Hrvoje Jurić svojim avanturama rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Kako i ne bi kada nas vodi sa sobom na posve neočekivane destinacije i to pod uvjetima koje većina nas ne može ni zamisliti. Ovaj biciklist, fotograf, putopisac, a prije svega avanturist, istražuje svijet na dva kotača, a kada bi krenuo prepričavati sve što je doživio na svim putovanjima, ne bi nam ni mjesec dana bilo dovoljno.
To je čovjek koji je biciklom obišao Alpe, vozio od Londona do Istanbula, a 2019. je na svoja dva kotača obišao krug oko svijeta te prešao 29 tisuća kilometra u 133 dana. O toj nevjerojatnoj avanturi napisao je knjigu “Na rubu” koju je ni manje ni više dostavljao osobno na, pogađaš, svom bajku.
Najnoviji Hrvojev pothvat, na koji se uputio 4. veljače, bio je prelazak rute od Osla do Nordkappa na električnom biciklu. Ovo je Hrvojev treći prelazak ove norveške rute, no ovaj put je imao društvo. U posebno prilagođenoj prikolici s njim se u avanturu uputili psi Ena i Max (najsretniji psi, rekla bih). Pod teškim vremenskim uvjetima, čopor je stigao do svog cilja 20. ožujka. Nakon što su se slegle prve emocije, popričala sam s Hrvojem koji i nakon ovog pothvata ne staje – vozeći se natrag snima i fotografija kako bi imao što bolje kadrove za konačni dio ove priče – knjigu i film.
Tko god je osjetio surovu skandinavsku zimu, zna da boravak zimi u ovom dijelu Europe nije snježna idila. A tek pedalirati preko 2.000 kilometara kroz opake zimske uvjete… Zapravo, većina nas to ni ne može pojmiti.
No, pred sami kraj ove avanture, svega par kilometara pred ciljem, Hrvoje, Ena i Max su zatekli zatvorenu cestu. Zbog vremenskih uvjeta bilo je upitno hoće li ovaj avanturistički trojac uspješno stići do cilja. Hrvoje je bio svjestan situacije, no odlučio je pričekati. Dan poslije, situacija se promijenila.
“Vrijeme dan poslije, tj. to jutro bilo je odlično i zbog toga sam odlučio krenuti. Imali smo oko dva do tri sata lijepog vremena i to je bila šansa za završiti projekt i staviti točku na ‘i’. Naravno da ne bi bio kraj svijeta da nismo stigli do kraja, ali htio sam to napraviti onako kako sam i zamislio”, objasnio je Hrvoje.
Koliko god se mnogima pojedini njegovi pothvati čine opasnima i pomalo suludima, Hrvoje uvijek pokazuje razumnost te realno procjenjuje situaciju. No, ako ne mora, on neće odustati. Gura ga ona mala doza ludosti koja se javlja kada želimo preživjeti, postići nešto veliko ili ostvariti svoj san. Bez te lude hrabrosti mnogi ne bi stigli do svog cilja. Upravo to čini razliku između onih koji lako odustaju od onih koji žive svoj san. A da Hrvoje živi svoj san potvrđuju u riječi koje je izgovorio na posljednjih kilometrima – “Tu sam gdje trebam biti”.
“Nordkapp za mene ima posebnu važnost jer, prije prvog Nordkappa (ljeto 2013.) iznenada mi je preminuo otac i to je bio veliki šok za mene i moju obitelj. Otkazao sam cijeli pothvat na kratko i nakon mjesec i pol dana, kad sam već trebao biti u Oslu, krenuo sam iz Vrbice (kod Đakova). Taj cijeli put je bio prava terapija i iskušenje što će sad biti sa mnom, s mojom obitelji. Teški trenuci s kojima sam se sam trebao suočiti i odlazak na Nordkapp bio je najbolji način. Tako sam se na neki način ponovno izgradio, dok sam putovao Norveškom i zbog toga Nordkapp ima veliko značenje za mene. Nakon svega, nakon 45 dana i oko 2100 kilometara, nakon drame predzadnji dan, iskreno mi je bilo drago što smo završili”, ističe Hrvoje.
S njim do cilja su stigli i Ena i Max koji su od samog početka dio ove priče. Možda je u početku premišljao da ih ostavi zbog organizacije, no kako su oni dio Hrvojevog života, bilo mu je važno da budu dio ovog projekta.
“Na neki način ovo je putovanje u potpunosti bilo prilagođeno njima i tome da im ništa ne fali. Mi sad funkcioniramo kao tim, kao čopor i, koliko mogu primijetiti, to ima smisla.”
Ena je prva pristupila čoporu. Hrvoje objašnjava kako je ona pas u tipu Border Collija, što znači da je mješanka, u njenom slučaju vjerojatno setera. Max je Border Collie Blue Merle.
“Ena je kod mene nešto više od 5 godina, a udomio sam ju nakon što ju je prijateljica Adela pronašla u Petrinji. Bila je, a na neki način i ostala poprilično svojeglav pas, pogotovo kad ju usporedim s Maxom koji je više miran i privržen meni. Ena i ja smo putovali svugdje, a za vrijeme ‘Via Adriatica Bike’ projekta predzadnji dan smo naišli na Maxa, par dana poslije ga udomili i sve ostalo je povijest.”
Njihova avantura ne bi bila moguća bez električnog bicikla. U pitanju je potpuno novi Giantov model Stormguard, napravljen upravo za zimske uvjete koji su ih pratili od Osla do Nordkappa.
“Brzine su mu u stražnjoj nabi i zaštićene su od vanjskih utjecaja, a mjenjač je automatski. U početku mi je to izgledalo nezgodno, ali vrlo brzo sam se navikao. Prikolica je Hamax, norveški proizvod i najveća je koju sam mogao pronaći. Dodatno sam ju izolirao s astro folijom, stavio dva pseća madraca i već nakon druge probne vožnje Ena i Max su sami ulazili u prikolicu”, objasnio je Hrvoje.
Avanture ovog tipa su organizacijski izazovne, posebice ako se na njih uputiš u društvu dva psa. Mnogi pa tako i sam Hrvoje su se iznenadili činjenicom da Norveška ima zabranu boravka pasa u zatvorenim prostorima gdje se okupljaju ljudi. To se odnosi podjednako na restorane, kafiće, ali i trajekte.
“To me malo brinulo, jer je značilo da jednom kad ujutro izađemo iz prenoćišta sve dok ne stignemo u iduće nemamo se gdje ugrijati. Samo to, ostalo je bilo sve prema planu jer nam ovo nije prvi puta da boravimo na ekstremnim uvjetima u Skandinaviji.”
Na ovom putu Hrvoje, Ena i Max su prošli četiri etape koje su uključivale Skandinavsko gorje, fjordove, otoke te sami sjever Norveške. Ističe kako je svaka dionica imala svoje prednosti i mane, a to se odnosi i na prirodne ljepote.
“Recimo, pri prelasku preko Sennalandet platoa (između Alte i Skaidija) temperatura je bila -23. Osjetio sam kako mi se obrazi mrznu i brada ledi. Predzadnji dan, par kilometara od Nordkapp tunela (7 km, 212 m ispod površine mora) nas je uhvatila snježna oluja. To je jedno vrlo gadno i ružno iskustvo, ali u takvim situacijama treba ostati pribran.”
Malo je luksuza na putovanjima ovog tipa, no ipak ih svaki avanturist sebi rado priušti.
“Najdraži luksuz mi je espresso iliti normalna kava koja nije filtrirana, kakve je u Norveškoj na 90 posto lokacija. To mi je gušt, ćeif kad završim putovanje ili dionicu sjesti i uživati u kavi. Ne gledam na mobitel, ne zanima me ništa drugo osim te zen atmosfere koju mi, nakon napornog dana, priušti prvi gutljaj ukusne kave. Ena i Max su najsretniji kad mogu ležati uz mene, a još više kad mogu dobiti ekstra nagradice i hranu. To su psi koji obožavaju snijeg i stalno bi bili vani.”
Prije 10 godina Hrvoje je prvi put stigao do Nordkappa, a kako je istaknuo, to putovanje u njegovom srcu zauzima posebno mjesto. Tijekom godina koje su uslijedile, Hrvoje se otisnuo na brojna putovanja, savladao je razne izazove, od onih fizičkih, ali prije svega mentalnih. Što ga je dekada naučila i jesu li ga dotične godine promijenile?
“Mislim da se jedan veliki dio mene u potpunosti promijenio i da više nisam ista osoba. Mislim prvenstveno na ljude koje sam upoznao, ljude koji su različiti od mene i zahvaljujući njima sam maknuo mnoge predrasude koje sam imao na početku putovanja.To je jednostavno tako, dolazim iz malog mjesta i moram biti iskren. Neke pak privatne stvari su ostale iste i mislim da ću do kraja života po nekim stvarima biti jednak. Kao, na primjer, smotanost ili gubljenje stvari. Zaboravljanje još više, to će me sigurno pratiti do kraja.”
Nije rijetkost da pojedinci na pothvate ovog tipa gledaju kao na neko dokazivanje drugima ljudima da su oni odvažni, hrabri i jaki. No, tko god se barem jednom otisnuo na avanturu tog tipa, zna da je borba prvenstveno ona osobna.
“Nisam se nikad dokazivao drugima, ali to je nešto što mi je najgore kad vidim što ljudi rade. Uvijek treba raditi za sebe, biti iskren prema sebi i prema ljudima koji su oko vas, koji vas prate. Ja sam s ovim projektom išao još jednu stepenicu dalje u testiranju električnih bicikala, koje sam započeo s putom oko svijeta i ‘Giant World Tour’. Taj serijal testiranja završit će na Islandu, koji će biti treći korak i ujedno i posljednji”, objasnio je Hrvoje.
Uoči i tijekom ove avanture u brojnim medijima smo mogli čitati naslove tipa “Prodao kuću kako bi mogao putovati”, aludirajući na to što je sve Hrvoje “spreman učiniti” kako bi živio na način koji živi. Ti naslovi su ga razljutili iz više razloga. Prije svega jer je dotična informacija potpuno netočna, a kao drugo bio je ražalošćen što je prodaja kuće bila veća vijest od, primjerice, njegov putovanja oko svijeta.
“Kuću sam prodao jer mi je predstavljala problem zbog mog posla i onoga što radim. Najmanje vremena sam provodio u kući, a kako kuća treba nekoga tko će živjeti ondje odlučio sam se na ovaj potez. Kuću nisam prodao kako bih putovao, a i smatram da je to nešto što je najmanje bitno u mojoj priči. Nakon svih projekata koje sam realizirao i nakon 12 godina putovanja, ulaganja u sebe, istraživanja i svega što je išlo s tim tužno je da je prodaja kuće veća vijest od, recimo, puta oko svijeta ili projekta kad sam prošao kroz alpske prijevoje. Ne znam, zaista ne znam zašto se ljudi čude kad se netko odluči na prodaju kuće. Još manje ne mogu shvatiti kako ljudi ne žele ili ne znaju prihvatiti da nismo svi isti, da nemamo iste želje, da ne radimo isti posao.”
Testiranje vlastitih granica, pustolovine na kojima smo sami sa sobom, ekstremni vremenski uvjeti i tereni – sve su to veliki fizički izazovi, no zapravo oni mentalni igraju najvažniju ulogu u tome. Upitala sam Hrvoja kako u takvih situacijama zadrži čistu glavu i smirenost.
“Fokus na ono što radite je jako bitan. Sve stvari i sitnice koje vam miču fokus od trenutnog pothvata morate ‘odrezati’ od sebe. To nije dobar način putovanja. Pogotovo ako se radi o ekstremnim pothvatima, to vas može dovesti i do tragičnih posljedica. Ja sam relativno rano naučio da je to najbolji, a nakon kratkog vremena u mom slučaju postao je i jedini način. U jednom trenutku onda shvatite da, sve ono što se dogodi na putu, lako je pretočiti u ‘svakodnevan život’”.
Hrvoje je najavio izlazak dokumentarnog filma i knjige, a ističe ako sve bude išlo po planu, to možemo očekivati u lipnju ove godine.
“Plan je obići sve veće gradove u Hrvatskoj i regiji, a moguće i Norvešku. Film će se dotaknuti i prijašnjih putovanja, pogotovo zadnje 2 godine kad putujemo kao čopor, a u knjiga je pisana (još nije završena) tako da Ena i Max također imaju obilježja ljudi, pa mogu s njima razgovarati. Bit će to jedna pomalo i komično-sarkastična priča. Jedino što sad planiram je odmor od svega. Planiram ugasiti mobitel i laptop na 10-ak dana i jednostavno sjediti na suncu, biti u prirodi s Enom i Maxom i odmoriti se za promocije i projekcije.”
Životni pothvati poput ovog, avanture i putovanja na koja se otisnemo u želji za prelaskom vlastitih granica, neminovno mijenjaju osobu. Što su Hrvoja naučili njegovi kilometri?
“Da trebamo poštivati druge, različite od sebe, iste kao što smo mi. Da trebamo biti iskreni i probati drugima olakšati, ne komplicirati živote. Puno puta sam vidio kako se ljudi vode krivim stvarima, kako im je bitnije koliko imaju pratitelja, a ne koliko zaista pravih prijatelja i ljudi koji su vam spremni pružiti ruku. Na kraju, uvijek vrijedi ona – kako zračiš tako i privlačiš”, za kraj poručuje Hrvoje.
FOTO: Hrvoje Jurić
