Tvoja veza s prirodom možda je jača nego što misliš – ili slabija nego što bi želio. Istraživanje provedeno od strane Sveučilišta Derby iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da je ljudska povezanost s prirodnim svijetom od 1800. do danas pala za više od 60 posto. Znanstvenici taj fenomen zovu „izumiranje iskustva“.
U praksi to znači da sve rjeđe koristimo riječi poput rijeka, mahovina ili cvijet u svakodnevnom govoru i knjigama, da živimo u gradovima gdje je kontakt s divljinom sveden na minimum, i da roditelji sve rjeđe prenose djeci navike boravka u prirodi. Ako se ovakav trend nastavi, mogli bismo izgubiti ono najvažnije – osobni osjećaj pripadnosti svijetu oko sebe.
A to nije samo stvar ekologije. Odvojenost od prirode utječe na tvoje zdravlje, tvoje odnose, tvoje povjerenje u druge. Bez povezanosti s prirodom teško je graditi zajedništvo, a baš to nam je danas najpotrebnije.
Što znači pripadati prirodi?
Kad razmišljaš o pripadnosti, vjerojatno prvo pomisliš na obitelj, prijatelje ili društvo u kojem živiš. No pripadnost ima i drugu dimenziju – onu koja se tiče tvog odnosa s mjestom u kojem jesi.
Pripadati prirodi znači biti ukorijenjen u krajoliku, osjećati mirise zemlje, gledati boje koje se mijenjaju kroz godišnja doba, prepoznati pticu koja pjeva na tvom prozoru ili mahovinu koja raste na stijeni kraj koje svakodnevno prolaziš.
Znanost jasno pokazuje da vrijeme provedeno u zelenim i plavim prostorima smanjuje tjeskobu i depresiju, poboljšava san i raspoloženje, jača kognitivne sposobnosti i koncentraciju. Djeca koja više borave vani razvijaju kreativnost i otpornost. A kad ti je um u ravnoteži, kad nisi stalno pod stresom i u borbi sa samim sobom, lakše ti je otvoriti se i povezati s drugima.
Priroda nam daje osjećaj bogatstva – miris, zvukove, prizore – i izaziva strahopoštovanje. A upravo to nas uči kako širiti perspektivu i pronalaziti dublji smisao. Zajednički boravak vani, čak i u jednostavnom ritualu poput šetnje psa, može povećati povjerenje, zajedništvo i osjećaj sigurnosti.
Kako se sve manji boravak u prirodi očituje na psiho-fizičko zdravlje, istražila je i britanska spisateljica i novinarka Lucy Jones s kojom smo imali ekskluzivni intervju. U knjizi “Losing Eden” obradila je više zanimljivih aspekata čovjekove sve manje povezanosti s prirodom.
Veliku ulogu u knjizi igra biofilija hipoteza koju je razvio američki biolog Edward O. Wilson i koja je više puta testirana. Kako Lucy objašnjava, biofilija znači urođenu ljubav ili interes ili pripadnost koju čovjek ima prema prirodnom svijetu.
“Ljudi su proveli 99 posto naše evolucijske povijesti u prirodi, gdje je vrijeme bilo važno, gdje su zmije bile važne, gdje su biljke bile važne… Wilsonova hipoteza je da su te stvari duboko ugrađene u naše gene i u naš stanični sastav. Imamo prirodnu tendenciju povezivanja sa svijetom oko nas. Vjerujem da bi ponovno pronalaženje ili ponovno aktiviranje naše biofilije moglo biti jedina stvar koja bi uistinu mogla zaustaviti planetarno uništenje”, ističe Lucy.
Možemo li preokrenuti trend?
Šezdeset posto gubitka povezanosti zvuči zastrašujuće. Ali opasnost je da će biti još gore. U svijetu u kojem sve više vremena provodiš pred ekranom, priroda lako postaje nešto što gledaš samo na fotografijama.
Zato je potrebno nešto dublje od sadnje parkova i zaštite zelenih površina – iako je i to ključno. Potrebno je ponovno zaljubiti se u prirodu.
Američki pjesnik i filozof Wendell Berry govori o „mjestu” odakle dolaziš, koje oblikuje tko si i za koje nosiš odgovornost. On ne govori o „okolišu“ ili „održivosti“, nego o odgovornoj ovisnosti. Ovisiš o prirodi, o vodi i zemlji, i zato im duguješ brigu. Pripadati prirodi znači biti u odnosu. Primati darove hrane, zraka i nadahnuća, ali i vraćati kroz brigu, poštovanje i odgovornost.
Primjera ima posvuda. U Kanadi, u zajednici Misipawistik Cree Nation, škole ponovno uče djecu ribolovu, prirodnoj medicini i povijesti kroz tradicionalni jezik. Gradovi širom svijeta sade drvorede i stvaraju male parkove u kvartovima gdje ljudi nemaju pristup prirodi. Škole uvode šumske vrtiće i programe vrtlarstva, potičući djecu da prirodu doživljavaju kao nešto svakodnevno.
Čak i tehnologija može pomoći – umjesto da te odvaja od svijeta, može biti poticaj da izađeš van. Aplikacije mogu brojati tvoje sate provedene na suncu, voditi te kroz šumske staze ili ti otkrivati biljke i ptice u tvojoj blizini. Liječnici u Velikoj Britaniji već propisuju „socijalne recepte“ – šetnje, vrtlarstvo i planinarenje – što dokazano smanjuje anksioznost i povećava osjećaj sreće.
Tvoja pripadnost počinje u tvom dvorištu
“Tužno je, na neki način, što su nam potrebni svi ti znanstveni dokazi da nam pokažu ono što intuitivno znamo: da je provođenje vremena u prekrasnom, mirnom prirodnom okruženju dobro za naše zdravlje. Ali živimo u doba pretjerane zaposlenosti i konzumerizma, rastresenosti, prekomjernog rada i odvojenosti od prirode. Zbog toga tako lako zaboravimo da smo priroda, da trebamo prirodu i da smo evoluirali na otvorenom. Nadam se da će dokazi koje iznosim u knjizi dati ljudima poticaj da provode više vremena tražeći ono što vole u živom svijetu, kako bi to mogli zaštititi i suprotstaviti se silama uništenja. Vjerujem da što više nalazimo ljepote, strahopoštovanja i čuđenja u svijetu oko nas, to ćemo više htjeti prestati tako loše postupati sa svojim domom i svim bićima koji nas okružuju”, komentirala je u našem intervjuu Lucy.
Na kraju, sve se svodi na tebe. Kako ćeš ti pronaći pripadnost prirodi? Možda tako da svaki dan potražiš nešto veće od sebe – staro stablo koje je tu desetljećima – i nešto manje – pticu, kukca ili mahovinu na kamenu. Male geste, ali s velikim značenjem.
I usprkos svim lošim vijestima, ima razloga za optimizam. Studija sa Sveučilišta Derby pokazuje da posljednjih godina raste upotreba riječi povezanih s prirodom – možda znak da se svijest ponovno budi. Veliki zadaci poput smanjenja emisija i očuvanja bioraznolikosti ostaju pred nama, ali ne zaboravi da sve počinje od tvog odnosa prema mjestu koje zoveš domom. U toj ljubavi prema prirodi nalazi se tvoja pripadnost.
Izvor: Psyhology Today
