
“Iako otok, skupilo se tu i visinske razlike oko 800 metara, a dosta dijelova bilo je po škrapama, što mi je odmah bilo ‘wow’. Na toj utrci bila je i ekipa Sikira iz HPD Mosora, koja je tada upravo osnovala odjel za planinsko/skyrunning trčanje. Počeli smo neku priču, pozvali su me, a ja sam se pojavila na prvom treningu – i onda se sve ostalo počelo rolati. Meni je prvo sve bilo fascinantno oko planina, nekako kao taj flashback lutanja po selu i na Cetini kad sam bila dijete”, prisjeća se Zrinka svojih skyrunning početaka.
U početku je obožavala duže utrke koje su joj omogućavale da prijeđe veliku kilometražu i vidi puno toga u kratkom vremenu. Utrke je birala prvenstveno prema planini na kojoj se održavaju.
“Neki sportski pristup bio mi je manje bitan, moji dobri rezultati u to vrijeme bili su samo posljedica mog lifestylea, bez velikog plana i rasporeda trčanja. Tada smo intenzivno vikendom išli na izlete, a jednom godišnje priuštili bismo si i dulji izlet. Otišli bismo na sedam dana i radili svaki dan 20–30 km s usponima do 2000 metara. Moja starija kći tada je već imala osam godina i nekako sam to uspijevala koordinirati. Čak je i ona tada odradila neke, sad bih rekla, preduge izlete za svoju dob, ali sve smo to prošli sretno. Danas, kad ima 15 godina, smijemo se tim doživljajima, iako često kaže da bi, da ju je tada netko pitao hoće li ponoviti izlet – rekla ‘nema šanse’. Bio je to mali vrtuljak doživljaja.”
S drugim djetetom uslijedio je strukturirani plan trčanja
Na putu između krša, raznih vrhova i staza, Zrinka se zaljubila u snježne, odnosno visokogorske ture, te postaje sve aktivnija na tom području. Uslijedile su i duge planinarske obilaznice – ali, naravno, u trkačkom stilu. 🙂
“Bilo je tu puno toga i često ne bih znala gdje bih prije ☺ I onda je došlo moje drugo dijete. U trudnoći sam znala da neke stvari moram promijeniti. Ako želim nastaviti takav način života, moram prilagoditi svoje želje za dugim utrkama. S obzirom na manje raspoloživog vremena, a iste želje, odlučila sam se nakon poroda više posvetiti strukturiranom planu trčanja. Tako je i bilo – u svojoj 32. godini, par mjeseci nakon drugog poroda, počinjem s detaljnim planom trčanja, što se pokazalo jako efikasnim. Formu sam brzo vratila i ostvarila pobjede na zacrtanim utrkama. I tako dobila poziv za nastup u reprezentaciji.”
Ključ uspjeha – optimizacija vremena
Održati kondiciju i postizati rezultate u ovako zahtjevnoj sportskoj aktivnosti kao što je skyrunning ne dolazi preko noći. Trud, rad i disciplina su ključni, no često nas stisnu svakodnevne obveze. Zrinka ističe da je, posebno nakon proširenja obitelji, najvažnija optimizacija vremena – kroz planiranje trčanja, slaganje prioriteta i, naravno, osobna volja.
“Ne mogu sjediti na kavi duže od 10 minuta, nastojim ograničiti vrijeme na mobitelu, TV doma nemam, praktički pogledam samo ono što me zanima. Dosta toga radim spontano i paralelno. Na primjer, dok trčim, često slažem planove za posao ili nešto slično”, kaže Zrinka.
No, koliko god bila organizirana, poput većine majki, i ona se svakodnevno suočava s odlukama između majčinstva i sporta.
“Radim po vlastitom osjećaju. Smatram da nitko od nas ne može potpuno zaboraviti sebe i svoje potrebe samo zato što je postao roditelj, ali nastojim biti realna – treba uzeti u obzir potrebe cijele obitelji, prvenstveno djece. Nastojim uvijek biti prisutna u onome što radim, bilo da sam s djecom ili na treningu. I nekako tako nemam osjećaj grižnje savjesti. Rekla bih da je razdoblje trudnoće nekako najviše ograničavajuće zbog fizičkih uvjeta – tada najviše znam da nešto zaista ne mogu”, objašnjava.
U početku su njeni roditelji na trčanje gledali pomalo čudno, no sada su se već navikli. “Bake su stvarno zlatne”, dodaje, i ima podršku s obje strane kad je riječ o brizi za djecu.
“A što se tiče podrške partnera i djece – nas dvoje smo oboje u tome. Oboje volimo planine i trčanje, i tu smo se našli. Skoro u svemu je to pozitivno – imamo zajedničke teme, razumijemo se u vezi s utrkama i sportskim potrebama (iako smo potpuno suprotni po psihološkom profilu sportaša). Ima samo jedan ‘problem’ – kad se postavi pitanje tko će danas prvi trčati ili odraditi dužinu… Jedna moja prijateljica, u sličnoj situaciji, rekla je: ‘Od silne ljubavi to se pretvori u borbu za goli život slobodnog vremena!’”, priča kroz smijeh.
Djeci ne želi samo snove – nego i put do njih
Zrinka nema neki “standardni” način motivacije, ali joj je važno djeci pokazati svoj način života. No ističe da joj djeca nisu jedina motivacija.
“To je u meni. U težim situacijama mi bude bolje nakon trčanja. Ako mi dosadi neka staza ili trening, uvijek mogu nešto promijeniti. Na primjer, kad dođe sezona šparoga, samo se tjedan dana preorijentiram na sporiji tempo (haha). Iskreno, trčim jer to osjećam ispravnim, u planinama sam jer mi je to najdraži način provođenja vremena – kako sama, tako i s djecom. Jednostavno, volim to. Imam dvije kćeri i nekako kad ih zamišljam u budućnosti, ne bih voljela da samo sanjaju i maštaju – željela bih da to i ostvare. S obzirom na to da imam takve želje za njih, nastojim slijediti i svoje. I pokazati im da se može – kroz trčanje i planine.”
Na pitanje koja su joj utrka, staza ili trenutak u karijeri bili najteži, Zrinka odgovara – neke je savladala, a neke i ne.
“U planini je vrijeme promjenjivo i uvijek te nešto može iznenaditi. Procjene nisu samo po kilometrima, već i po terenu. Stvarno je bilo svakakvih doživljaja – dehidracija, gubljenja na stazi, smrznutost, trovanja vodom… ali sve to traje u trenutku, a osjećaj nakon toga je drugačiji. Što se tiče utrka, one su najčešće pod kontroliranim uvjetima, barem kad je riječ o okrepi i vodi. No, jednom sam na Mosor Grebbeningu – utrci iznad moje kuće – dehidrirala. Bilo je jako vruće, na jednoj okrepi je nestalo vode, a dok su donijeli novu, ja sam već nastavila dalje da ne gubim vrijeme. Sljedeća dva sata vukla sam se kao mrtvac i sanjala sljedeću okrepu. Kad sam napokon došla do vode, toliko sam se napila da sam 20 minuta ležala na zemlji i buljila u nebo jer mi je bilo muka. I onda sam se nekako digla i završila. Na istoj toj utrci me druge godine stegla leđa, a padala je kiša – bilo je jako sklisko na tehnički zahtjevnom terenu. Vječno sam silazila. Imala sam MP3 player i odlučila sam si pustiti ‘Let’s Get It Started’ od Black Eyed Peas na repeat – i tako dva sata do lakšeg terena. Psihodelija mi je odgovarala. Na jednoj utrci od 105 km, na 15. kilometru sam izvrnula zglob i zeznula ligamente. U glavi sam si posložila ‘samo do sljedeće okrepe’, i tako do kraja. Na svjetskom prvenstvu me ugrizao stršljen na 5. kilometru – pokušala sam gurati dalje, ali nije išlo. Na kraju sam na 40. kilometru odustala i probila limit. Neke stvari savladam, neke ne – ovisi što je bio cilj. Utrke su kao ubrzani film nekog životnog razdoblja – u 50 kilometara proživiš više nego što bi možda mjesecima. Neprocjenjivo iskustvo.”
I dok se u medijima najčešće ističu uspjesi muškaraca u ekstremnim disciplinama, često se zaboravlja da sportovi obiluju snažnim, ustrajnim ženama koje su nevjerojatna inspiracija – i dokaz da granice ne postoje.
Na pitanje što bi poručila ženama, osobito majkama, koje sanjaju o sportu, ali misle da je možda “kasno” ili “nemoguće”, Zrinka odgovara:
“Ono klišejski – slijedi svoje snove ☺ Ali zaista je tako. Mislim da samo treba naći dobar omjer i slijediti svoj instinkt – kako u majčinstvu, tako i u vlastitim potrebama.”
FOTO: Privatna arhiva
