Novopečene putoholičarske roditelje često se straši raznim izjava, poput “E, pa više nećete putovati!”, “S malom djecom je nemoguće putovati!”, “Što ste putovali do sada, ste putovali” ili pak “Putovanje s djecom je nemoguća misija!”. Na neke roditelje ove rečenice pale i često prođu godine dok se ne odvaže na prvo putovanje s klincima. S druge pak strane postoje oni obožavatelji putovanja koji jedva čekaju svojoj djeci pokazati svijet. I pri tome ne čekaju da prođe cijela vječnost. Okupila sam prave putoholičarke koje su prije nego što su postale mame često putovale, a tu ljubav su odlučile prenijeti i na svoje dijete/svoju djecu. One su mi otkrile kako se spremaju za put, što sve pakiraju u svoj kofer i na što obraćaju pozornost prilikom odabira destinacije. A što ti čekaš? Vrijeme je da svi zajedno krenete u prvu putnu avanturu. 

Manuela Šola i Tija (2 godine i 11 mjeseci)

Znam da pamti trenutke i osjećaje, nešto novo što je vidjela i doživjela, neki osjećaj koji ce ostati negdje u njoj. I meni.

Putovanja su odvijek bila važan segment mog života. Putovala sam puno, na razna mjesta, spajala sva moguća poslovna putovanja i širila ih u privatno poslovna, i maksimalno iskorištavala vrijeme da odem negdje gdje želim, gdje nisam bila, ili naprosto za vraćanje na neka divna mjesta ponovno. Tako sam sama živjela, a kasnije i sa svojim dragim. Kada se rodila Tija (prije gotovo tri godine) odlučili smo da će nam život i dalje ostati jednostavan, fleksibilan i da zapravo sve možemo – samo na drugačiji način nego nekada. Nastavili smo putovati svatko sam, zajedno kao par, ali i započeli avanturu zvanu family putovanja☺

S Tijom smo otisli na prvi vikend kada je imala točno mjesec dana. Znam da su u Loneu (Rovinj) komentirali kako je najmanji i najmlađi gost ikada, pa je dobila i neke super cute poklone☺

No, prvo pravo putovanje (ako ne računamo ljetovanje) je bilo kada je imala punih godinu dana kada smo išli na vikend u Stockholm, a 6 mjeseci kasnije na tjedan dana Dubaija i pustinje. Od tada smo samo nastavili putovati i to radimo redovno – letimo, vozimo se automobilom, kako god.

Ono što je drugačije je da nam je važno da imamo što manje presjedanja (po mogućnosti direktan let), i da ne idemo na jako visoke temeprature jer onda ipak imamo veliko ograničenje u kretanju.

Nedavno smo se Tija i ja vratile s našeg girls vikenda gdje smo bile u Kopenhagenu i bilo nam je divno, a vrijeme je sigurno pomoglo tome (nije bilo nesnosnih vrućina kada si zapravo limitiran provesti veći dio prostora u hotelu).

Putovanje s djetetom je naravno drugačije od onog bez djece – naprosto je ritam drugačiji. Nema dugog izležavanja u krevetu i kasnih noćnih izlazaka, ipak dijete ima svoj ritam koje treba poštovati. Ali osim toga, puno toga nam je isto. I s njom idemo po muzejima koje želimo razgledati, po raznim restačima (na svu sreću ona jede sve☺ ), samo u taj ritam ubacimo i stvari koje nju zanimaju (u Kopenhagenu naravno Tivoli, u Amsterdamu Nemo science muzej, svugdje poneki parkić, cool igraonu, jahanje ako smo u prirodi i sl). Kombiniramo i usklađujemo se i nekako stvari funkcioniraju. Ali je važno da si u glavi fleksibilan i spreman na promjenu. I mi smo imali u ove tri godine sigurno 3-4 situacije kada smo se ustali i otišli iz restorana usred večere, ili kada smo završili izložbu puno prije nego što smo mislili – jer je bila nervozna, plačljiva i nama je ok da odemo jer ne želimo niti njoj to, niti nama, a niti drugim ljudima oko nas.

Fleskibilnost s malom djecom je nužna, i ako si s tim ok, onda je sve lakše.

Ono što je neko naše pravilo je malo stvari. Mi nikad nemamo onu veliku torbu s igračkama koju vučemo sa sobom, pa još jednu sa stvarima i tako to… Obično imamo samo jedan ruksak za Tiju gdje joj je rezervna odjeca, vlažne maramice, šešir ili kapa, voda, neki keks i jedna igračka. Tu igračku koju nosimo si ona sama odabere, zna da nosimo samo jednu i nema drame oko toga. Naravno kada idemo na ljetovanje i pakiranje izgleda malo drugačije, ali to je uvijek samo par stvari.

Svaki roditelj sigurno ima svoja pravila i svoje rutine jer najbolje poznaje svoje dijete i navike svoje obitelji, ali ovo su neka naša od kada se Tija rodila i od kada smo zajedno krenuli na avanuturu zvanu putovanja:

  1. Možemo putovati svugdje gdje je sigurno
  2. Direktan let pomaže pa makar i dalja destinacija – što manje presjedanja, to bolje
  3. Što manje stvari (vrijedi za sve članove)
  4. Uvijek imamo torbu tj. ruksak s: rezervnom odjećom, kapom ili šeširom, vodom, keksom ili tako nešto, vlažnim maramicama i jednom igračkom.
  5. Skupljamo iskustva gdje god dođemo
  6. Ljeti su brda božanstvena s djecom – lijepo spavaju, nisu nervozna od vrućine i cijeli dan možemo biti u prirodi
  7. Uvijek nosimo osnovne lijekove sa sobom (za temperaturu, kašalj, nos, sprej za dezinfekciju rana)
  8. Kada bookiramo, bookiramo tako da možemo otkazati bez penala (nikad ne znaš kada će dijete dobiti temperaturu)
  9. Na godišnjem i putovanjima vrijede posebna pravila: može ići spavati sat vremena kasnije, a nismo niti tako rigorozni oko prehrane tako da jede stvari koje nikad ne jede u Zagrebu ☺ 
  10. Fleksibilni smo ☺

Mi volimo naša zajednička putovanja. Da se razumijemo, volimo mi i naša couple putovanja i dalje, i trudimo si ukrasti neke vikende ili dijelove godišnjeg odmora samo za nas. Pa su onda ta putovanja s Tijom jos slađa i čarobnija. 

Puno ljudi ne putuje s djecom jer imaju tezu da je naporno i da se djeca toga tako i tako ne sjećaju. Ja nekako vjerujem da se možda i ne sjeća da je sad bila baš u Kopenhagenu (sigurno se ne sjeća jer govori da je bila u Amsterdamu :), ali znam da pamti trenutke i osjećaje, nešto novo što je vidjela i doživjela, neki osjećaj koji ce ostati negdje u njoj. I meni.

Nevena Rendeli Vejzović i blizanke Lea i Mare (2 godine) i Vita (7 mjeseci)

Ako volite putovati, gledajte na to kao na još jednu avanturu, s djecom nove destinacije čovjek doživljava na potpuno novi način.

Prvi put sam s blizankama išla na more kad su one imale tek mjesec dana. Iz ove perspektive bio je to jako hrabar potez, ali preživjeli smo. Prvo putovanje izvan granica Lijepe naše bilo je ono u Italiju kad su one imale 8 mjeseci. Zapravo je to i prva prava avantura jer smo išli suprug i ja sami s njih dvije. Bilo je nadasve zanimljivo jer one tada nisu još noć nikad prespavale, mi sami u sobi s njima bez ikakve pomoći, šou. Na kraju se u obje spavale s nama u krevetu unatoč svim krevetićima koje smo naručili… Ali ostalo mi je to putovanje u dobrom sjećanju, vožnju smo planirali prema njihovom spavanju i hranjenje i zapravo je sve bilo super do povratka. Negdje smo zglajzali s rasporedom pa su plakale od Trsta do Zagreba. Ali inače su bile super i uživale su u kolicima i nosiljkama. S Vitom smo prvo put otputovali s njezina nepunih 5 mjeseci, opet u Italiju, ali ovaj put na jug i to je bila druga priča. Putovati s jednim djetetom koje je samo na majčinom mlijeku ili s dvije blizanke koje već jedu kašice je nebo i zemlja.

Putovanje s djecom je drukčije jer sve mora biti isplanirano do u detalja; koliko se voziš, gdje staješ, što djeca jedu, kad jedu i kad idu spavati.

Moraš se u potpunosti prilagoditi njima i takva putovanja često su naporna, no s druge strane ako volite putovati i to je svojevrsna avantura. Sad s troje djece još nismo putovali nigdje osim kod nas na more i to mi je, vjerujte, zasad čisto dovoljno. 

Važno mi je da je smještaj blizu svega pješke. Važno mi je da je smještaj uključuje dječju infrastrukturu : krevetić, stolice itd.  Važno mi je da je relativno toplo da većinu dana možemo provoditi vani i da destinacija nije najpoznatija po noćnom životu, jer od toga nažalost nemam ništa :). 

Pakiranje traje danima i bojim ga se više od ičega, ali sad sam se već ispraksirala. Dvoja kolica, od toga jedna dupla, sad jedna nosiljka, nekad dvije, njihalica, podloge za igru i puzanje, lijekovi svih vrsta, toplomjer i odjeće duplo više nego što mi se čini da će biti potrebno, ali s djecom uvijek fali. 

U principu sve je isprogramirano na tri sata, podoj ili kašica pa šetnja, ručak ili opet podoj, pa spavanje u kolicima, opet šetnja i u krpe do devet. Ovisno s koliko smo djece nekad malo iskočio iz utabanih staza rasporeda i damo si oduška :).

Ako volite putovati, gledajte na to kao na još jednu avanturu, s djecom nove destinacije čovjek doživljava na potpuno novi način. A da ne pričam o pređenim kilometrima jer nijedno dijete ne voli stajat na mjestu! Samo naprijed! 

Iva Šutić i Lenon (1 godina i 3 mjeseca)

I djeca i putovanja su sreća, nova iskustva, nove uspomene.

Starci nam žive na moru pa smo na prvo “malo” putovanje otišli kad je Lenon imao mjesec i pol. Putovali smo u Istru, imala sam dojam kao da putujemo na Mars, a moje uzbuđenje je pratio prepun auto stvari i cijela logistika ravna odlasku na višemjesečno putovanje na drugi kontinent. Srećom, to prvo ljeto smo često bili na relaciji Zagreb-more pa smo se ispraksali i naučili reducirati stvari, razbiti tremu i strahove i na prvo “pravo” putovanje avionom otišli smo kad je Lenon imao devet mjeseci. Išli smo u Španjolsku, pobjegli smo iz zagrebačke zime u proljetnu Valenciju i bilo je savršeno. Nisam se bojala boravka tamo koliko leta i Lenonovog nemirnog duha, ali sve je prošlo uglavnom super, ako izuzmemo malo počupane kose od gospođe ispred nas i narušenog sna gospođe pokraj nas.

S jedne strane, organizacija mora biti dovedena do savršenstva. Pritom mislim da moraš ponijeti apsolutno svaku stvar koju ćeš trebati tamo za dijete. Hrana, pelene, rezervna odjeća, lijekovi, sve te neke stvari za “ne daj Bože”. S druge strane, organizacija plana puta je svedena na minimum jer zbog ove prve nemaš toliko vremena za drugu. Boravak tamo prebaciš u malo manju brzinu od one standardne. Ova varijanta nam uopće nije teško pala jer smo svejedno vidjeli gotovo sve, a osjećali smo noge 🙂

Mi smo destinacije zasad birali po dužini leta. Bitno nam je bilo da je veći grad, da možemo relativno lako s kolicima, da imamo potrebne dućane s namirnicama koje su i nama i njemu friendly.

Apartman u užem centru grada, dobar javni prijevoz… Tako da je izbor pao na veće gradove u Europi, ali to je ionako i dosad bio naš izbor pa nismo puno toga promijenili.

Kad putuješ prvi put, onda misliš da ti treba SVE. Kad kažem sve, onda mislim na doslovno sve. I zimsku i ljetnu robu, i komade namještaja koje koristimo za njega… Da ne nabrajam, nemaš mjeru 🙂 Kad te avionska prtljaga limitira, shvatiš da ne trebaš sve, napraviš si u glavi organizaciju tko što treba koji dan i to je to. Sad smo malo pametniji.

Volimo uzeti apartman u centru grada jer preko centra uvijek prođemo u toku dana pa dobro dođe za neki kratki refresh.

U vrijeme spavanja obično tempiramo da šećemo što više po gradu i razgledavamo “u miru”, a kad je budan, onda češće radimo pauze. U svakom slučaju, pazimo da dijete ne preforsiramo našim ritmom, ali definitivno smo minimalno u apartmanu.

Strah je nešto što te nikad ne vodi na dobra mjesta. Zona komfora je dosadna. Sve lijepo u životu nalazi se izvan nje, a ona uopće nije nekomforna! I djeca i putovanja su sreća, nova iskustva, nove uspomene. Na putovanjima smo doživjeli toliko puno nekih novih i velikih trenutaka i uvijek ćemo se toga sjetiti. Recimo da je “najteži” dio putovanja stići do destinacije, a na boravak tamo gledam kao na naš svakodnevni život doma, samo na ljepšim i novim lokacijama. Znate ono kad vam kažu “Jao, kad dobijete dijete, nećete moći nigdje!” Ne slušajte ih! Bit ćete sretni. Možda malo umorni, ali tko se sjeća umora za par godina?

Petra Kurtela i Relja (1 godina i 10 mjeseci)

Nema potreba izlagati se nepotrebnom stresu i prenositi to na dijete.

Prvo putovanje bilo je kad je Relja imao nešto više od mjesec dana. Išli smo do Rovinja. Oko putovanja nije bilo nikakvog stresa, možda zato što smo znali da se voli voziti u autu, a i čekao nas je lijep smještaj. Sve je nekako prošlo glatko i lagano.

Tempo se, nažalost, mora prilagoditi djetetovim potrebama, barem onim osnovnim. Najveća razlika je što ukoliko ne povedete tetu čuvalicu, ne možete ići u noćni provod. Barem ne oba roditelja u isto vrijeme.

Prilikom odabira destinacije prvo gledam transport. Ne pada mi na pamet voziti dijete u autu bez odgovarajuće autosjedalice. Oko toga sam strašno stroga i mislim da bi svatko trebao biti. Dakle, prvo gledam kako je aerodrom povezan s gradom, ima li podzemne i sl. Ostalo ćemo sve lako. Na put ne idem bez pelena, toplomjera, fiziološke i Ibuprofena. Od nedavno ne idem nikamo pa ni na put bez nekolicine eteričnih ulja koja rješavaju cijeli niz tegoba.

Tijekom putovanja najviše pazim na hranu, iako se i tu znamo zeznuti. Relja obožava putovati, ali valjda od silnog uzbuđenja i sreće jede znatno manje nego kod kuće.

Roditelji trebaju pokušati shvatiti koji je korijen njihovog straha, a ako ih je i dalje strah, ne moraju putovati. Nema potreba izlagati se nepotrebnom stresu i prenositi to na dijete. Svako neka radi što mu je ugodno.

Ana Maras Harmander i Rubens (4 godine)

Djeca su jako znatiželjna po prirodi, i ako ih ne zaplasite svojim strahovima, bit će otvoreni za avanture.

Prvi put kad smo putovali s Rubensom, nije imao ni tri mjeseca. Još uvijek čuvam njegovu boarding kartu. Išli smo obitelji u Švedsku, ali, iako je sada lakše doći do Kalmara, tada nam je doslovno trebalo 12 sati. Još sam ga tada dojila i nisam imala problema sa spremanjem bočice na putu, ali torba je i dalje bila puna. Pelene, rezervna odjeća, sve sto bi maloj bebi moglo zatrebati. Ono sto mi je bilo najvažnije je da tako mala beba nema problema s promjenom tlaka, jer smo mijenjali dva aviona, tako da svakako preporučam dojenje ili bočicu tijekom uzlijetanja i slijetanja. Sve je prošlo super, autosjedalicu, odnosno, popularno jaje su nam uzeli prilikom ulaska u avion i odmah smo ju dobili natrag pri izlasku.
Put, pogotovo avionom, nemoguće je planirati po djetetovom ritmu. Prilagodiš se i trudiš isplanirati, ali znaju se dogoditi situacije da ili let kasni, ili si predugo zadržan u avionu pri slijetanju, svašta nam se događalo. Uglavnom, nosim sve što bi mi zatrebalo i još duplo da se nađe. Putovanje automobilom je drugačije, možeš napraviti pauzu kad ti se prohtije, izaći, prošetati, a time i lakše. Djeca do dvije godine u avionu sjede na mami (ili tati ), tako da je putovanje s njima u avionu (pogotovo ako imate aktivnog klinca kao ja koji je prohodao s devet mjeseci ) u tom razdoblju najgore. Poslije je svaka situacija lakša.

Jako mi je bitno da nisu low cost kompanije koje imaju milijun zapreka, da odmah chekiram prtljagu, da security prođe brzo, hahahahha, i da je hotel child friendly.

I mi smo upadali u zamku kad to nismo provjeravali, pa bi nas dočekao predivan hotel, ali soba s otvorenom terasom, na kojoj bi uživali sami, ali s djetetom je uvijek ta opasnost da nikad ne znaš što će njima pasti na pamet hahahahaha. Zato sada sve provjerimo. Inače, u našoj obitelji imamo i psa koji redovito putuje s nama, i zapravo on ima prvenstvo kod biranja letova, jer u avionu mogu biti samo dva ljubimca, a neke aviokompanije ni ne primaju životinje. Tako da mi prvo provjerimo ima li mjesta za Ibru, tek onda kupujemo karte za nas 🙈

Prije sam, dok je bio beba, njega sam pakirala u svoj kofer. Sada je već veliki dečko, pa ima svoj. U ručnu prtljagu spada njegov ruksak u kojem su sve potrebne stvari za izdržati put. Kroz security na aerodromu vam daju da prenesete vodu koja treba bebi (djetetu) i čak i kasice u staklenkama. To su stvari koje uvijek imam u ruksaku, onda pelene (kad su manji), vlažne maramice (najbolji prijatelj svake mame), igračke, papir i bojice i sada iPad 😂

Uvijek smo pazili da ukoliko možemo ne kvarimo previše njegov ritam. Oduvijek je bio izdržljiv dečko, tako da hodanje nije bio problem, ali ulazak u muzeje, crkve, džamije, morali smo ostavljati za neka druga vremena. Naravno, iz poštovanja prema kulturi koju posjećujemo. Za vrijeme spavanja, bili bi ili u sobi, ili bi on spavao u kolicima, a mi bi napokon predahnuli uz ručak, ili kavu 😉

Djeca su jako znatiželjna po prirodi, i ako ih ne zaplasite svojim strahovima, bit će otvoreni za avanture. Svakako preporučam putovanje s djetetom čim prije, tako i sebe i njih učite na nove stvari. Svakako svemu pristupajte optimistično jer optimizam je zarazan i nakon nekog vremena vaše će dijete tako gledati na svijet. Upoznavanje novih kultura ili vraćanje na stara mjesta u proširenom izdanju, uspomene su koje nikad nećete zaboraviti, ni vi, ni djeca ❤️

Jelena Slade-Šilović i Sofi (1 godina i 11 mjeseci)

Savjetovala bih roditeljima da prebrode strahove i spuste ručnu.

Sofi je imala nešto više od mjesec dana kada smo prvi put otišli na more. Ona mi je prvo dijete i naravno da mi nije bilo svejedno. Danas kada imam iskustvo pobjede nad povišenim temperaturama, alergijama, padovima, razbijenim usnicama (zvučim li sada kao grozna mama?) manje me je strah „Što-ako-se-nešto-desi situacija“ (iako mislim da se svaki roditelj potpisao da će ga doživotno pratiti taj nelagodni osjećaj pri izlasku iz zaštićene kućne zone). Inače vjerujem da ne trebamo biti taoci straha od nepredviđenih događaja i da život čine avanture, a sada, s ovim iskustvom, ću vam reći da je najjednostavnije putovati kad su klinci jako mali jer još uvijek puno spavaju, nemaju krute obroke i zapravo su puno prilagodljiviji nego kasnije, a roditelji imaju puno više mira i prostora za vlastita zadovoljstva na putovanju. Danas Sofi ima nešto manje od 2 godine, više od 20 letova avionom (gotovo da smo na svakom od njih bile same), posjetila je Dubai, London, Italiju, Beograd, i brojne gradove i otoke na hrvatskoj obali, skijališta i izletišta…

Vjerujem da dijete dobro funkcionira kada je u svom ritmu, a moja mala je potpuno rutinirana. To znači da aktivnosti za koje mi je potreban mir, organiziram u vrijeme kada spava (najčešće u kolicima), inzistiram da dobije adekvatan obrok u vrijeme na koje je navikla, da je uvijek suha i prigodno odjevena.

I za sve uzmem dovoljno vremena, jer npr. preći Stradun traje pola sata ako ne i više. To znači da stvari trebaju biti isplanirane i unaprijed pripremljene. Također znači da ćete dojiti ili hraniti u javnosti, presvlačiti bebu na nevjerojatnim mjestima i da trebate imati kvalitetna kolica u kojima vaš pomladak može spavati bez da se vratite u smještaj. Meni ništa od toga nikada nije predstavljalo problem. Mislim da na putovanjima svi moramo malo olabaviti i dokle god dijete jede „po kalendaru“ kada je kod kuće, spava na anatomskim madracima i ima 5 sati poticajne animacije didaktičkim igračkama (ili šta god da ste prigrlili kao imperativ suvremenog roditeljstva), nekoliko dana improvizacije neće ga dovesti u deficit niti usporiti njegov razvoj.

Nastojim da su putovanja na koja odlazimo jednostavno dostupna, biram mjesta koja su sigurna i logistički dobro organizirana, gdje njena prehrana neće biti problem i gdje ćemo imati zabavno i prilagodljivo društvo s obzirom da putujemo same. Mislim da gradovi koji žive noću, mjesta ekstremne klime, gastro destinacije za koje nećete imati mir te lokacije koje imaju drugačije higijenske standarde, nisu najbolji izbor jer će vam biti zahtjevno ili nećete dovoljno „izvući iz njih“. Sve ostalo mi se čini kao dobar izbor. Dodala bih samo da jako dobro znam kada joj je „dosta“. Tada je dosta lutanja i nastojim joj osigurati mir i svoju punu pozornost, nikada je ne forsiram. Naravno, svi smo različiti i svako od nas zna gdje su mu granice.

Pakiranje za put s djetetom izgleda tako da ja stavljam u kofer, a ona vadi, pa sam tako nedavno na putu završila samo s lijevom sandalom. Šalu na stranu, želim da ona odrasta slobodno se igrajući, puštam je da sama jede i zgazi u svaku baricu, stoga uvijek nosim tri puta više robice i obuće nego što joj je naizgled potrebno (paralelno ja hodam kao prosjak, nerijetko zaflekana). Nosim elementarne lijekove, i to je to. Sada jede sve što i ja, a nekada sam joj nosila i bar nekoliko obroka ili ono što će mi biti potrebno da joj hranu tamo spravim.

Na svakom putovanju otkrivamo što sve može biti igračka, a slikovnice kupujemo umjesto suvenira.

Još uvijek na put ne idem bez kolica, to nam omogućava da smo mobilnije jer se ona još uvijek brzo umori. Sve u svemu, koliko god pazila, to je uvijek jako puno prtljage.

Savjetovala bih roditeljima da prebrode strahove i spuste ručnu. Dok su mali, njima to nisu iskustva istog tipa kao nama, ali i oni se uče otvorenosti, postaju fleksibilniji, privikavaju se na nove podražaje. Ponosna sam na svoju curicu koja je iznimno veselo, radoznalo i otvoreno dijete koje ne zazire od novih iskustava, i volim misliti da to ima veze s odgojem i ritmom u kojem otkriva ovaj svijet. Mislim da je to odlična podloga za avanturu zvanu Život.

Antonia Tomas Stanković i Ivan (4 godine) i Eva (16 mjeseci)

Ako ste uživali u putovanjima bez djece, uživat ćete i u putovanjima s njima, bez brige.

Mislim da će se većina mama složiti da djeca potpuno zaokrenu život na kakav si naviknuo prije njihova dolaska na svijet. Zauzvrat unesu neslućenu količinu ljubavi i sreće da se uistinu upitaš kako je uopće sve izgledalo prije njih. Ali da se ne lažemo, neke stvari ti ipak nedostaju – u mom slučaju, putovanja. Zato se mužev veliki 30. rođendan nametnuo kao savršena ideja za neko putovanje, prvi put u troje. Ivan je imao 13 mjeseci i bila sam uzbuđena kao da putujem prvi put. Snimala sam sve po redu, od puta na aerodrom do čekanja prtljage na povratku doma. Muž nije dijelio moj entuzijazam 😊 Išli smo u Grčku i proveli smo 8 dana na relaciji Atena-Santorini. Bila sam jako spremna na to tako da nisam paničarila. Ono što te može zabrinuti gdje god da jesi je eventualna bolest djeteta zbog čega se uvijek naoružam putnom ljekarnom i putnim osiguranjem. Sva sreća, ni na jednom putovanju nam ništa od navedenog nije zatrebalo! S obzirom na dobro iskustvo, Eva je već sa 6 mjeseci letjela na Maltu! Dvoje djece znači i mnogo više stvari, posla i organizacije, ali i mnogo više zabave!

Putovanje s djecom je jako drugačije. Dok smo nekada putovali razmišljajući samo što ćemo sve posjetiti, kuda prošetati, gdje provesti večer i slično, sada je to mnogo drugačije. Zahtjeva mnogo više posla i organizacije, ali kad je konačni rezultat fantastičan, znaš da se trud isplatio. Barem se ne moramo brinuti gdje ćemo provesti večer jer netko ide rano u krevet 😊 Poželjno je prilagoditi tempo putovanja dnevnom ritmu djeteta, jer sretno dijete znači uspješno putovanje, ali također to nije baš nužno.

Nikad nisam provodila po pola danu u hotelu da bi ispoštovala njihov ritam spavanja, spavalo se i u kolicima i u nosiljci, čak i na klupicama, i naravno na rukama.

Uvijek ponesem neke grickalice, voće i slično u torbi za slučaj da nam restoran nije baš dostupan onaj trenutak kad nastupi glad i to je to – kad si djeca sita i naspavana, nema brige!

Nekada su se karte birale spontano i na temelju niskih cijena, danas imamo duga vijećanja o mogućim destinacijama. Iako je većina zemalja kids friendly, smatram da ipak treba biti pametan i prilagoditi putovanje djetetovim interesima, posebno kako rastu i postaju pravi mali istraživači. Njima nije zabavan ritam grada koji najbolje upoznaješ u beskonačnom pješačenju/kolicima, oni će se radije igrati satima u nekom parkiću i moraš biti spreman njihove želje i potrebe staviti daleko iznad svojih. I nećeš požaliti jer ćeš upoznati neki drugačiji svijet od onoga na koji si naviknuo. Na Malti me Valleta oborila s nogu, ali Ivan i Eva nisu dijelili moje oduševljenje pa smo mnooogo više vremena proveli u Popajevom selu 😊 I znaš da sam se super zabavila! Kod organizacije mi je jako bitan odabir smještaja i već sam doktorirala u pretraživanju Bookinga. Kvalitetan, kids friendly hotel na dobroj lokaciji mi je pola putovanja! 

Pakiranje za put s djecom je naporno 😊 To mi je najmrži dio putovanja naravno. Napravila sam mali putni šalabahter na kojem se nalaze stvari koje obavezno nosim na svako putovanje, a uključuju u prvom redu malu kućnu ljekarnu s lijekovima, aspiratorima, termometrima i slično, dok odjeću biram ovisno o godišnjem dobu i destinaciji. Trudim se ne pretjerati, ali mi to nikad ne uspije, što znači mnogo nereda na putovanju i još više posla na povratku.

Pelene i hranu kupujem na destinaciji, a ponesemo i par igračaka i čisto da preživimo avion, na destinaciji je ionako sve drugo zanimljivije.

Poželjno je u avionu (autu/brodu/vlaku/nešto treće) imati i nešto što vole grickati jer izbor najčešće nije velik ukoliko požele nešto jesti. Dodatan par dugih rukava uvijek dobro dođe zbog klime u ljetnim mjesecima, ali i dodatan par odjeće generalno. Onda vam se neće dogoditi da djetetu gurate na prsa tetra pelenu jer se zalilo vodom, a hotel vam je jako daleko 😊 

Otkad djeca idu  s nama, prvo guglam atrakcije za djecu na destinaciji. Onda se trudimo posložiti svaki dan malo zabave za njih, a malo i za nas. Eva je još malena, ali nije veliki ljubitelj kolica pa sam se na zadnjem putovanju u London uvijek trudila napraviti pauze od vožnje u nekom od brojnih parkova i šetnjica. Iako su joj horde ljudi bile jako zanimljive pa je i ovaj dio s kolicima dobro prošao. Što ne očekujem na našem idućem putovanju jer sad već hoda i sve može sama. Ona barem tako misli 😊 O hrani i spavanju sam pisala prije, važno je da su siti i naspavani, ali to nas ne ograničava u cjelodnevnom boravku na zraku za lijepoga vremena. Ograničeno je samo mjesto za moje stvari u torbi budući da se uvijek natrpam nekom hranom za svaki slučaj, neizostavnom vodom, dodatnim parom odjeće i slično. Jako me veseli vidjeti kako Ivan uživa u pripremi za putovanje, unaprijed mu uvijek najavimo što ćemo sve vidjeti pa se jako veseli tomu kad dođemo. Još uvijek priča o Londonu, kraljici i njenim vojnicima koji su baš taj dan zamijenili očekivane crvene odore crnima 😊

Ako ste uživali u putovanjima bez djece, uživat ćete i u putovanjima s njima, bez brige. Da, nećete se odmoriti i vratit ćete se umorniji nego što ste krenuli, ali uspomene i nova iskustva koja steknete su neprocjenjiva, ma kako klišejski zvučalo. Djeca će uživati, provodit će cijele dane u krugu obitelji, roditelja koji će im se u potpunosti posvetiti daleko od posla i svakodnevice, na nekim novim zanimljivim mjestima, upoznavat će nove ljude i upijati razne kulture i običaje. Mislim da je za njih to uistinu posebno, a Ivan mi je najbolji primjer i dokaz da sam uspjela u svom naumu, njegov entuzijazam i prepričavanje priča sa svakog putovanja, pa i onih koje zna samo s fotografija, je nešto uistinu prekrasno. 

Marija Jakeljić i Greta (1 godina i pet mjeseci)

Po meni su putovanja divna prilika za razvoj svih članova obitelji i na osobnoj razini, ali i nas troje kao zajednice.

Prvo putovanje je došlo s 2,5 mjeseca, možda bismo se i ranije usudili da nemamo zimsku bebu. Zagreb-Split relacija, pa bih radije istaknula Toskanu u koju smo išli kad je beba imala 4 mjeseca. Išli smo tjedan dana automobilom, najviše sam strahovala da će biti plača i urlanja u autu, ali putovali smo kad je spavala, ponijeli hrpu igračaka da je zabavimo dok je budna i sve je super prošlo. Što se tiče samih priprema za putovanje – ja uvijek strahujem hoću li nešto zaboraviti ponijeti, ali s obzirom na to da smo išli u „civiliziranu sredinu“, znala sam da lako mogu do, npr.  ljekarne ako mi nešto krucijalno zafali.

Putovanje s djetetom je načelno isto – upoznaješ neku drugu destinaciju, puniš baterije, ali operativno je poprilično drukčije. Ovisiš jako o raspoloženju djeteta, kad je dobre volje, nema vam kraja.

Ako joj niče zubić, ili je nešto drugo muči, moraš obustaviti sve planove i prilagoditi se bebinom ritmu. Ja se trudim poštovati njen ritam i kad smo negdje na putu jer mislim da to djeci daje mir i osjećaj sigurnosti – paziti da jede i spava u isto vrijeme, odvesti je u parkić da se izigra i sl.

S obzirom na to da moje dijete nema ni godinu i pol, zasad nismo išli na destinacije koje su potencijalno rizičnije što se tiče higijene, prehrane, probave i sl. Držimo se Europe zasad, i fokusiramo na destinacije do kojih lako mogu doći bilo kojim prijevoznim sredstvom (bez presjedanja i sl). Ako smo u hotelu, nosim baby cooker tako da joj lako mogu pripremiti topli obrok u bilo kojem trenutku, tj. ne ovisim o hotelskom restoranu skroz, ili gledam da smo u apartmanu s kuhinjom.

Pakiranje mi je zapravo najteži dio – ne volim ni sebe pakirati, a s djetetom se to uduplalo. Plus što Greta pakiranje doživljava kao igru – uvlači se u kufer, vadi stvari van, raznosi ih po stanu. Tako da smo poprilično spore. Osnova za put mi je nekoliko duplih setova odjeće za svaki dan, duple cipele, sirup za eventualnu temperaturu, fiziološka za nosić, kreme protiv sunca.

Pazimo da ne natrpamo previše stvari u dan, svjesni smo da moramo biti jako fleksibilni.

Nakon doručka, imamo par sati za razgledavanje, pa ide spavanje (najčešće u kolicima). U tom periodu smo uglavnom na nekom ručku na otvorenome (jer bi se probudila da smo u restoranu). Popodne par sati razgledavanja, pa igranje u parku i lagano prema hotelu, jer kreću pripreme za spavanje. Znači, večernji ili noćni život za sad ne dolazi u obzir, osim ako nismo u nekom širem društvu.

Po meni su putovanja divna prilika za razvoj svih članova obitelji i na osobnoj razini, ali i nas troje kao zajednice. Smiješno možda zvuči – ali ona se na nedavnom putovanju u Barcelonu prvih nekoliko dana bojala tamnoputih ljudi, jednostavno nije imala priliku u Hrvatskoj viđati ih. Nakon samo tri dana, im se smješkala. Moje dijete je maleno, ne znam kakve faze su ispred nas, ali za sada je jako pozitivno reagirala na putovanja. Vidim to kao priliku da upoznam i nju u nekom drugom kontekstu. I zato bih svima savjetovala da se odvaže i samo krenu, sve ostalo će se posložiti, ili pak zaboraviti, a ostat će lijepo iskustvo i sjećanje.

Margarita Tomić Seiter i Cvita (7 godina) i Rudi (2 godine)

Putovanje s klincima može biti jako zabavno jer sve sagledavaš iz drugog kuta.

Prvo putovanje bilo nam je u Portugal kada je Cvita imala jedva dvije godine, na jug u regiju Aljezur. Odabrali smo malo skuplji direktan let iz Zagreba, zatim prespavali u Lisabonu i idući dan krenuli automobilom Nismo se usuđivali putovati ranije, isključivo iz lijenosti jer malena beba zahtjeva pažljivo definiran raspored. Mi smo par s relativno u redu primanjima, ali možemo isfinancirati maksimalno jedno putovanje godišnje i želimo da nam bude ugodno. Najveći strah bio je avion, prvenstveno radi pritiska na bubnjiće koji je teško tako malenom djetetu objasniti, ali pripremili smo keksiće za žvakanje i oponašali babune pri polijetanju i slijetanju. Ona je bila izrazito živahno dijete i bojala sam se kako će izdržati tri sata zavezana u avio sjedalu. Malo dijete do dvije godine ne plaća avio kartu, samo 20% cijene odrasle cijene i dobiješ posebnu kopču za zavezati bebu na sebe. Izmrcvarila nas je đipanjem gore dolje, ali hrpa hrane i tablet su nekako odradili ta tri sata. 

Postoje dvije vrste roditelja putnika. Globetrotteri i obični patnici poput nas koji se vole jednom godišnje maknuti iz Hrvatske. Razlika je u tome što će pravi putnik otići milju više, potruditi se ekstra i pretrpiti čuda samo da posjeti taj grad koji je priželjkivao. Mi smo klasik sebičnjaci koji vole guštati sami za sebe, ali imamo i dijete. Možeš odabrati da ne putuješ dok dijete ne napuni sedmu godinu, ili se malo prilagodiš i bude skroz u redu. Ako ste ovaj drugi tip, dakle mrvicu hedonisti ili opušteni kako hoćete, potrebno je pažljivo birati lokaciju gdje putujete, smještaj i automobil za put.

Tempo treba prilagoditi spavaču, ako dijete još spava. Mi smo je uvijek prije putovanja malo “rastezali”, što je značilo da bi išla spavati sat ili dva kasnije nego je to radila u vrtiću.

Tempirali smo ručak uvijek u dvanaest kako bi imali vremena pojesti, spremiti je u auto i dovesti doma da nam ne udari power nap od petnaest minuta pa skače po glavi cijelo popodne. Večera bi uvijek bila maksimalno u sedam i onda vrlo brzo kući jer našu se Cvitu nije moglo dugo zabavljati tabletom i crtićima. To bi trajalo možda dvadesetak minuta, nakon čega bi bila u kuhinji ili u šanku ili na krovu restorana. Kolica su jako bitna stvar. Naša putovanja bila su prije ovih modernih sklopivih malih kolica s turbo kotačima koje idu po svim površinama. Ako mislite putovati s djetetom, uložite u kvalitetna kišobran kolica, spasit će vas. 

Iskreno, zadnja tri puta putovali smo u Portugal. Jug Portugala je kao naša Dalmacija s puno ljubaznijim ljudima, ekstra restoranima po vrlo pristupačnim cijenama i velikim plažama na kojima se dijete ne može izgubiti ili ozlijediti. Klima je vrhunska, taman toplo po danu s povjetarcem s oceana i svježe za pokriti se po noći. Klince obučemo u neopren odijelca i pustimo ih da bauljaju po kilometarskim pješčanim polupustim plažama, a mi uzmemo daske za surfanje i naizmjence se tučemo s valovima. Na plaži je obavezna oprema neopren i suncobran jer je ocean leden, a sunce vrlo jako.

Za putovanje uvijek biramo termin krajem lipnja kada imamo dva praznika, spojimo za devet ili deset dana putovanja i rezerviramo kuću a bazenom za deset ljudi po cijeni apartmana za 2+2 u Makarskoj, gornji red iznad ceste s pogledom na zgradu. Dugački letovi na lokacije koje su histerično vruće gdje morate provesti puno vremena in doors nisu naš đir. Također ne volimo ni family resorte i velike hotele s dječjim sadržajima jer pogađate, previše djece koja urlaju. Točna lokacija na koju putujemo je Vale da Telha ili Telha Valley, naselje s kućama za najam gdje se čini kao da nema nikoga jer u Portugalu sezona počinje prvog srpnja. Iz tog su razloga cijene drastično jeftinije i potrošimo jednako novaca kao i tijekom dva tjedna u vlastitoj kući na Hvaru. 

Kada putujemo nikad ne biramo mali auto jer neće stati sve stvari u prtljažnik, ma koliko dobro mislili da ste složili torbe. Za avion pakiramo jedan veliki i jedan carry on kofer. U carry on spremimo sve apsolutno neophodne artikle za slučaj da nam zagube čekiranu torbu ili da moramo negdje imati sleep over. Tako sve ti je pri ruci i opušten si.

Sve nam stane u ovu kombinaciju čak i s dvoje djece jer prvo pripremimo sve što mislimo ponijeti pa onda izbacimo 40%. Po jedan artikl dugih rukava, po dva kratki, nešto za plažu. Što se nas tiče, tu treba biti ekonomičan i pažljivo kombinirati artikle koji idu jedni s drugima. Problem s odjećom riješim tako da obavezno biram kuću s perilicom i sušilicom za rublje. Kada se odjeća zaprlja samo bacim na pranje dok smo na plaži tih petnaest artikala koje smo ponijeli. Čudo je koliko se dijete zaprlja tijekom dana, trebali bi maxi kofer samo za njihove stvari. Ako su zaflekani jer nisam stigla oprati briga me, na godišnjem sam, samo nas gledaj. Od igračaka nosimo koliko stane u njihove male ruksake koji sami nose na leđima, a igračke biraju sami, pa poslije nema drame. Na put nikada ne krećemo bez lijekova za snižavanje temperature, sirupa i čepića, aspirina i voltarena (radi mojih problemima s leđima), magnezija, putnog osiguranja, kreme s visokim zaštitnim faktorom i spreja za ubode insekata. To su obavezni artikli koje nosimo sa sobom.

Razgledavanje dolazi u obzir u jutarnjim satima, ali budući da smo ranoranioci to nije nikakav problem.

Sjećam se kako smo Cvitka i ja uživale u šetnji do tržnice praznim ulicama Lisabona rano ujutro u sedam sati. Nakon spavanja ili popodnevnog odmora, opet je neka akcija ili šetnja pa večera u restaču pa onda kući. To uvijek traje maksimalno dva sata. Nikada ne biramo vođene ture po gradu jer mali šefovi imaju svoja pravila i tempo, uvijek sami posjećujemo turističke atrakcije. Sa sobom uvijek imam vodu i kekse ili krekere, bananu i slično. Baby kit – dvije pelene, maramice, rezervnu odjeću i kremu sa zaštitnim faktorom. 

Zaista nema nikakvog razloga da se ne putuje s djecom. Putovanje s klincima može biti jako zabavno jer sve sagledavaš iz drugog kuta. Glumiš vodiča, dublje ulaziš u povijest ili plan grada, zabavljate se s lokalcima. Stvarno bude zabavno, samo treba pažljivo organizirati vrijeme i paziti na vremensku prognozu. Ne morate biti zatvoreni u resortu s dadiljama i dječjim tričarijama jer kojem odraslom je to zabavno? Sve to možete dobiti i u Hrvatskoj, nema razlike osim možda u klimi. Naša velika želja je s klincima posjetiti Gruziju, gdje smo bili nedavno i oduševili se. Jeftina destinacija, prekrasna priroda i opuštena atmosfera. Taman za djecu. 

Želiš planinariti sa svojom djecom? Onda trebaš pročitati sljedeće postove:

  1. medvednica_planinarenje_djeca
  2. planinarenje s djecom

Leave a Comment

Your email address will not be published.