Prateći Franju Kmeta, osnivača i voditelja Mountain-Fita, na društvenim mrežama čovjek odmah poželi uskočiti u gojzerice i krenuti u brda. Čak se odvažiti i na visoka gorja, unatoč tome što se možda bojiš visine. Franjo je profesionalni planinski vodič s licencom Saveza gorskih vodiča Hrvatske i međunarodnom UIMLA licencom koji u Mountain-Fitu organizira i vodi uspone, treking, planinarske izlete i putovanja diljem Europe, ali i svijeta. Njegove gojzerice stigle su do Elbrusa, Mont Blanca i Kilimanjara, do Nepala, Tajlanda, Argentine, Čilea… Dragi planinari doznajte kako i zašto planinari Franjo Kmet!
Planinarenje za mene predstavlja…
Stil života, radost izazova, zabava, poligon neprestanog učenja o sebi i prirodi, profesionalni rad i izvor prihoda.
U planine sam se zaljubila/zaljubio…
Sam se zaljubio s 34 godine kada sam prvi puta otišao na planinarenje na Srednji Velebit iznad Baških Oštarija s mojim starim planinarskim društvom Dilj gora iz Slavonskog Broda. Od onda sam po tri i više mjeseca godišnje u planini…
Moj prvi izlet/uspon bio je…
Dvodnevni izlet na Dilj goru. Kružna tura preko Sovskog jezera. Poslije te ture imao sam upalu svih mišića tjedan dana :)))))), ali sam nakon 10 dana otišao ipak na Velebit.
Večer prije izleta uvijek…
Pripremim svu potrebnu opremu i hranu za planinarsku turu. Provjerim jesam li sve spakirao i odem mirno spavati ☺
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Obzirom da sam profesionalni vodič s međunarodnom licencom UIMLA i planinski vodič SGVH licencom svakom izletu, turi ili usponu spremam vrlo pažljivo, kreirajući turu tako da ih klijenti sličnih mogućnosti mogu proći uz najveće mjere sigurnosti. Jer sigurnost svih sudionika mi je na prvom mjestu. Sve ostalo je zabava i uživanje na terenu. Moje ture su isplanirane godinu dana unaprijed i svi izleti imaju svoj točan datum i opis, a tako i cijenu.
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
Nema trikova, poanta je u ruksaku imati sve neophodno za izlet, bez nepotrebnih viškova jer svaka dodatna nepotrebna težina troši neophodnu energiju. Zna se točno tko što mora imati u ruksaku. I svatko u ruksaku mora točno znati gdje mu se što nalazi tako da vrlo brzo i jednostavno može doći do potrebnog predmeta. Naravno, teže stvari idu na dno lakše prema vrhu jer je tako težište niže pa smo stabilniji.
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
Budim se na znak alarma, radujem se svakom izletu i druženju s ljudima koje vodim. Volim svoj posao tako da ga ne doživljavam kao posao već kao neprestanu zabavu i putovanje. No, zar život nije putovanje od rođenja do smrti ☺, samo je pitanje kako ćemo ga osmisliti.
Kad stignem na vrh uvijek…
Prvo pustim klijenta da kroči na vrh pa onda ja. Odmorimo se, pojedemo, popijemo vodu, razgledavamo okolinu, slikamo se, zezamo. Na mojim turama ne smije biti alkohola jer alkoholizirani planinar je opasan za sebe i okolinu. Kada uvečer dođemo u planinarski dom možemo popiti koju pivu i zabaviti se. Ovisno o težini i zahtjevnosti planinarske ture narednog dana.
Najdraži vrh
Zapravo, najdraži mi je Monte Rosa masiv na granici Italije i Švicarske gdje imamo 10 četiritisućnjaka. Odlična logistika s domovima, vječni snijeg i led, kada je odlično vrijeme pogled se pruža i do 200 km u krug. Vide se najveći alpski legendarni vrhovi poput Matterhorna, Mont Blanca, Gran Paradisa, Dufourspitze i još mnogi drugi vrhovi. Na ovom masivu uvijek lagano puše vjetar i takva je tišina sa spektakularnom pogledima da oduzima dah.
Najteži uspon
Najteži uspon mi je bio na Lobuche east na Himalaji podno Everesta. Penjali smo se na 6.119 m. Nedostatak kisika i ledeni nagib od 60-70% zahtijeva tehničko znanje upotrebe opreme, veliko znanje o aklimatizaciji ali i dugotrajne pripreme.
Novi vrh/izlet biram tako da…
Da je prije svega meni izazovan i zanimljiv, da pomiče moje granice, ali i granice mojih klijenata.
Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?
Planinarenje u malom broju je puno kvalitetnije i više se uživa u prirodi. Moje grupe su do 4 pa do 20 planinara. Sve ih prije ture čekiram. Jesu li zdravi, koje su visine i težine, kojim se sportovima bave, koliko duge planinare, koliko često i koji su usponi u zadnjih 6 mjeseci, koje su edukacije prošli i sl. Tako znam za koju su planinu spremni.
Najdraži suplaninar mi je…
Su mi osobe koje su vedrog duha, puni energije, koji se vide kroz zabavu ali i znaju biti pribrani i ozbiljni kada se situacija na terenu zaoštri. Zapravo, većina mojih klijenata je takva ☺
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
I dobra i loša u jednoj priči, uspomena koja se dogodila pretprošle godine baš u masivu Monte Rose. Dan je bio savršen, vrijeme stabilno, polako sam se sa svojom grupom penjao do planinarskog doma na 4.550 m. Dio grupe sam poveo preko jednog manje zahtjevnog vrha preko tako zvanog snježnog žileta, a dio grupe je nastavio polako prema domu. Dvoje planinara su išli malo sporije jer je na toj visini problem s aklimatizacijom. Netko se brže prilagodi, netko sporije. Njih dvoje su zato išli sporije i po dogovoru sam ih pustio da idu svojim ritmom do doma. Kada sam sa svojom grupom došao u dom na 4.550 m njih još nije bilo. Međutim, u međuvremenu brzo su se navukli oblaci i počeo je padati snijeg. Zabrinuo sam se. Nakon pola sata u dom su došla dvojica planinara Austrijanca i rekli da su dvoje mojih, imenovali su ih, dolje ispod doma na 100 m od doma i ne mogu kroz oblake i magli pronaći put. Brzo sam se obukao zajedno sa svojim suvodičem i izašao van u mećavu. Navezali smo se užetom da se ne izgubimo, a i da osiguravamo jedni drugog. Snijeg je brzo zatrpao stazu tako da sam po sjećanju gazio po strmoj padini. Nakon nekih 70 m ugledao sam njih dvoje kako stoje zbunjeni u snijegu. Iznenadilo me da nisu imali ni ruksake ni svu ostalu opremu, osim jakni, kapa i rukavica i dereza na nogama. Rekli su mi da ih elektricitet u oblacima ošamutio i da su sve pobacali sa sebe. Brzo sam ih navezao u uže i krenuli smo prema doma po uzbrdici i žestokoj mećavi. Tih 100 m uspon je trajao 45 minuta. Bili su skroz iscrpljeni, ali živi. Brzo su se oporavili uz toplu večeru i čaj. Oluja se vani smirila tako brzo kao što je i došla, nakon sat vremena. Svi smo na kraju bili sretni iako smo bili jako zabrinuti.
Na vrhu tako dobro sjedne…
Nemam ništa posebno, tijekom cijelog uspona pazim da svi pa i ja ne padnemo u energetski deficit, ali i se i tijekom cijelog uspona hidriramo. Tako da nam je sve dobro na vrhu ☺
Najdraži planinarski obrok
Planinarski kolači koje mi pripremi moja draga punica. To je integralni biskvit sa sitno rezanim suhim voćem, sočan i bogat energijom. Svi moji klijenti ga rado jedu ☺
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Energetske pločice, muscle pločice, ali i energetske gelove koji u trenu podižu razinu energije. Gelovi najčešće zbog klijenata kojima se zna dogoditi da energetski padnu i onda im u kritičnom trenutku dam gel i odmah su fit.
Najdraže godišnje doba za planinarenje
Najdraža mi je zima jer volim snijeg. Doduše i ljeti sam najčešće u snijegu iznad 3.000 m, tako da mi je skoro cijela godina aktivna.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Kada sam prvi puta otišao u Dolomite u Italiju ostavili su me bez riječi svojom ljepotom. Tako da svake godine barem jednu turu posvetim Dolomitima.
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Nijedna me destinacija baš razočarala, ali mogao bih reći da sam više očekivao. To je Patagonija u Južnoj Americi. Naravno da je lijepa, ali sam valjda više očekivao.
Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…
Je Nepal i Himalaja, znam da ću opet tamo odlaziti.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Jedna od loših uspomena je kada se tura od 12 sati pretvorila u turu od 18 sati. Išli smo na jedan zahtjevan vrh u Dolomitima i sve je bilo dobro isplanirano. Naime, jedan planinar kojeg sam znao od prije priključio nam se. Ništa nije bilo sporno dok se nismo počeli penjati po strmim stijenama po feratama. Taj planinar nikako nije mogao brže. Pitao sam ga što je. Rekao mi je da je dobio nešto kila i u međuvremenu nije planinario više od šest mjeseci i kondicijski je jako pao. Cijelu turu smo prošli, gore do vrha na 3.300 m i dolje po vrlo zahtjevnoj stazi, ali smo išli jako sporo. On je na kraju bi tako iscrpljen da sam morao nositi i njegov ruksak. Do kombija smo došli u dva ujutro umjesto u osam uvečer. Sve je dobro prošlo, ali smo svi bili frustrirani jer su svi ostali ujutro morali raditi, a imali smo se voziti još šest sati do kuće.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi
Alpe u Sloveniji, Dolomiti u Italiji i Himalaja u Nepalu
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila/bio najviše sretan. To je…
Masiv Monte Rosa u Italiji, neopisiv osjećaj bezgranične slobode
Najdraži planinarski dom/sklonište
Planinarski dom Zelenica u Sloveniji
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na…
Tijekom jedne biciklističke ture s mountain biciklima moja supruga i ja vozili smo se kroz nacionalni park Sjeverni Velebit nakon cjelodnevne ture od 70-tak km već u sumrak spuštali smo se cestom prema mjestu Krasno. Strma cesta dala mi je lijepu brzinu i taman sam pomislio kako u sumrak počinju izlaziti noćne životinje kada je nešto krupno istrčalo pred mene. Brzo sam zakočio, a čeona lampa na mojoj kacigi osvijetlila je medvjeda kako gleda u mene na nekih 10-tak metara udaljenosti.
Znam da sam ga prepao, a tada sam se i ja prepao. U tom trenutku je i supruga došla i pita što je, ja sam joj tiho pokazao naprijed, a ona je iskolačila oči. Polako sam iz džepa izvukao fotoaparat i počeo bljeskati prema medi. Medo se polako brundajući spustio s ceste u šumu i nestao. Nas dvoje smo samo jurnuli niz cestu koliko god smo mogli ☺
Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…
Da mali hodam ispod zvijezda. Da uvijek treba osluškivati tihe znakove planine i poštivati ih jer umišljene i ego tipove jako brzo kazni. Da znam procijeniti svoje snage, mogućnosti, znanje, da znam procijeniti vremenske prilike na vrijeme, da znam na vrijeme odustati bez obzira koliko vrh bio blizu, da je važnije vratiti se živ i zdrav, a da će vrh uvijek čekati. I da treba uživati u svakom trenutku, u svakom koraku jer sve je nepovratno, nema nazad. Samo idemo naprijed. I najljepše je kada kroz to neprestano učimo i rastemo.
Provjeri i druge planinarske spomenare:
—> Planinarski spomenar: Zoran Filipović
