Ako posjeduješ iti jednu društvenu mrežu, zasigurno si već shvatio koja je trenutna it lokacija u Zagrebu. Sigurno si zastao nad mnogobrojnim fotkama tvojih prijatelja, poznanika, influencera i drugih ljudi koje pratiš na nekoj od poznatih platformi i na kojima se nalaze meduze koje lebde na Zrinjevcu. U pitanju je već sad poznati događaj More knjiga koji svake godine popularnu zagrebačku adresu pretvara u plažu s ciljem promoviranja i podizanja svijesti o važnosti čitanja knjiga. No, dok skrolam sve te fotke, rijetko gdje u kadru vidim osobu koja zapravo u ruci drži knjigu ili preporučuje neki od 300 naslova. Jedino što vidim jest divljenje instalacijama meduza. 

“Čarolija. Magija. Zagreb nadmašio si samog sebe. Zagreb moj najljepši. Zagreb u bok s drugim europskim gradovima. Moj jedini Zagreb, kak’ imam te rad…” samo su neki od opisa koje sam mogla pročitati ispod dotičnih fotografija. Da se razumijemo, instalacije jesu čarolija i umjetnik Mario Miše je nadmašio samog sebe. Volim i pratim njegov rad (njegov božićni izlog za knjižaru Arkadija i dalje pamtim do u detalje…). U cijeloj priči ne želim umanjiti vrijednost njegovog rada nego skrenuti pozornost na jednu drugu činjenicu. A to je da se većina divi meduzama, ovo mjesto nazva hit mjestom za fotkanje u centru grada, većina će okinuti fotku čak i sebe ispred instalacije, a rijetki su oni koji se sjete zašto zapravo te meduze stoje tu. Ne zato da bi se ti fotkao ispred njih i popunio svoj feed nego da uljepšaju čin čitanja. Čitanja knjiga. Knjiga, da. Zato se zove More knjige. Ne More meduza. Ili more Insta fotki

Dok skrolam nad još jednom fotkom i poželim voditi evidenciju svakoga tko je zastao i odao odu ljetnom Zagrebu, kolega s posla, strastveni ljubitelj knjiga, vidno iziritiran ulazi u ured i započinje priču kako je predvečer posjetio More knjige. Izveo ženu u šetnju, smije se. Da zajedno pogledaju neke knjige i uživaju u društvu istomišljenika. Ostao je šokiran kad je shvatio da je jedini red oko štanda za kobaje i cugu, dok doslovno nitko nije bio za štandom gdje su knjige. I nitko oko njega u rukama nije držao knjigu. 

Osobno sam također strastveni čitač. Čitam, ali smatram da to činim nedovoljno. I svaki put kad odaberem novu epizodu na Netflixu ili HBO-u, a knjigu koju trenutno čitam ostavim sa strane, osjetim grižnju savjesti. Dugo godina sam strastveno i kupovala knjige. Onda se sam preselila u sadašnji stan i prilikom selidbe shvatila da imam najviše knjiga. A tko je selio more knjiga, zna koliko je to naporno. Rekla sam si da ne smijem više kupovati nove knjige. Do trenutka kad uđem u vlastiti stan i cijeli jedan zid u dnevnom boravku pretvorim u policu koja će ići sve do stropa (velika želja). Do tada posuđujem knjige, od prijatelja i u knjižnici. 

Vidno naživcirani kolega natjerao me da se prošetam do trenutno najljepšeg mjesta u Zagrebu (najljepše je, to nipošto neću negirati). Toliko ljepote na jednom mjestu. Posjetitelji su uživali, izgubljeni u trenutku. Mobitel mnogima nije izlazio iz ruku. Knjige mnogima nisu dospjele u ruke. Toliko tuge ispod lijepih meduza. 

Tuga jer Zagreb, ali i ostatak hrvatskih gradova, zatvara knjižare i antikvarijate. Hrvati sve manje čitaju i kupuju knjige. Istraživanje koje je predstavljeno na proljeće ove godine na otvaranju manifestacija “Noć knjige 2019.” u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pokazalo je kako je protekle godine barem jednu knjigu pročitalo 42% građana Hrvatske, što je pad u odnosu na godinu prije kada je ona iznosila 56%. Barem jednu knjigu. A ja osjećam grižnju savjesti kad prođe tjedan dana, a u ruci nisam držala knjigu.

Često zaboravljamo što neko mjesto predstavlja. Često osjetimo potrebu fotkati to mjesto jer je, eto, popularno. Vidjeli smo da to svi rade. Fotkamo jer je lijepo. Želimo uhvatiti ljepotu. No, često bi trebali pogledi malo dublje. Ljepota je prolazna, blijedi, nestaje, gubi se. Poput lijepih meduza na Zrinjevcu. 

Gledam u tu gomilu fotografija s događanja More knjiga. Kad bi uistinu svi ti ljudi toliko čitali i kupovali knjige, bilo bi more knjižara i antikvarijata. Ovako se more njih zatvara, a more površnih fotografija samo raste.

Foto: Pexels

Možda želiš pročitati i sljedeće postove:

OK je fotkati u Černobilu i Auschwitzu, ali…

Nitko ne zaslužuje tvoj nadrkitis. Pa čak ni ti.

Trenutak kad si priznaš da si bila mrtva seljanka

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *