Zadnjih godina preplavljeni smo raznoraznim filmovima o superherojima. Oni su redom hrabri, neustrašivi, požrtvovni, empatični, a imaju i svoje supermoći uz pomoć kojih ostvare sve te pothvate i još jednom spase Zemlju i cijelo čovječanstvo. Gledajući ih tako u akciji, lako je steći dojam da superheroji postoje samo na velikom platnu. No, često je dovoljno osvrnuti se malo oko sebe kako bi i u stvarnom životu pronašli pravog pravcatog superheroja. I ti stvarni heroji su hrabri, neustrašivi, požrtvovni, empatični, no oni ne mogu letjeti, micati ili pržiti predmete – oni su sve postigli svojom jakom željom i voljom. I pri tome često spase i pokoji život. Zadranka Ana Tičić Bukvić je superheroj u pravom smislu te riječi – samo dvije godine nakon što joj je dijagnosticiran rak dojke, ova snažna žena je u 50 dana prohodala punih 1.100 km naše dugometražne staze Via Adriatica Trail.
Svoju priču Ana započinje s trenutkom otkrića izrasline na dojci. Prije dvije godine i dva mjeseca je tijekom samopregleda napipala čvor u donjem desnom kvadrantu desne dojke. Ističe kako je to bilo nešto neobično, što prije nije primijetila te je odmah kontaktirala svoj ginekologa – on joj je tada poručio “Ana, medicina je napredovala”.
“To mi je bilo više nego dovoljno da shvatim da je možda posumnjao na karcinom. Nakon par dana sam već krenula na daljnju obradu. Prvo saznanje je bilo nešto najgore od svega. Poput svih ljudi, prolaze ti misli poput one zašto se to meni događa, no jednostavno nema smisla dugo se s takvim pitanjima mučiti. Pretpostavljam da je nastanku karcinoma doprinio stres zadnjih par godina. Dogodila se prometna na putu do posla, što me je strašno opteretilo, a došlo je i do nekog poremećaja ciklusa kojeg prije nisam imala. Očito je estrogen divljao i dovelo je do toga”, ističe Ana.
Nakon brojnih pretraga bilo je potrebno najbližima saopćiti istinu. Samohranoj majci dvoje djece bilo je najteže priznati što se događa upravo sinu i kćeri. Znala je da oni ne žele da joj se išta loše dogodi jer je Ana ipak njihov najveći oslonac u životu.
“Jako teško mi je bilo to njima reći, pokušavala sam nekako ublažiti istinu s nekim prikladnim riječima. No, pametna su to djeca, vrlo brzo su shvatili ozbiljnost situacije. Kćer se tada upravo spremala za prvu godinu fakulteta u Zagreb. Sa mnom je cijelo vrijeme bio sin koji je gledao sve moje promjene.”
Nakon mjesec dana pretraga, odlučeno je da će se tumor veličine 4×4 cm prvo tretirati šest mjeseci kemoterapijom.
“U tom razdoblju sam dobila i koronu. To me jako prepalo jer sam se stalno borila s poboljšanjem krvne slike koja je bila stalno loša zbog kemoterapije. Korona tu nije nimalo pomogla, dapače. Sama sam si davala injekcije u rame da potaknem izbacivanje novih nezrelih stanica iz koštane srži koje su mi nedostajale za borbu. Nakon pola godine kemoterapije, uslijedio je mjesec odmora te nakon toga prva operacija tijekom koje mi je odstranjena dojka i nekoliko limfnih čvorova”, objašnjava Ana.
Kako je rođena ideja da prohoda Via Adriatica Trail?
Prisjeća se i svoje prve kemoterapije. Točno se sjeća koliko joj je bilo šokantno gledati sve druge pacijente u dnevnoj bolnici. Redom su ljudi iscrpljeni, blijedi, mnogi bez kose – za nju je to bio jako ružan osjećaj.
“Znaš da ti u isto vrijeme u tijelo stavljaju to nešto što će ti pomoći da se boriš protiv bolesti, ali u isto vrijeme će ti to oslabiti organizam. U biti ne znaš što te sve čeka. Sestre su mi tada samo rekle da ne dođem doma i samo legnem, nego da pokušam nešto pojesti te da probam šetati, svaki dan onoliko koliko mogu. Ja sam to točno poslušala i odmah sam prvi dan napravila nekih 5-6 kilometara. Osjećala sam se bolje zbog toga. Rekli su mi da tako terapija prije prođe kroz tijelo i napravi što treba napraviti i tako se smanji osjećaj mučnine. Cijelu kemoterapiju sam se trudila napraviti neki trening, nekad više, nekad manje. Jednostavno sam to sebi dala kao zadatak.”
I tu negdje je rođena ideja o Via Adriatica Trailu, hrvatskoj dugometražnoj stazi koja spaja Prevlaku i Kamenjak, a duga je čak 1.100 km.
“Rekla sam sebi da kada ovo završi da se nadam da ću je prohodati, koliko točno ne znam. Željela sam završiti bolest s hodanjem po planinama – poput neke pobjede nad svime. I putem eventualno dati poticaj nekom drugome da ne posustaje u najtežim trenucima koje ti život donosi – dijagnoze, obiteljske teške situacije, depresije… Svi padnemo, ali moramo se i dignuti”, ističe Ana.
Kada je po prvi put svojoj obitelji i najbližima saopćila svoju odluku da želi prohodati Via Adriatica Trail, svi su redom bili sumnjičavi. Znali su joj govoriti da se još uvijek bori s rakom, a već priča o tom pothvatu. Ana je u međuvremenu već počela skupljati onu opremu koja joj je nedostajala za takav planinarski izazov. Inače strastvena planinarka, većinski dio opreme je imala, no ipak je bilo potrebno nadopuniti je i eventualno zamijeniti postojeću boljim i kvalitetnim stvarima.
“Obitelj je uvijek bila uz mene i ona zna da sam cijeli svoj život borac. Bilo je trenutaka kada se nisam mogla boriti, no i to je moralo proći, pa sam nakon toga ponovno postala borac. Tako je i ovo jedna od takvih situacija, jedna teška života priča. Rekla sam si da kada se već i morala dogoditi, da iz nje želim napraviti barem nešto lijepo – i to sam učinila. Obitelj i prijatelji, svi su bili uz mene, oni su vjerovali pa je i meni bilo lakše biti ona jaka Ana.”
No, ipak je svojima morala obećati barem nešto – a to je bilo da će hodati koliko može, da će biti razborita u svojoj odluci te da će prije svega slušati svoje tijelo i ne ići izvan svojih mogućnosti.
Naravno, prije konačne odluke Ana se posavjetovala sa svojom liječnicom opće prakse, onkologicom i liječnicima iz Zagreba koji su je operirali – svi su se složili da ne postoji razlog zbog čega se Ana ne bi trebala otisnuti na ovu životu avanturu. Dapače, svi su redom bili ponosni.
Prije odlaska Ana je obavila sve potrebne pretrage kako bi se ustanovilo da ne postoji zapreka njenom hodanju. Pretrage su pokazale kako je dva mjeseca prije imala napuklinu krstačne kosti koja je nastala uslijed pada mokrim japankama po stepenicama. No, dok su skupili svi nalazi, sve je bilo zaraslo i Ana je bila spremna za pokret.
“Najgore je bilo zadnjih tjedana dana jer me je bilo poprilično strah. Množila su se pitanja poput gdje si pošla, što ćeš, kako ćeš… Zadnjih noći nisam baš dobro spavala”, prisjeća se Ana.
Na Via Adriatica Trail je odlučila krenuti iz Dubrovnika, odnosno Prevlake iz veoma jednostavnog razloga – kako je prije živjela i radila u tom dijelu Hrvatske, ima puno prijatelja i poznanika te je vjerovala da će joj u početku dodatna pomoć i podrška svakako dobro doći.
“Imala sam lanac ljudi koji su mi pomagali oko svega, pa i oko smještaja. Kada bih prohodala dobar dio, netko bi došao po mene i odvezao me u normalan smještaj. To ujedno znači da nisam morala nositi sa sobom tešku torbu, išla sam s manjim ruksakom. Odabrala sam jug da budem recimo na domaćem terenu. Kada sam se prebacila u Ploče, to je već bio prostor u kojem nisam imala poznanstva, ali ta mreža pomoći Via Adriatica Traila je uistinu velika. Dobila sam od organizatora brojne brojeve telefona, a onda ti isti ljudi daju nove brojeve… Postoji i Viber grupa za pomoć hodačima. Pomalo su se stvari slagale putem.”
Ističe kako nikad nije radila plan duži od tri do četiri dana jer nije znala do kuda će uspjeti doći. A nije htjela ni duže razmišljati.
“Previše me plašilo da radim dugoročni plan. Tako sam se sa sobom dogovorila. Odlučivat ćeš kako ti dođe.”
U splitskom i šibenskom području od velike joj je pomoći bio GSS na čelu s Darkom Gavrlićem Čerčom koji joj je pomogao od početka do kraja, brinuo se oko nje, posebice kada je doznao za probleme s nogom.
“Naime, imala sam problema s otečenom nogom od Ploča pa do samog kraja. Evo i sad me još uvijek boli. Dobila sam problem s petnim trnom, problemi s ligamentom stopala koji natežu kost pete zbog čega dolazi do užasnih bolova kada se stane na petu. Zbog svega toga mi je natekao zglob. S tim sam hodala, masirala, mazala kremama, motala… Kada sam došla do Zadra, išla sam kod fizioterapeuta, gdje mi je rečeno da mogu s tim hodati, no da ću do samog kraja imati bolove. Tek kada stanem, će to sve dolaziti pomalo k sebi.”
Ana sve do kraja nije stala. Ističe kako je često tijekom hodanja razmišljala kako je ta njena odluka jedna suluda avantura. Često je osjećala jaki umor, a tu su, naravno, i fizička ograničenja. No, ona bi stala, odmorila se i onda bi krenula dalje.
“Imala sam kroz društvene mreže i medije jaku podršku ljudi, mojih poznanika i moje obitelji, tako da su me svi oni poticali da idem dalje i da ne posustanem. Stvari su se nekako rješavale u hodu. Nisam se zapravo bojala svoje mentalne barijere jer sam bila dovoljno hrabra i nije me bilo strah nekih problema, poput recimo susreta sa životnijima, nepoznatim ljudima ili migrantima. Funkcioniram tako da ću se bojati situacija kada one dođu, a ne prije.”
Na putu su joj se znali priključiti najbliži ljudi, ali i osobe koje prije ove avanture nije poznavala. Bilo je i žena koje su prošle sličnu zdravstvenu situaciju te su htjele biti dio priče te pružiti podršku.
“Imala sam svako malo susrete s mojima koji nisu pustili da prođe puno vremena, a da ne dođu do mene, ne donesu što mi treba i odnesu čak višak stvari. Pridružio bi mi se netko koliko je mogao u tom trenutku. I zbog tih susreta koje sam znala da će se dogoditi (a neka su bila iznenađenje), sam putem stalno nešto iščekivala. Svi ti ljudi su me u jednu ruku nosili tim svojim lancem podrške i ja sam došla do kraja.”
Ističe kako su planine predivne, od početka do kraja. Teško joj je izdvojiti omiljenu dionicu jer svaka ima svoju ljepotu. No, postoji nešto što joj je ispunilo srce.
“To je ta ljudska toplina koju je moj hod izazivao, poznati i nepoznati ljudi koji su se aktivirali da mi što više pomognu da dođem do kraja. U trenucima mi je srce zbog te ljubavi bilo toliko ispunjeno srećom koju nisam očekivala da jednostavno nisam znala kud ću od nje. Ogromno je srce dobrih ljudi, to je inače kod planinara tako. U planinama su sačuvani odnosi među ljudima, svi su otvoreni, jednostavni, vrlo lako se upoznaš i podijeliš sve, sjest ćeš s nekim i zapjevati, to baš ne možeš tako lako naći u gradu. U planinama nema tih granica, odnosno ako ih i ima, one se lako pređu i sve se dijeli – ta toplina ljudi od početka do kraja, kako su mi se javljali, pomagali, prilazili i priče koje smo pričali, to je nešto predivno”, prisjeća se Ana.
“Uživati u sitnim stvarima i biti zadovoljan – to je umjetnost života i življenja!”
Objašnjava kako su je obilježili prvi sati hodanja za vrijeme kemoterapije. Šetnja uz more, udisanje svježeg zraka, miris borova, mir i tišina – doma bi došla možda umorna, ali sretna.
“Upravo zbog takvih trenutaka sam htjela pokazati ljudima da se može uživati u malim stvarima koje nam često promiču. Život leti, a mi stalno za nečim trčimo. Često ljudi budu nesretni i nezadovoljni, a toliko toga lijepoga ima oko nas i ne primjećujemo te neke sitnice. Sitnice život u biti i grade. Biti sretan s malim stvarima u životu, uživati u tim sitnim stvarima i biti zadovoljan – to je umjetnost života i življena.”
Ova životna avantura je za Anu prije svega bio način da samoj sebi vrati snagu, popravi svoje fizičko zdravlje, ojača tijelo i duh. Htjela je probiti određene granice, kako bi iz svega izašla samo jača – mentalno i fizički.
“Izgradila sam opet svoje tijelo koje je bilo i malo izmijenjeno od svih tih terapija koje sam prošla. I dalje uzimam terapiju blokatora estrogena zbog čega se lakše debljam i teže i sporije skidam kilograme. S ovim hodanjem sam skinula pet kilograma i učvrstila svoje tijelo, čak izgleda da sam više smršavjela nego što zapravo jesam. U biti se tijelo izgradilo. I zbog toga se isto osjećam sretnije i zadovoljnije jer mi je i to bio cilj. Osim što sam sebi napravila dobro, opet sam i svojima pokazala da sam opet ona snažna Ana koja sam prije bila.”
Danas kada su borba protiv karcinoma i Via Adriatica Trail iza nje, Ana ističe kako misli da je iz svega izvukla ono najbolje što je mogla. Ona će se i dalje boriti za svoje zdravlje, ići će redovno na kontrole, nastavit će piti prepisanu terapiju, no svjesna je da život još štošta toga može staviti pred nju.
“Ako sam i jednoj osobi na svijetu ovim mojim ludim pothvatom pomogla i potaknula u teškim životnim situacijama, onda je sve ovo imalo smisla. A znam da jesam jer sam se čula s brojnim ženama. Život definitivno nije ono što smo se nadali da će biti. Kada smo bili djeca vjerovali smo da je život bajka i da sve bude lijepo i lagano. I onda se dogodi nešto posve drugačije. To je život i život te gradi. Moramo očvrsnuti i naučiti se nositi s novim situacijama koje nam on donosi”, za kraj poručuje Ana.
Ana nije “samo” pobijedila karcinom dojke, ona nije “samo” prošla Via Adriatica Trail, ona je pružila nadu, inspiraciju i poticaj brojnih ženama koje se bore s ovom bolešću. Svojom pričom je natjerala i brojne žene da obave preventivne preglede te je tako sigurno i spasila brojne živote.
Njena skromnosti dok priča o svim svojim životnim pobjedama, čini je još većom. Možda nema plašt, no ima gojzerice, možda nema supermoći, no ima toplo srce, neustrašivost i snagu da svoj život preokrene i u najtežim situacijama. Sve to je čini pravim pravcatim superherojem.
Nastavi čitati još inspirativnih priča:
