Kada zamišljam potpunu slobodnu putovanja, uvijek sebe vidim u kamperu kako putujem bez konkretnog plana (što je za organizacijskog freaka poput mene potpuni izlazak iz zone komfora), spavam na neočekivanim mjestima i budim se uz najljepši pogled. Stoga obožavam pratiti avanture onih koji su taj san ostvarili, a posebno volim gledati kako pojedinci vlastitim rukama transformiraju stare kombije u raj na četiri kotača. Kada sam na Instagram profilu čarapice lutalice, vidjela da su se Jelena Gusić i Antonio Gjergjaj upustili u tu avanturu, pratila sam svaki korak projekta zvan Oli.
Jelena je kao klinka uvijek sanjala kako putuje svijetom u starom kombiju…
“Da se svaki dan budim na drugom mjestu i otkrivam prirodne ljepote te da ne ovisim o rasporedu niti sistemu već da se samo prepustim valovima takvog života”.
No, kako je odrastala, činilo se da taj san postaje sve više nerealan i nedostižan, čak pomalo zaboravljen. Zbog brojnih obveza nije nalazila vremena, a ni novaca za autoškolu, a kamoli za tako ambiciozan projekt poput transformacije kombija. Uvijek je resurse usmjeravala na nova putovanja. A godine su prolazile…
Činilo se da taj san nikad neće biti ostvaren. No, onda je Jelena upoznala Antonia, preselila se na Krk, zajedno su počeli sve više boraviti u prirodi te su dijelili taj isti san – jednog dana su odlučili da je stiglo vrijeme da ga ostvare – kupit će stari kombi i pretvoriti ga vlastitim rukama u svoju oazu na četiri kotača.
“E, a onda je stigla korona i doslovno me natjerala da upišem autoškolu. Otprilike u to vrijeme sam upoznala i svoju srodnu dušu koja je sanjala isti san i slobodu kao ja. I to je bilo to. Odlučili smo jedno drugome ispuniti ono o čemu smo sanjali oduvijek. I eto, nepunih godinu dana kasnije, to smo i ostvarili. Naš je san postao stvarnost i zove se Oli”, ponosno otkriva Jelena.
No, Oli nije samo transformiran kombi, on je jedan od najljepših kampera kojeg sam vidjela, i to ne samo u Hrvatskoj. U svakom detalju se vidi koliko su Jelena i Antonio uživali u njegovom stvaranju. Odmah ti je jasno da su proveli sate i sate u radu, ali i da su prenijeli puno ljubavi u svoj projekt.
Kako transformirati kombi u kamper vlastitim rukama?
Danas prateći njihove objave na društvenim mrežama, sve izgleda romantično i idilično, no Jelena i Antonio su od samog početka imali problema.
Kao prvo, bilo je potrebno pronaći kombi koji se uklapa u njihov budžet koji je iznosio oko tri tisuće eura. Potraga je bila prava noćna mora, svaki dan su dva mjeseca provodili na Marketplaceu i Njuškalu. Nisu imali točan model u planu, no znali su da žele teretnu, a ne putničku verziju. Prvi kombi su pronašli u Varaždinu, no kupnja se zakomplicirala zbog vlasničkih papira. Drugi kombi su išli pogledati u Ogulin.
“Sad smo bili malo pametniji i manje nadobudni. Međutim, s ovim je sve bilo uredu i pristali smo ga kupiti. Cijena je bila fiksna, uklapala nam se u budžet i išla je u ruke čovjeka koji će tim novcem platiti liječenje svoje bolesne žene. Stoga je za sve sudionike ove kombi sage ovo bilo sretan završetak. Ili tek početak nečeg novog i neočekivanog?”
Sretni i zadovoljni, nakon što su dobili ključeve u ruke, odlučili su do Krka ići lokalnom cestom. No, putem se vidljivost počela pogoršavati, odjednom nisu vidjeli ništa ispred sebe, a u jednom trenutku je krenula i ledena kiša s odronima kamenja.
“Na trenutke smo zaobilazili kamenje veličine nadgrobnih spomenika, kunem se. Signala nije bilo pa je jedino što smo mogli bilo slijepo pratiti rub ceste. Vozili smo jedva 20 km/h i nadali se najboljem. Nakon skoro četiri sata agonije prešli smo Krčki most i napravili zasluženu pauzu. Međutim, Oli je to shvatio malo preozbiljno i napravio je podužu pauzu od dva mjeseca. Na neki neobjašnjiv način, propale su mu papučice. A onda je i mjenjač otkazao poslušnost. Tako da s Olijem nismo ni uspjeli doći do kuće”, prisjeća se Jelena.
Oli završava kod mehaničara i to na puna dva mjeseca – sve zbog jednog pišljivog komadića koji, kako Jelena objašnjava, inače ne otkazuje. Zbog toga je potraga za njim bila otežana.
“Koliko jako, dovoljno govori činjenica da većina trgovina nikada nije niti čula za taj komad. Srećom, uspjeli smo pronaći trgovinu koja je jednom naručila taj komad i sad ga je prodala po prvi puta – nama :).”
Većina ljudi oko Jelene i Antonia koji su bili upućeni u njihovu ideju, pitali su ih zbog čega jednostavno nisu uzeli gotov kamper. To ne iznenađuje jer oboje nisu imali nikakvog iskustva s preuređenjem, no barem su imali predznanja s radom s drvetom.
“Ali najlakše je otići u trgovinu i kupiti gotovu stvar. To svatko može napraviti. Mi smo baš željeli proći taj proces pretvorbe i stvoriti ono nešto, s dušom.”
Što trebaš znati prije preuređenja kombija?
Pinterest i YouTube kanali stranih vanlifera Jeleni i Antoniju su bili najbolji prijatelji. I još uvijek jesu. Znali su što žele (i moraju) imati u svojoj kućici.
“Inače, postoje određeni protokoli i elementi koje treba zadovoljiti po zakonskoj osnovi kako bi se takvo vozilo uopće moglo registrirati i sudjelovati u prometu. Za područje Hrvatske pratili smo uputstva na službenim stranicama CVH – centra za vozila Hrvatske. Uz to potrebno je napisati i elaborat o svim preinakama na temelju kojeg se onda atestira vozilo. Nas to tek čeka. Do sada smo imali samo jednu registraciju, ali smo sve povadili van i, što bi se reklo, vratili na tvorničke postavke. Ove godine ne možemo izbjeći atest jer smo napravili krovni prozor, a i krajnje je vrijeme da to napravimo pa da bez grča putujemo u druge zemlje”, objašnjava Jelena.
Unutrašnjost kombija je predstavljala pravi izazov jer je prostor malen, a njihov VW T4 nema stajaću visinu. Stoga su morali dobro odvagati svaku mjeru da svaki centimetar bude kvalitetno iskorišten.
“Znali smo da želimo krevet s pogledom. To je bilo pod must i on nam je bio baza, a sve ostalo je nekako dolazilo s praktične strane.”
Jelena u nastavku objašnjava kako je transformacija Olija od samog početka išla naopako. Na kombiju su mogli raditi samo nakon radnog vremena, a ovisili su o lijepom vremenu jer nemaju garažu. Uz to nisu imali sav odgovarajući alat kojeg su posuđivali, a materijal nisu kupovali već su ga tražili oko sebe. Uglavnom su koristili odbačene daske, stare palete i šperploče te okvire za prozore.
“Dok je Oli bio na popravku, sklepali smo elemente koje smo naivno mislili samo unijeti u njega. Ali kombi nema savršen oblik te je na nekim dijelovima uži, a na nekima širi. Na nekima je pak totalno kvrgav. Tako da – sve što smo pripremili unaprijed, nije valjalo. Bilo je tu i preko nekoliko verzija elemenata jer u početku nismo bili najvještiji s piljenjem i mjerenjima. A i materijal nam se previše razlikovao što ni boje kasnije ne bi mogle ujednačiti. Tako da smo nakon otprilike 10 dana još uvijek bili na nuli, s dvorištem koje je izgledalo kao reciklažno. Ali skužili smo kako trebamo raditi.”
Za izolaciju su koristili staklenu vunu i stiropor, nakon kojeg je slijedilo postavljanje laminata na bočnim stranicama, stropu i podu te je stiglo je vrijeme za preciznije krojenje elemenata.
“S obzirom na to da nam krevet zauzima najveći dio layouta, odlučili smo krenuti od njega, a zamislili smo ga kao L klupicu na razvlačenje s 4 sanduka. Veće spremište za vanjsku kamp opremu uklopili smo uz bok kreveta, a na spremište postavili ormar za garderobu. Do njega smo napravili još dva kuhinjska elementa za frižider i otpadnu vodu. Nasuprot vozačkih sjedala napravili smo pult s policama, koji smo povezali s ostatkom kuhinje.”
Gdjegod su mogli, koristili su stvari iz kuće. Tako su od starog remenja napravili ručke za sanduke, a od zdjele za povrće sudoper. Iskoristili su i stare zavjese i deke za tapeciranje spužvi.
“Nakon što smo sve skrojili, bacili smo se na farbanje. Nijanse smo također sami miješali i odlučili smo se za morsku tirkiznu. Kad se to posušilo, sve smo fiksirali za pod i bočne zidove. I za kraj je ostalo dekoriranje. Stvari se nisu smjele oteti kontroli jer smo ograničeni kapacitetom, ali bez barem 4 paketa lampica to ne bi bilo to.”
Koji je bio vodeći izazov prilikom uređenja kombija?
Jelena ističe kako im je najviše glavobolje zadao pod. Izgubili su pri njegovom postavljanju gomilu živaca i dana. Nisu imali nikakvu šablonu, a zbog kotača i udubljenja na podu nije bilo lako uzeti mjere.
“U trenutku kad smo udubljen pod odlučili izravnati OSB pločom, ispraznio nam se akumulator, što je dodatno zakompliciralo stvari jer je trebalo nekako prevesti tu ploču od dva i kusur metara. Međutim, i to smo uspješno riješili.”
Veliki izazov uvijek predstavlja voda, a Jelena naglašava da su na tom polju najviše napredovali. U početku je dotok vode bio posve amaterski, no služio je svrsi.
“Iznad kuhinjskog elementa smo postavili policu s nagibom i na nju stavili kanistar od 10 l s pipom. Od zdjele smo napravili sudoper te sa sifonom povezali drugi kanistar od 25 l u koji bi odlazila ta siva voda. To je super funkcioniralo, jedino smo prije vožnje morali spuštati kanistar dolje da ne bi bilo štete, iako je bio privezan konopom. U međuvremenu smo proveli i struju pa nabavili pumpu za vodu. Riješili smo se gornjeg kanistera čime smo dobili više mjesta u kuhinji. Sad imamo pravu špinu sa zlatnim kotačićima. Ljepša je čak od one koju imamo u stanu. Ali imamo mi i prijenosni gumeni sudoper, pa često suđe peremo vani.”
U verziji u kojoj je sada, Olijeva transformacija je, uz sve pokušaje i pogreške, trajala nešto više od mjesec dana. Na njemu su radili svaki dan nakon posla i svaki vikend sve dok ne bi pao mrak. A događalo se da su posao završavali s lampama na glavi.
Jelena ističe kako i sa svakom kućom, rad na njihovom Oliju nije gotov.
“U globalu imamo sve što nam treba i možemo na put oko svijeta. Ali zbog atesta, moramo napraviti još neke preinake, poput ugradnje bočnih prozora i skidanja lima koji odvaja vozačku kabinu od ostatka kombija. Što se budžeta tiče, nismo ga premašili i to iz tri razloga. Prvi je, naravno, taj jer smo sve radili sami. Ogromna je ušteda imati svoj prostor te stvarati vlastitim rukama i maštom. Drugi je taj što nismo imali neki krajnji rok pa smo mogli kupovati stvari na akcijama. Ne bi vjerovali koliko su uređaji i oprema za kampiranje skupi. I treći razlog je taj što smo uvijek improvizirali. Stalno smo smišljali alternativne načine kako nešto napraviti od recikliranog materijala. U principu najveći dio novca nam je očekivano otišao na popravke i servise kombija. Kad se sve skupa zbroji, spiskali smo oko 2.000 eur.”
Jelena je na moj upit popisala točne troškove uređenja kombija koji su bili sljedeći:
- Popravak, servisi – oko 1.020 eur
- Novi dijelovi (krovni i bočni prozori, sjedalo, grijanje) – oko 615 eur
- Dekoracije (jastuci, prekrivač, ogledalo, lampice) – oko 105 eur
- Kuhinjska oprema (kanistri, posuđe) – oko 80 eur
- Materijal (laminat, temeljne boje, OSB ploča) – oko 170 eur
Sada kada gleda unatrag, apsolutno ništa ne bi mijenjala niti napravila drugačije. Jelena naglašava kako je u tih par kvadrata stalo sve što im je potrebno – krevet, kuhinja, blagovaona i malo spremište.
“Da stvar bude bolja i naš haski Don uspijeva pronaći dovoljno mjesta za sebe. Cijeli proces smo osmislili i napravili posve sami tako da sam baš ponosna na nas kao tim.”
Do sada Oli nije prešao granice Hrvatske, za sada se još uvijek zadržavaju na otoku, istražujući osamljene plaže i skrivene uvale. Do sada su s njim išli na par kraćih izleta u okolici Zagreba i Bjelovara.
“Ne da smo samo ostvarili naš najveći san nego smo si i poboljšali način života otkako imamo Olija. Prvenstveno jer više kuhamo i jedemo u prirodi, a samim time i hrana dobiva bolji okus. Zbog manjka aparata i voltaže, prisiljeni smo na manje zahtjevna i kalorična jela. Zbog skučenosti prostora, češće boravimo na zraku i aktivniji smo u hodanju, jogi i meditaciji. S takvim načinom života čini nam se da dani traju duže, a zapravo samo sate iskorištavamo na kvalitetniji način. Nismo obasuti reklamama, medijima i prognozama koje zarobljavaju um. Stižemo se posvetiti jedan drugome, ali i sami sebi te se povezati s prirodom. Slobodniji smo i neopisivo sretniji”, objašnjava Jelena.
Kao osoba koja već dugo mašta otisnuti se na road trip u vlastitom kamperu, nisam mogla, a da Jelenu ne upitam koji bi savjet dala ljudima poput mene.
“Samo kreni! Ako sanjaš o tako nečemu, ako imaš volje i želje, sve ostalo se da naučiti. Zapiši svoje želje i preferencije te odvoji dovoljno vremena za potragu. Povedi nekoga sa sobom tko se kuži s mehaničke strane i baci oko na popratne dokumente.”
Jelena ističe kako na njihovim Instagram profilima, carapice_lutalice i iinto.the.wild, ne samo da možeš pratiti njihove avanture nego im se možeš obratiti za bilo kakva pitanja i nedoumice.
“Možda nismo toliko stručni i imamo samo naše iskustvo, ali rado ćemo pomoći ako znamo i možemo. Ili možeš samo pratiti naše kamperske avanture. Također, na Facebooku postoje brojne naše i strane grupe koje podržavaju DIY konverzije u kamper i tamo se možeš informirati ili postaviti konkretna pitanja bez straha. Nama su ti ljudi puno pomogli. Osim toga, tamo ćeš dobiti maksimalno ohrabrenje i podršku. Nećeš sigurno biti sam. Stoga, samo hrabro :)”, za kraj poručuje Jelena.
Jelena, Toni i Don nestrpljivo čekaju nove avanture u svojoj pokretnoj kućici. A kada vidiš koliko je ovaj trojac sretan sa svojim Olijem, odmah otvaraš oglasnik i kucaš “kombi” u tražilicu…
