Kada si zadnji put bio u prirodi? Koliko si vremena tada boravio na otvorenom? Ako se ne možeš sjetiti ili je pak tvoj odgovor pokoji sat u zadnjih mjesec dana, nisi u tome jedini. Zapravo spadaš u većinu. No, nemoj da te to utješi, dapače to bi te trebalo zabrinuti. Najnovija istraživanja pokazuju kako stanovnici gradova provode svega jedan do pet posto svog vremena na otvorenom, a to nužno ne znači u prirodi. Možda toga nismo na prvu svjesni, no ta činjenica se negativno održava na naše fizičko i psihičko zdravlje. Zbog čega naš um i tijelo treba prirodu, što pokazuju najnovija istraživanja i što se krije iza Biophilia hipoteze, popričala sam u ekskluzivnom intervju s britanskom novinarkom i spisateljicom Lucy Jones, autoricom knjige “Losing Eden: why our minds need the wild”.
Što više boravim u prirodi, to uočavam brojne pozitivne učinke koje to vrijeme ima ne samo na moje tijelo nego i um. Neosporna je činjenica da outdoor aktivnosti, poput planinarenja, poboljšavaju naše fizičke sposobnosti. No, osim što sam primijetila čvršće mišiće i bolju kondiciju, osjetila sam da mi se u prirodi resetira um, brige nestaju, a moj fokus se prebacuje u dati trenutak. To je pokazao i moj pametni sat – u prirodi, koliko god izazovna bila staza, razina stresa biva najmanja nego tijekom drugih dnevnih aktivnosti i obveza.
Pozitivni učinci bivanja u prirodi sve su više i više izazivali moje zanimanje te sam počela detaljnije istraživati ovo područje. I tako mi je u ruke došla knjiga “Losing Eden: why our minds need the wild” britanske autorice Lucy Jones.
Ovo je njena druga knjiga koja je izašla je 2020. godine, a predstavlja izuzetno zanimljiv pregled najnovijih istraživanja na području utjecaja prirode na naše fizičko i psihičko zdravlje. Kroz vlastito i često intimno iskustvo, Lucy tako pitko pojašnjava kako gubimo (ili smo već izgubili?) tu iskonsku vezu koju imamo s prirodom.
Upravo njene riječi su me potaknule da svoje slobodno vrijeme još više provodim u prirodi. S druge sam pak strane, samo to vrijeme još više osvijestila i postala dio prirode u kojoj boravim, a ne tek usputni izletnik iz grada.
Lucy je britanska spisateljica, freelance novinarka i autorica tri knjige: “Foxes Unearthed: A Story of Love & Loathing in Modern Britain”, “Losing Eden: why our minds need the wild” i koautorica je knjige “The Nature Seed”. Nažalost, njene knjige još uvijek nisu prevedene na hrvatski, no uvijek ih, poput mene, možeš naručiti online.
“Najviše pišem o odnosu ljudi i neljudskog svijeta. Također izvještavam o pitanjima znanosti, zdravlja i okoliša. Govorim o svojim istraživanjima prirode i mentalnog zdravlja te podučavam radionice pisanja. Većinu vremena čuvam svoje troje male djece, a najsretnija sam kad tražim gljive u šumi”, skromno se predstavlja Lucy.
Kako je rođena ideja za nastanak knjige “Losing Eden”?
Lucy u svojoj knjizi otvoreno progovara o vlastitom iskustvu i svim izazovima s kojima se susrela. U svojim srednjim 20-ima živjela je u Londonu gdje je dugo radila kao novinarka. Patila je od depresije i tjeskobe i sve dublje je tonula u probleme ovisnosti.
“Dotakla sam dno, ušla u oporavak i tražila načine da se osjećam bolje. Znala sam da trčanje može potaknuti endorfine pa sam to pokušala. Tako sam pronašla prekrasnu veliku otvorenu močvaru u blizini svoje kuće. Umjesto da trčim, završila bih šetajući uokolo, gledajući drveće, promatrajući ptice, prvi put primjećujući cvijeće i biljke, te se vratila u svoj stan smirena i bez hiperkritičnih misli koje su karakterizirale moje psihičko stanje u to vrijeme… Odmah sam postala znatiželjna: ‘Što se događa s mojim mozgom u tom prirodnom prostoru? Što se događa s mojim tijelom? S mojim limbičkim sustavom? Kako i zašto je boravak u toj močvari djelovao tako terapeutski?’. Počela sam istraživati i shvatila da postoji bogato i raznoliko polje literature koje grade znanstvenici u različitim disciplinama diljem svijeta, pokušavajući proučavati odnos između ljudskog zdravlja i povezanosti i izloženosti ostatku prirode. Oduševili su me dokazi i Losing Eden je u biti sinteza najsnažnijih i najuvjerljivijih dokaza koje sam mogla pronaći, kao i moje osobne priče”, objasnila je Lucy nastanak knjige.
U tom periodu Lucy je radila kao znanstvena novinarka pretežito za BBC. Zbog posla je sve više razgovarala sa znanstvenicima, posjećivala je razne konferencije i ostala neugodno iznenađena kada je shvatila da nijedan liječnik, psihijatar ili psihoterapeut ne spominju boravak u prirodi kao mogući dio terapije.
“Odnos sa živim svijetom izostao je u psihološkoj literaturi. Bilo je to otprilike 2012. prije nego što se počelo više raspravljati o vezi između prirode i mentalnog zdravlja. Potpisala sam ugovor za pisanje knjige kad je moje prvo dijete bilo staro tri tjedna pa je pisanje bilo prilično izazovno! Ali iskustvo postajanja majkom u isto vrijeme dok sam je pisala dalo mi je drugu dimenziju. Vidjela sam koliko brzo uništavamo divlje životinje, prirodna staništa i živi svijet te neizbježno razmišljala kakav bi bio život moje kćeri ako se trendovi ekocida i planetarnog raspada nastave. S pozitivne strane, bilo je, i uvijek jest, neizmjerno zanimljivo i zadovoljavajuće razgovarati sa znanstvenicima – neuroznanstvenicima, psiholozima za okoliš, mikrobiolozima, psihoanalitičarima – koji proučavaju ova zaista važna pitanja.”
Djeca razvijaju sve veći broj alergija i pate od manjka vitamina D
Ne treba nam knjiga kako bismo bili svjesni da novije generacije borave sve manje i manje vremena u prirodi. Mi smo još svoje djetinjstvo proveli u prirodi, dok današnja djeca prema podacima zabrinjavajuće malo borave na otvorenom.
Lucy se u svojoj knjizi posebno osvrće na negativne posljedice koje neboravak u prirodi ima na djecu. Jedna od stavki koje se dotakla je i sve veća pojava alergija.
“Hipoteza ‘Starih prijatelja’ koju su razvili mikrobiolog Graham Rook i drugi sugerira da naš imunološki sustav ovisi o raznolikosti prijateljskih bakterija. U industrijaliziranim zemljama manje smo izloženi raznolikosti jer, među ostalim čimbenicima, manje vremena provodimo na otvorenom. Znanstvenici sugeriraju da je bez ovih ‘starih prijatelja’ naše zdravlje ugroženo, iako je nemoguće reći koliko. Studije koje uspoređuju amiške i huteritske poljoprivrednike, koje objašnjavam u Losing Eden, zanimljive su i snažne. U biti, amiška djeca, koja su bila više izložena prirodi, imala su puno manje alergija”, ističe Lucy.
No, nisu samo alergije vidljiva pojava. Lucy se bavi i problemom manjka vitamina D.
“Tri četvrtine djece, primjerice, provodi manje slobodnog vremena vani nego zatvorenici. U Velikoj Britaniji sada sva djeca moraju uzimati dodatke vitamina D.”
Osobno su me iznenadili podaci koji govore kako bakterija Mycobacterium vaccae na mozak djeluje poput antidepresiva. Ova bakterija se nalazi u tlu, stoga ne iznenađuje činjenica da vrtlarenje ima tako smirujući učinak. Brojna istraživanja su potvrdila pozitivno djelovanje bakterije na naše psihičko zdravlje.
“Trenutno se ispituje kao lijek za PTSP. Također sugerira da bismo trebali provoditi više vremena igrajući se po zemlji :)”, objašnjava Lucy.
Što je biofilija hipoteza?
Veliku ulogu u knjizi igra biofilija hipoteza koju je razvio američki biolog Edward O. Wilson i koja je više puta testirana. Kako Lucy objašnjava, biofilija znači urođenu ljubav ili interes ili pripadnost koju čovjek ima prema prirodnom svijetu.
“Ljudi su proveli 99 posto naše evolucijske povijesti u prirodi, gdje je vrijeme bilo važno, gdje su zmije bile važne, gdje su biljke bile važne… Wilsonova hipoteza je da su te stvari duboko ugrađene u naše gene i u naš stanični sastav. Imamo prirodnu tendenciju povezivanja sa svijetom oko nas. Vjerujem da bi ponovno pronalaženje ili ponovno aktiviranje naše biofilije moglo biti jedina stvar koja bi uistinu mogla zaustaviti planetarno uništenje”, ističe Lucy.
Pričati danas o prirodni i čovjeku, a ne dotaknuti se klimatskih promjena, je nemoguće. Veliki naglasak Lucy u svojoj knjizi pridaje podacima o devastirajućim brojkama i katastrofalnim posljedicama koje ljudsko djelovanje ima na prirodu.
“Dovoljno je samo pogledati trendove smanjenja vrsta i gubitka staništa, kako bi vidjeli da je dominantna industrijska kultura zaboravila prirodu prirode: da smo svi međusobno povezani. Ne možemo živjeti bez drveća ili kukaca ili složenih hranidbenih mreža ili kisika ili vode. Zemlja je naš sustav za održavanje života. Dobra vijest je da se život regenerira. To možemo vidjeti s povratkom populacije kitova koji su bili blizu izumiranja. Samo nam treba politička volja.”
U razgovoru Lucy ističe kako, nažalost, ne činimo ni približno dovoljno kada je zaštita Zemlje u pitanju. Mišljenja je da trebamo učiniti sve što je u našoj moći kako bi smanjili emisije i zaustavili daljnje globalno zagrijavanje.
“Ali nema osjećaja stvarne hitnosti ili suprotstavljanja uloženoj moći i interesima industrije fosilnih goriva. Sustavi i strukture na kojima je izgrađeno industrijsko društvo – sustavi beskonačnog rasta na konačnom planetu – neadekvatni su i nepravedni za ljude i svijet prirode. Potreban nam je novi način odnosa prema Zemlji, ne tretirajući je kao resurs koji treba pljačkati, dominirati i koristiti, već s pažnjom, uzajamnošću, poštovanjem, ljubavlju i strahom.”
“Pravedan pristup prirodi trebalo bi biti ljudsko pravo!”
Negativne posljedice kroničnog stresa, zagađenost gradova, pretjerano užurban način života zbog kojeg smo izloženi konstantnim podražajima, manjak doticaja s raznim bakterijama, sve veća pojava depresije i anksioznosti (ne samo kod odraslih nego i mlađe populacije) samo su neke od posljedica koje već uočavamo i koje osjećamo na vlastitoj koži.
Tko god boravi u prirodi svjestan je pozitivnog utjecaja kojeg bivanje na otvorenom ima na naše psiho-fizičko zdravlje. Tog utjecaja smo svjesni tijekom samog boravka, no on ima i dugoročno djelovanje.
Nažalost, koliko god bi htjeli ostaviti iza sebe sve probleme i izazove života u velikom gradu, rijetki od nas mogu započeti novi život u drvenoj kućici na rubu šume.
Lucy naglašava kako i mala promjena u našem svakodnevnom životu može učiniti razliku. Studije su pokazale kako i kratka šetnja kroz park na putu do posla ima mjerljive učinke na naš mozak i razinu stresa.
“Stvaranje ljudskih staništa s više drveća, više zelenila, više restaurativnih područja dat će ljudima više mogućnosti da se povežu sa živim svijetom. U Velikoj Britaniji je to vrlo nejednako. Bogati dijelovi imaju više drveća i parkova, siromašnija imaju manje prirodnih područja. Ovo se mora promijeniti. Pravedan pristup prirodi trebao bi biti dio ljudskih prava. Na primjer, pravednije pokrivanje krošnji drveća zaštitit će sve dijelove društva od ekstremnih vrućina ili poplava tijekom klimatske krize. Dakle, kažem da su nam potrebne kulturne promjene kako bi ljudi mogli provoditi više vremena u prirodi. Ali u pogledu pojedinca, neka istraživanja sugeriraju da je nekoliko sati optimalno, ali to je rijetkost, zar ne? Iz mog istraživanja, predlažem da, ako nemate puno vremena, odete do vode, drveća i pronađete aspekte šireg svijeta koji vam izazivaju strahopoštovanje – to može biti mahovina, ili boja, ili promatranje ptica, ili cvijeće, ili leptiri – moglo bi biti dobro za fokusiranje. Za mene su to sluzavci (Myxomycetes) mahovina i lišajevi! Strahopoštovanje je iznimno dobro za naše zdravlje.”
Šetnja uz more, kroz park, uz rijeku ili jezero, bicikliranje kroz prirodu, planinarenje, kajaking, vrtlarenje – brojne su aktivnosti koje možemo uvrstiti u svoju svakodnevnu rutinu kako bi povećali broj sati koje provodimo na otvorenom. U jednu ruku je to i postavljanje životnih prioriteta. Moderan čovjek nekako uvijek nađe načina da ode u shopping centar ili odvede dijete u igraonicu, dok se izlet u prirodu smatra “posebnom prigodom”.
“Tužno je, na neki način, što su nam potrebni svi ti znanstveni dokazi da nam pokažu ono što intuitivno znamo: da je provođenje vremena u prekrasnom, mirnom prirodnom okruženju dobro za naše zdravlje. Ali živimo u doba pretjerane zaposlenosti i konzumerizma, rastresenosti, prekomjernog rada i odvojenosti od prirode. Zbog toga tako lako zaboravimo da smo priroda, da trebamo prirodu i da smo evoluirali na otvorenom. Nadam se da će dokazi koje iznosim u knjizi dati ljudima poticaj da provode više vremena tražeći ono što vole u živom svijetu, kako bi to mogli zaštititi i suprotstaviti se silama uništenja. Vjerujem da što više nalazimo ljepote, strahopoštovanja i čuđenja u svijetu oko nas, to ćemo više htjeti prestati tako loše postupati sa svojim domom i svim bićima koji nas okružuju”, za kraj poručuje Lucy.
Naslovna fotka: Unsplash
Nastavi čitati još zanimljivih priča:
