Od Istre do Dubrovnika preko 1.100 km proteže se prvi long distance trail u Hrvatskoj – Via Adriatica Trail. Mnogi pričaju o ovom trailu, rijetki se usude na ovu nezaboravnu planinarsku avanturu, a još manje je onih koji zakorače u nju u cik zime. Josipa Staroveški (27) i Matija Pievac (25) odlučili su da je baš fantastična ideja otisnuti se na najuzbudljiviju hrvatsku planinarsku avanturu u siječnju. 54 dana kasnije, umorni, pomalo smrznuti, ali sretni i ponosni stigli su do svog cilja.
Čim sam u bespućima Instagrama naletjela na njihovu priču, morala sam otkriti tko su zapravo Josipa i Matija i kako su uopće došli na ideju prohodati Via Adriatica Trail zimi. Inače je ova dionica i po najboljim vremenskim uvjetima zahtjevna i teška, stoga nisam mogla ni zamisliti kako su je uspjeli odraditi u prvim mjesecima godine.
“Josipa i Matija su dva različita pola koje je spojila ni manje ni više nego ljubav prema prirodi, planinama i planinarenju, pomalo ludost, ambicija i ture po Karlovcu. Josipa je voditeljica recepcije u zagrebačkom Hilton Garden Innu i veliki zaljubljenik u putovanja. Svaki godišnji odmor provodim u nekoj inozemnoj destinaciji, no slijedom događaja u zadnjih godinu dana svi planovi izvan granica RH su propali u vodu. Prestati putovati i biti doma nije dolazilo u obzir, pa sam se počela orijentirati na putovanja po Hrvatskoj što me na kraju i dovelo do Matije. On je inače vlasnik turističke agencije za pustolovni turizam KAMAT Adventure i organizira planinarske izlete, te gradske, bike i kayak ture po Karlovcu”, za početak mi je objasnila Josipa.
Matija planinari doslovce od malih nogu, a član je HGSS-a od svoje 18. godine. Josipa pak s druge strane je sportski aktivna, no intenzivno se planinarenjem bavi tek zadnjih godinu dana. To njihov pothvat čini još interesantnijim.
“S obzirom da smo oboje turistički djelatnici drugo vrijeme za nas nije postojalo, bilo koje drugo doba godine okupirani smo poslovnim obavezama. Siječanj i veljača inače su nešto mirniji mjeseci u turizmu, a korona ih je totalno uspavala što je nama dalo priliku za ovaj pothvat.”
Na avanturu Via Adriatica Trail odlučili su se poprilično kasno, točnije sredinom studenog 2020., no kako su skoro svaki vikend zadnjih mjeseci bili u planinama nisu se trebali posebno pripremati. Kako Josipa kroz smijeh ističe “na neki način su se nesvjesno pripremali za ovaj izazov”.
“Matija je proučio svaku izohipsu na karti, od Prevlake do Kamenjaka 😁 . Znali smo koji su nam kritični dijelovi i njih smo posebno proučili. Veliki broj vrhova koje uključuje VA prošli smo na izletima, znali smo kamo idemo, ali kad padne snijeg slika je daleko drugačija. Većinu vremena proveli smo tražeći adekvatnu opremu, morala je biti sigurna i cijenovno prihvatljiva. Ruksak, gojze, vreća i šator – četiri stvari na koje smo potrošili dane istraživanja i uspoređivanja raznih proizvođača”, objasnila je Josipa njihove pripreme.
Korona je dodatno zakomplicirala pripreme jer pred sami polazak nisu bili sigurni hoće li biti u mogućnosti ići ili ne. Propusnice, potres – iz dana u dan je njihov put bio sve više upitan.
“A onda smo na staru godinu u pola sata potrpali svu hranu i opremu u ruksake i krenuli na put. Na kraju nas je to koštalo jer smo bili prenatrpani. Nakon prva dva dana reducirali smo opremu i višak poslali doma tako da je Josipin ruksak težio oko 25, a Matijin oko 30 kila. Težina se znatno povećavala kad bi nam došla ekipa iz Karlovca i dofurala tonu hrane. Matija veli radije nosim težak ruksak nego da sam gladan 😂 . Osim hrpe hrane u ruksacima smo nosili rezervni set odjeće, termo pododjeću, vreću za spavanje, prvu pomoć, karimat, plinsku kartušu i kuhalo, gamaše, dereze, šator, pernatu jaknu, kabanicu, naglavne lampe. Ne zvuči puno, ali kad se sve potrpa u ruksak ispadne poprilična gromada. Najčudnija stvar koju smo nosili bile su kupaće gaće što i ne bi bilo čudno da na put nismo išli zimi 😁 .”
Dovoljno je baciti pogled na Matijine fotke u kupaćem da bude posve jasno kako je nošenje ljetnih dodataka bila itekako dobra ideja.
“Vodu smo više manje uzimali s izvora ili nadopunjavali u civilizaciji. Kad god bi bili u civilizaciji nadopunili smo što nam fali, na stazi su nam pomagali trail angeli, a tu su bili i naši planinari iz PD Vrlovka koji su gotovo svake nedjelje hodali neku dionicu s nama i opskrbili nas hranom”, istaknula je Josipa koja je zajedno s Matijom članica planinarskog društva Vrlovka.
Plan je bio Via Adriaticu proći u mjesec i pol dana, no za svaki slučaj su računali na puna dva mjeseca. Na koncu je to bila ispravna odluka jer su vremenske neprilike usporile tempo.
“Glavni izazov na putu bilo je prilagoditi se nepredvidivom vremenu. Konstantno smo provjeravali vremensku prognozu i radar pogotovo kad je pred nama bio zahtjevniji teren poput Biokova. U planinama je također bilo izazovno paljenje vatre. Većina drva bila je mokra pa nam je ponekad trebalo i do dva sata da upalimo peć. Možemo reći da je pravi izazov bilo održavanje higijene koja se ponekad odgađala i po 10 dana 🙂 ”
Gotovo svaki dan su Josipa i Matija proveli na drugoj lokaciji, a svako mjesto putem je obilježeno nečim posebnim.
“Šugarska duliba na Velebitu ostala nam je posebno u sjećanju, predivno i moderno sklonište s dvije velike staklene stijene na krajevima. Mi smo ležali u vrećama na ugodnih 25 stupnjeva, a samo nekoliko centimetara staklene stijene dijelilo nas je od temperature od -20 stupnjeva i bure od 150 km na sat. Biokovske Lokve, velebitska Tatekova koliba, dinarske Pume i Vjetar s Dinare bit će također zapamćeni po buri koja je doslovce pomicala krovove. Neugodnih iskustava gotovo nije bilo. Možemo izdvojiti događaj u jednom skloništu gdje je usred noći došla ekipa planinara pod utjecajem alkohola i nastavila s pjevanjem, deranjem i feštanjem do jutra. Čekala nas je jedna od dužih dionica taj dan i odmor nam je bio prijeko potreban.”
Upala ahilove tetive i surova stvarnost Velebita
Naravno kada je ovakav pothvat u pitanju, nisu svi dani tekli glatko i događalo se da su Josipa i Matija mislili i odustati. Nakon samo tri dana se Josipi upalila lijeva ahilova tetiva što je bio prvi veći izazov na njihovom putu.
“Svaki korak je bio bolan, a puknuće bi značilo minimalno šest mjeseci mirovanja. Uzeli smo dva dana pauze, ledili, mazali gavezovom masti i kupili uloške za cipele i naposljetku upala se smirila. U Pločama su nas čekale visokogorske gojzerice koje su dodatno učvrstile nogu i nakon 10-ak dana tetiva je bila kao nova. Sljedeća kriza bila je početkom veljače kada smo zapeli na Velebitu. Od samog početka pratili su nas kiša i jugo, snijeg se topio što je za nas značilo propadanje do koljena. Na grebenu je vidljivost bila očajna, nikad u životu nismo bili toliko dezorijentirani, bili smo prisiljeni skrenuti sa staze i spustiti se do prvog skloništa, Ivine vodice. Sklonište je bilo udaljeno svega 45 minuta od nas, no u takvim uvjetima trebalo nam je okvirno dva i pol sata. Tijekom siječnja dnevno bi prelazili 30-ak kilometara uz pokoji dan pauze, dok smo se na Velebitu danima kretali puževim korakom, cca 10 km dnevno, što nam je oduzimalo vrijeme i pomalo nas demotiviralo. Dugoročna prognoza nije bila obećavajuća – teške kiše, a nakon toga preokret na buru i velike minuse. Tih dana smo bili najbliže odluci da odustanemo, no na kraju smo uz veliku pomoć i podršku ljudi koji su nas pratili stisnuli zube i malo po malo u kratkim pauzama od ljute kiše kretali se od skloništa do skloništa. Od Šugarske dulibe slijedila su tri sunčana dana praćena jakom burom tako da smo doslovno letjeli. Premužićeva staza u ovo doba godine zapravo ne postoji, dočekala nas je okovana snijegom i ledom pod kosinom od 45 stupnjeva pa je šetnja po njoj više izgledala kao tortura. Velebit nam je pokazao zube i podsjetio da se s planinom ne treba šaliti.”
Među top tri najdraže staze, Josipa i Matija ističu cijelu Dinaru, Premužićevu stazu, bez obzira koliko im je muke zadala, no vrijedna je divljenja te zimski sv. Ilija na Biokovu. Nešto teže im je odabrati najdraži vrh.
“Dosta teško pitanje, mogu reći svi? 😀 Neki su nam bili lagani, neki teški, neke nismo ni vidjeli od lošeg vremena, no poseban ponos osjećali smo na najvišem vrhu Hrvatske. Dan je bio savršen, bez ijednog oblačka na nebu, s lijeve strane vidjeli smo Biokovo i sve ono što smo prošli, s desne strane Velebit do kojeg tek trebamo vidjeti, a oko nas sve prekriveno bjelinom. Bili smo toliko ponosni na sve što smo prošli i što ćemo tek proći, doslovce smo imali Hrvatsku na dlanu.”
Josipa i Matija su se u međuvremenu vratili u civilizaciju. Uživajući u njihovim fotkama, nisam mogla, a da ih za kraj ne pitam što bi poručili sebi na samom početku ove planinarske avanture.
“Poručili bi im da još više uživaju i popiju pokoju pivu više 😀 Mijenjali ne bi ništa na što sami možemo utjecati. Vrijeme nas nije mazilo, zima je pokazala prave zube i prave himalajske uvjete. Definitivno bi bilo puno lakše i jednostavnije na ovu avanturu uputiti se u proljeće ili jesen, no koliko god nam zima zadala muka toliko nas je nagradila nevjerojatnim prizorima koji oduzimaju dah, radi kojih sav napor pada u zaborav.”
FOTO: Privatna arhiva
Nastavi čitati dalje:
