Gorana Blaževića sam prvi put upoznala na Croatian Travel Festivalu u Šibeniku. Prišao mi je nakon mog predavanja, pružio ruku da se upoznamo i pohvalio moj rad. Goran, koji je za razliku od mene prohodao neke od najzabačenijih dijelova svijeta, napisao dvije knjige “Karavana” i “Svilim”, doživio avanture o kojima većina nas čita i gleda u dokumentarcima, upravo taj Goran je tako oduševljeno pričao o mom radu. No, tko god je imao priliku upoznati ovog putopisca i hodača zna da je to tako tipično za njega. On je iznad svega čovjek otvorenog srca čija energija može smiriti i one najživčanije među nama. Goran ima tu moć da u svega par riječi pruži motivaciju, utjehu i nadu. Zašto? Jer se daje.
Nakon prvotnog upoznavanja, naši putevi su se razišli, svatko je uskočio u svoje gojzerice i dopustio da ih one vode na odvojene staze, sve do jednog jesenskog dana na Papuku. Posve slučajno i svakako neplanirano, naši putevi su se ponovno susreli. Dok smo se nakon pauze s Jankovca vraćali na svoju stazu, usred šume smo sreli upravo – Gorana. Koja slučajnost! Ili? Priliku nismo propustili te smo druženje nastavili u kasnim večernjim satima uz pokoju rakiju više.
Nakon tog posve neočekivanog druženja, Goran i ja smo ostali u kontaktu. Do sada nam se putevi nisu više fizički preklopili (što ne znači da neće), no upravo Goranove riječi su mi pomogle, i još uvijek pomažu, tijekom rehabilitacije frakture gležnja. No, Goran nije stao samo na porukama.
Kako bi mi barem malo uljepšao vrijeme tijekom prisilnog ležanja, poslao mi je svoje knjige jer “sada imam vremena”. U jednu je napisao posvetu “Prepreke su tu da se preskoče… Prepusti se praznini…”. I jesam… To je Goran, nježna duša koja tako lako prepoznaje što onom drugome treba.
Je li to zbog kilometara koje je prošao sam u svojim mislima, je li to zbog svih ljudi koje je na tim putovanjima sreo ili je Goran jednostavno takav? Ja vjerujem da je Goran na svojim avanturama dopustio da ga preuzme ono najbolje od njegove ličnosti, a ego (koji često obuzme čovjeka, a nije rijedak u putno-avanturističkim krugovima) je ostavio negdje usred pustinje i posve zaboravio na njega.
Široj javnosti je Goran poznat po svojim posve nesvakidašnjim avanturama o kojima je, između ostalog, napisao knjige i držao brojna predavanja diljem Hrvatske. Prošao je 3.300 kilometara na izbjegličkoj ruti od Jordana do rodnog Umaga, sam, bez logistike i sponzora, sa željom da širi poruku mira i solidarnosti. Onda se uputio u pustinju Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji i na leđima deve prešao 650 km… Kada hoda i putuje, Goran usporava današnji moderni sat, vraća se prirodi i njenom ciklusu.
“Moram priznati da je, promatrajući povijest čovječanstva, nekako ludo da se u ovom trenutku naše povijesti pojavljuje sve više pokreta koji pozivaju na potrebu za usporavanjem i povratkom sebi. Mislim da to govori da je u jednom trenutku naše povijesti nešto krenulo u krivom smjeru. Teško mi je zamisliti da prije manje od stotinjak godina hodanje nije predstavljalo nikakvo putovanje već potrebu bez koje bi tadašnji život bio nezamisliv. Tada je dolazak do nekog grada predstavljao cilj, bit svega, mogućnost da nešto prodamo, kupimo ili posjetimo nekoga. Danas se putovanje pješice promatra iz jedne drugačije perspektive. Ljudi ga rade da bi uživali u čitavom procesu spajanja dviju točaka na zemljopisnoj karti”, objašnjava Goran.
Ističe kako je zapravo on tek treća generacija koja se koristi motoriziranim vozilima. Njegov djed je nekad davno prvi kupio motor, nakon čega je njegov otac imao auto, a on je od svog rođenja okružen tehnologijom koja se iz godine u godinu poboljšava i napreduje.
“Pripadnik sam generacije kojoj je prirodno prevaliti velike udaljenosti i koja smatra normalnim koristiti motorna vozila za bilo koje kretanje. U tih šezdesetak godina koje obuhvaćaju te tri generacije imam dojam da je čovjek zaboravio da je nekada hodao i u potpunosti napustio prirodnu brzinu koju korak predstavlja. Tehnologija i mehanizacija koja je nastala da nam olakša svakodnevicu dovela nas je u jednu drugačiju krajnost, u doba žurbe u kojem sat na ruci određuje sve naše dnevne aktivnosti. Planiranje je postalo rutina. Stalno trčanje za obavezama udaljava nas od pravog života koji se odvija ispred naših očiju. Toliko smo se naviknuli na žurbu da smo je u potpunosti prihvatili i prepustili se njezinim strujama koje nas udaljavaju od nas samih.”
Goran kroz svoje avanture promovira takozvano sporo putovanje. Globalno gledano ovaj novi trend u putovanjima, postaje sve češća tema ljudi koji su u potrazi za bijegom od modernog užurbanog načina života koji sve čvršće stišće i guši.
“Usporeno putovanje predstavlja potpunu suprotnost toj modernoj zbilji. Višednevno hodanje nudi nam mogućnost da ponovno postanemo gospodari vlastitog vremena. U sporosti ponovno primjećujemo detalje koji su inače, u uobičajenoj žurbi, često neprimjetni. Dan se odvija u potpunoj suprotnosti od svega na što smo naviknuti. Korak nas vraća trenutku. Podsjeća nas na ljepotu izlaska sunca i čaroliju njegovog zalaska. Vraća nas mirisima jutarnje rose i šuškanju lišća pod nogama. Daje nam priliku da usporimo misli, osvijestimo vlastita osjetila i probudimo uspavane instinkte”, ističe Goran.
Koja je razlika između sporog putovanja i onog klasičnog?
S jedne strane imamo one putnike koji nižu jednu državu za drugom, natječu se tko će u što kraćem vremenu proći što više destinacija i to, obavezno, zabilježiti na svojim društvenim mrežama. Redom takvi putnici sa svojih avantura objavljuju pretežito selfieje, a mnogi od njih slave “jubilarne” brojke država uz torte, posebne proslave i objave. Svako putovanje vrti se oko njih – oni su posjetili dotičnu destinaciju, oni su fotkali to tako egzotično pleme, oni su osvojili dotični vrh… Priroda, povijest i kultura tu nekako padaju u drugi plan. Takva vrsta putnika je ona najglasnija.
S druge strane tu je ona vrsta avanturista koji putuje zbog samog putovanja, koji istražuje, upija i uživa u trenutku, koji otvoreno dopušta da ga pojedina destinacija promijeni i ostavi na njega trag. Takvi putnici ne jure kroz države, na pitanje koliko su ih prošli redom nemaju odgovor i tortama ne slave svoje putničke “uspjehe”. Jer kako bi mogli osjetiti bilo pojedine destinacije, oni putuju sporo. Pojedinci idu i korak dalje i postaju jedno s putovanjem. Takva vrsta putnika nije glasna jer vjeruje kako je današnji svijet ionako isuviše bučan.
“Klasično putovanje uključuje korištenje prometne infrastrukture i transport koji je uobičajen za pojedinu zemlju, dok u usporenom putovanju koristimo snagu vlastitog tijela da bismo otkrili određeno područje. Za razliku od putovanja automobilom, u kojem smo čitavo vrijeme pažljivi da se ne sudarimo s okolinom koja nas okružuje, hodač kroz korak uranja i osjeća tu okolinu. Za razliku od putovanja vlakom ili autobusom, u kojem kroz prozor promatramo stvarnost sačinjenu od slika koje samo prolaze i nestaju, u hodanju mi postajemo sastavni dio te slike. Imamo priliku stati, promatrati i osjećati okolinu kroz koju prolazimo.”
Goran ističe kako za klasičnog putnika dolazak do nekog grada ili znamenitosti predstavlja sve. On se kreće od jedne atrakcije do druge, nesvjestan udaljenosti, priča i doživljaja koje postoje između tih točaka.
“Za hodača dolazak do nekog grada ili posebnog mjesta predstavlja samo još jednu dionicu nečeg punog većeg. On se morao posebno potruditi da bi do tog mjesta došao. Doživljava ga drugačije jer cijeni sve što je bilo potrebno proći da bi došao do tog mjesta. Njegove su misli tada pune uspomena na događaje, boje i čarobne trenutke koje je doživio na svom putu.”
Kada bi trebao definirati usporeno putovanje, Goran ga objašnjava kao dvostruko putovanje.
“Sastoji se od onog vanjskog jer nam daje priliku da upoznamo neko područje, da stanemo ovisno o našoj volji. Da pozdravimo sve ljude koje putem sretnemo. Ali ono najbitnije je to da smo kroz te dionice zapravo sami. Mi smo ti koji moramo pokrenuti vlastitu volju da bi stigli do cilja. Baš u tome se krije čarolija koja nam daje priliku razmišljati, promatrati, upoznati i prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Baš ta dimenzija nam otvara priliku da osim kroz ono vanjsko putujemo kroz ono unutarnje odnosno unutar nas samih.”
“Hodam kako bi upoznao sebe!”
Gledajući Goranove avanture lako čovjek pomisli kako se na svoje prve hodačke avanture sigurno upustio još kao klinac. No, ovaj putopisac objašnjava kako je ljubav prema hodanju rođena za vrijeme studija. Tada je krenuo istraživati planine koje su ga okruživale.
“Nas nekoliko prijatelja svaki slobodan trenutak je koristilo za planinarenje i upoznavanje tih divljih krajolika do kojih je bilo nemoguće doći motoriziranim vozilima. Moram priznati da je u početku ponos imao velik utjecaj u stvaranju mene kao planinara. Osjećao sam se posebnim što sam obilazio ta mjesta do kojih je tada malo koji moj vršnjak odlazio.”
U nastavku ističe kako je prava ljubav rođena na popularnoj ruti Camino de Santiago u Španjolskoj. To je bilo njegovo prvo iskustvo jednomjesečnog hodanja i kroz tu priču je primijetio da u hodanju ima nešto posebno, no još uvijek nije znao što ga to točno privlači.
“Nakon Camina sam prohodao Istru, nakon nje iz Umaga sam hodao do Rima. Kroz ta iskustva sam sve više ulazio u stanje hodača. Više se nije hodalo radi ponosa nego upravo suprotno, da upoznam sebe i po mogućnosti utječem baš na taj ponos. Vrhunac se dogodio 2016. na petomjesečnom putovanju od Jordana do Hrvatske. Kroz to iskustvo sam u potpunosti osvijestio ljubav koju gajim prema hodanju. Otkrio sam hodača u sebi i radost koju hodanje nosi. Prepustio sam se koraku i neizvjesnosti ceste koja me suočila s vlastitim strahovima i sumnjama. Svaki je dan bio novo otkriće sebe i vlastitih mogućnosti.”
Hrvatska udruga za bolesti štitnjače i Goran pozivaju na hodanje
U novu godinu Goran ulazi s dva zanimljiva projekta, a jedan od njih je nastao u suradnju s Hrvatskom udrugom za bolesti štitnjače. U pitanju su “radionice” sporog hodanja na kojima će Goran jednom mjesečno upoznavati sudionike s istarskim stazama. Članovi Udruge ne plaćaju sudjelovanje, dok svi ostali koji se žele priključiti plaćaju simboličnu cijenu od dva eura.
“Ove godine konačno započinjem s nečim o čemu sam dosta razmišljao u posljednje vrijeme. Moram priznati da sam još do prije nekoliko godina stalno maštao o novim rutama. Svaki slobodan trenutak sam koristio provodeći u planini i to često sam. Ali u posljednje vrijeme sam osjećao da mi to više ne predstavlja nikakav izazov i da mi je želja stečeno znanje i pogled koji imam na hodanje podijeliti s drugima. U isto vrijeme, promatrajući hodačku zajednicu u Hrvatskoj, zabrinjava me količina ponosa i ambicioznosti kojom zrači. Osjećam da imam obavezu govoriti o hodanju na način kako ga ja vidim i osjećam. Da govorim o dobrobiti koju ono donosi, a ne o brzini, opasnosti, patnji i boli kakvim ga često drugi opisuju. Hodač na stazi osvještava koliko je mali pred prirodom i svijetom oko sebe. Dok hoda, on je ponizan i svjestan svoje malenosti. Mislim da je u ovom dobu našem društvu taj duh hodača jako potreban”, objašnjava Goran.
Prvo hodanje tog tipa je održano 2022. godine na području Umaga u suradnji sa Zajednicom Talijana, a cilj je bio upoznavati sudionike s područjem Umaga, prateći šumske i poljske puteve koji ljudi rijetko koriste.
“Ove godine u tu priču se uključila i Hrvatska udruga za bolesti štitnjače kao i Kulturna udruga Fotopoetika. Želja je tijekom prve polovice 2023. g. organizirati nekoliko hodanja mjesečno u cilju popularizacije hodanja kao i upoznavanja zavičaja u kojem živimo.”
Goran je prošao Istru uzduž i poprijeko te na pitanje da predloži/izdvoji svoje omiljene dionice, odgovara da to nije nimalo jednostavno jer ovaj dio Hrvatske obiluje zanimljivim stazama.
“Ali ako moram birati, svakome bih preporučio Istarski planinarski put koji spaja Umag i Crnu puntu stazom dugom skoro 160 kilometara. Mislim da je to odlična staza za nekoga tko želi uroniti u svijet usporenog putovanja. Što se tiče jednodnevnih izleta, moje nadraže staze su Grdoselo-Zelengrad blizu Pazina, staza Škarline u Općini Brtonigla i Sedam slapova na području grada Buzeta.”
Uskoro se održava Festival usporenog putovanja
Goran ističe kako ga je hodanje naučilo da u životu treba slijediti ono što u tebi budi strast i što pokreće stvaralačku struju. Upravo ideja održavanja Festivala usporenog putovanja je Goranov san i novi cilj kojem se jako veseli.
“Festival usporenog putovanja je novi izazov koji neće biti jednostavan, ali u koji jako vjerujem. Ideja je da se organizira trodnevno druženje nedaleko od Umaga na samo dva i pol kilometra od mora. Druženje u prirodi, uz vatru, s ljudima koji dijele strast prema usporenom putovanju. Održat će se prvog vikenda u 7. mjesecu. Sastojat će se od putopisnih predavanja, radionica, raznih hodačkih izleta, koncerata. Pripremamo mali kamp u kojem će ljudi koji dolaze izdaleka moći prespavati za simboličnu cijenu. Za sve one koji dolaze pješice ili biciklom kamp i hrana će biti besplatni. Ukratko, nakon jutarnje šetnje dan se provodi na plaži, a navečer uz svjetlo krijesa slušaju se predavanja i koncerti. Mislim da je to najbolji mogući način za započeti ljeto.”
Kao i kod većine avanturista, i Goranu je pandemija koronavirusa poremetila brojne planove.
“Upravo u to vrijeme sam ostvarivao niz zanimljivih pustolovina. Zaronio sam bio u istraživanje pustinja koje su oduvijek bile moja velika strast. Nakon što sam 2019. g. prošao pustinju Rub Al Khali u Saudijskoj Arabiji na devi, a 2020. g. Saharsku pustinju biciklom, maštao sam o stvarno velikim pustinjskim pothvatima. Ali pandemija je na neko vrijeme zaustavila sve. Bio sam vrijedan čitavo to vrijeme, trenirao sam svakodnevno i postigao možda vrhunac fizičke spremnosti čekajući priliku za ponovni pokret. Ali 2022. godina nije mi donijela baš puno sreće. Prvu polovicu godine pratile su me ozljede dobivene tijekom dva pada na treningu, a tijekom ljeta sam se jako razbolio, izgubio puno kilograma i fizički oslabio. Plan mi je da tijekom sljedećih mjeseci odradim par višednevnih hodanja pa da polako vratim fizičku snagu. Nadam se nekoj novoj priči pri kraju 2023. g. Imam puno želja i snova pored velikog broja pustinja koje nisam još posjetio – npr. nisam nikada vidio Himalaju. Nadam se da ću taj san ostvariti ove godine. Za sada je bitno zadržati zdravlje i vratiti formu. Ako u tome uspijem, znam da je sve moguće”, za kraj ističe Goran.
Goran nikad neće biti putnik zvijezda niti će njegove objave dobiti ogroman broj lajkova i horde kauč-pratitelja. On to ni ne želi. No, zato njegove avanture i riječi imaju jednu drugu moć koja je puno snažnija – one potiču, motiviraju, ohrabruju i tješe. A to često može promijeniti nečiji život.
FOTO: Privatna arhiva
Nastavi čitati još zanimljivih priča:
