Triglav. Na sami spomen tog imena, svi koji su imalo zainteresirani za planine i planinarenje, odmah znaju da se žele popeti na ovu famoznu planinu. Iako ga svake godine posjeti na tisuće ljudi, vrlo vjerojatno nikada neće izgubiti privlačnost koja je toliko magnetična i neobuzdana, a nadasve teško objašnjiva.
Neki ga poznaju kao najviši vrh Slovenije, neki kao najviši vrh Julijskih Alpa, a mnogi kao simbol čitavog zapadnog Balkana kroz njegovu burnu povijest. Sa svojih 2.864 metra nad morem, ponosno strši gotovo sa svih strana s kojih je moguć pogled prema glavnom masivu i teško ga je zamijeniti za bilo koji drugi vrh u blizini.
Triglav kao simbol ispunjenja sna
Ako te zanima povijest, moguće je pročitati bezbroj tekstova, bilo u tiskanom ili u online obliku, napisanih o ovom simbolu Slovenije, ali ako se želiš popeti prvi puta, onda je ovo prava priča za tebe. Ne, ovo neće biti vodič koji će te osposobiti za uspon, ali će biti prikaz perspektive kakva je učestala za sve one koji se prvi puta upute na ovu fantastičnu planinu.
Mi smo se prvi put popeli na Triglav prije više od petnaest godina, a osim što očito više nismo tako mladi kao nekada, shvatili smo da nam jednom neće biti dovoljno pa smo uspone ponavljali godinama nakon toga, raznim smjerovima koje ova planina nudi. Kao jučer se sjećamo kada smo prvi puta stali na vrh i teško da ćemo to ikada zaboraviti. Nije riječ o tome koliko je uspon zahtjevan te koliko smo vremena i snage potrošili da to napravimo, nego je taj osjećaj ispunjenja sna nešto što nas je od tada pogonilo za nove izazove i još uvijek je tome tako.
Iako smo uvijek bili i bit ćemo solo igrači, povremeno se, kada situacija to zahtjeva, pretvorimo u vodiče za naše najbliže prijatelje. Naši dobri prijatelji Matea i Valter povremeno uživaju u čarima planina pa kako to uvijek biva, kada smo im spomenuli da se svakako moraju popeti na Triglav, dobili su onu iskru u oku kao i svatko kome se spomene to magično ime. S obzirom da smo svi vikend ratnici i vrlo je teško naći slobodan vikend u našim planovima, mjesecima ranije dogovaramo datum kako bismo jedan vikend ostavili samo za Triglav.
Kada ići na Triglav?
Iako se mi redovito popnemo i vratimo u istom danu, bez spavanja u domovima, rekli bismo da je za prvi put možda najbolje to obaviti kroz dva dana – prvi dan stisneš do samog vrha, a drugi dan uživaš u slavi i laganom povratku. Ne bismo nikome preporučili uspon usred ljeta, zbog nesnosnih gužvi koje redovito vladaju na ovoj planini, ali kako nismo imali izbora zbog drugih obveza, zacrtavamo sredinu srpnja kao dan D. Ako se odlučiš na uspon, kao najbolji dio godine ipak predlažemo rujan ili početak listopada kao optimalne termine, ako nije bilo preuranjenog snijega.
Spavanje u planinarskom domu Planika
Rezerviramo nam spavanje u planinarskom domu Planika, koji je samo jedan od domova koje se nude. Iako je obližnji planinarski dom Kredarica puno veći i popularniji, procjenjujemo da će uspon na vrh iz smjera Planike za naše početnike biti lakši i manje stresan (s manje gužve) te se odlučujemo za taj pristup.
U odnosu na naše prilike po planinarskim domovima, rezervacija i plaćanje su vrlo jednostavni jer sve što moraš je posjetiti stranice Planinske zveze Slovenije te odabrati dom u kojem želiš noćiti. Kada je Triglav u pitanju, to treba napraviti mjesecima unaprijed, najbolje već tijekom kraja zime ili ranog proljeća. Iako na taj način nije moguće planirati vremenske prilike, jedini je način da sa sigurnošću imaš mjesto za spavanje.
Mi smo rezervirali dvije dvokrevetne sobe s posteljinom u domu Planika, po cijeni od 43 EUR po osobi bez popusta i 32 EUR s popustom na planinarsku iskaznicu. Ne plaćaš ništa unaprijed, no pažljivo pročitaj njihove upute i pravila jer postoji rok do kojeg možeš otkazati rezervaciju bez troška (nama je bilo do dva dana prije termina) te i vrijeme u danu do kojeg se moraš prijaviti u dom (čuvaju rezervaciju do 17h).
Fizička priprema za uspon na Triglav
Dakle, rezervacija je riješena i sad još samo ostaje dočekati taj datum te, naravno, biti fizički spreman. Ponavljali smo mjesecima da se treba pripremati, ali kako nas nitko nije uzimao za ozbiljno (čak smo i dobivali fotke s mora i jedrenja, kroz puna dva tjedna pred uspon 😅), preostalo nam je samo nadati se da će svi biti fit kada dođe vrijeme.
Što se tiče općenitih priprema, svakako bi pomoglo ako si inače aktivna osoba pa redovito planinariš, hodaš, trčiš… u tom slučaju ne bi trebao imati problema s ovakvom turom, ali preporučljivo je pojačati aktivnosti prije nego se odlučiš za Triglav. Ipak se ovdje radi o ukupno dvadesetak kilometara dužine (uobičajeno je desetak kilometara do vrha Triglava, s više-manje svih planinarskih pristupa) i gotovo 1.900 metara uspona, uz grebenski dio koji ipak ima određenu tehničku zahtjevnost.
Tko nije posebno vičan brojkama, treba biti svjestan da je ovo za nekoliko stotina metara visine uspona više od uobičajenih tura koje je moguće napraviti u našim planinama. Možda nije loša usporedba uspon na Vaganski vrh direktno s mora (imamo izlet opisan ovdje), gdje se radi slična udaljenost i visina uspona, iako su položenost terena i tehnička zahtjevnost znatno manje.
Općenito su usponi na Velebit ili Biokovo s mora dobra priprema pa, ako želiš, prije Triglava nije loše popeti se do Velikog Zavižana s Oltara ili do Gromovače iz Velikih Brisnica. Južni Velebit uvijek nudi uspone iz Paklenice na Vaganski vrh i Sveto brdo, koji mogu biti dobra fizička priprema, iako zbog nedostatka tehnički zahtjevnih dijelova ovdje nećeš moći vježbati kako koristiti sajle i klinove za uspon. Za taj dio, prije uspona na Triglav, bilo bi dobro da prođeš jednu do dvije ferrate po izboru, čisto da osjetiš tu malo veću izloženost i visinu, kao i rutinu korištenja seta za samoosiguravanje.
Dolina Krma kao ishodište za prvi uspon na Triglav
Kao ishodište za ovaj uspon biramo najjednostavniju i najkraću opciju za naše početnike, a to je dolina Krma. Inače, tri su najpoznatije doline ishodište za Triglav: Vrata, Kot i Krma. Vrata krasi najbolja cesta za automobil i najveće gužve, Kot ima najlošiju cestu pa time i najmanje gužve, a za Krmu bismo mogli reći da je zlatna sredina po oba pitanja.
S obzirom da smo isprobali uspone sa svih strana Triglava (s Pokljuke preko Planike, s planine Blato kroz Triglavsku škrbinu, iz Krme preko Kredarice, iz Vrata kroz Plemenice pa kroz Prag natrag, te iz Vrata Tominškovom stazom), znali smo da će ova dionica biti najjednostavnija za početnike.
Svakako ćemo savjetovati da prvi uspon napraviš s nekim iskusnim tko dobro poznaje planine i tko specifično dobro kao mi, poznaje uspon na Triglav. Imati nekoga tko je ovdje „kod kuće“ od presudne je važnosti i gotovo isključivo o tome ovisi hoćeš li se uspjeti popeti ili ne, ako ti je ovo prvi put na nekom ovako zahtjevnom i izloženom vrhu. Ako si već bio na sličnim usponima i terenu, ne bi trebalo biti problema i ako ne ideš s nekim tko je već bio tu – otprilike već znaš što možeš očekivati te ćeš onda više razmišljati o kondiciji i fokusu.
Dogovaramo rani polazak iz Zagreba i Rijeke, tako da na ishodištu budemo oko 6.30h ujutro. Otprilike je 2.5 sata vožnje i iz Zagreba i iz Rijeke, ako se koristi autocesta. Ako možeš krenuti ranije, tim bolje, jer je broj parkirnih mjesta vrlo ograničen.
Matea i Valter stižu nešto prije nas i na parkiralištu je već napeto. Srećom, nalazimo neka od posljednjih mjesta gdje parkiramo naše limene konje i avantura može početi. Iako smo se svi probudili oko 3 ujutro, nikome nije teško pala jutarnja vožnja, a čini se i da se uzbuđenje može rezati nožem. Mi smo uvijek uzbuđeni kada idemo u planine, i neovisno o tome što smo već toliko puta bili tu, a njih dvoje su prvi puta ovdje i uzbuđenje je prirodno, kao i upitnici iznad glava koji nameću najteže pitanje od svih – hoćemo li uspjeti.
Uspon iz doline Krma do planinarskog doma Planika
Iako je parking dupkom pun, ne gužvamo se po stazi pa ležerno ćakulanje i uživanje u jutarnjem suncu pomalo skida rub s oštrice očekivanja nad današnjim danom. Vrijeme je prekrasno te smo imali sreće da je zahlađenje i kišni tjedan iza nas. Taman ima zraka za disanje, a temperatura je za kratke hlače. Dakle, vrijeme je idealno, iako se oblaci motaju oko najviših vrhova.
Putem uživamo u pašnjacima ispunjenim kravama i zvonjavom s njihovih vratova. Mnoštvo teladi uživa u jutarnjem mlijeku, a mi u umivanju u koritima ispunjenima ledenom izvorskom vodom. Prvi dio staze od ishodišta iz Krme (930 mnv) pa do velikog križanja na Konjskom sedlu (2.020 mnv) nema posebno teških dijelova pa ako si već hodao po planinama kao što su Velebit i Biokovo, gdje je povremeno potrebno upotrijebiti ruke da bi napredovao, ovdje nećeš imati problema. Pogledi oko nas su fantastični, a igra oblaka i sunca nagovještava nam da ćemo morati imati sreće, ako mislimo s najvišeg od svih uživati u beskonačnim vidicima.
Napokon ulazimo u carstvo stijena i vidimo na našim „klijentima“ da su očarani prizorima koji ih okružuju. Biti prvi put ovako visoko poseban je osjećaj. Naročito kada su vidici otvoreni pa je osjećaj visina i daljina toliko opojan da ne razmišljaš ni o čemu, samo uživaš. Posljednjih 400 metara uspona do doma Planika prolazi u fotkanju i ležernim razgovorima pa sve skupa 4.5 sata koja su potrošena do ovdje prolaze u hipu. Za prvi put nije loše, to je uostalom procijenjeno vrijeme uobičajenog planinarskog hoda za ovakav uspon i teren.
Grebenski uspon od doma Planika na Triglav
Ovdje prvi put vidimo njihove zabrinute poglede, a pogotovo nakon što su uspjeli razabrati planinare koji se vuku po naoko nemogućem grebenu do vrha. Prolazimo osnove korištenja opreme, od kacige do penjačkog pojasa i kompleta za osiguravanje, kolokvijalno poznatog kao ipsilon. No zapravo pauziramo da svi dođu do daha i pripreme se za konačni uspon.
Mi to inače ne radimo jer su nam ruksaci obično opremljeni za jednodnevni izlet i nisu jako veliki i teški te ne smetaju za ravnotežu i mimoilaženje na grebenu, no za prvi put (i ako ideš na dva dana) preporučljivo je u domu ostaviti ruksake ili ih barem olakšati i uzeti samo esencijalno – dakle, malo hrane, vodu, prvu pomoć i jakne. S obzirom da smo uglavnom imali ruksake opremljene za dva dana, težine od 14 kg naviše, ovdje smo se malo reorganizirali te na vrh odlučili ići samo s dva olakšana ruksaka za nas četvero.
Krećemo prema stijeni i počinje se osjećati napetost koju Danijela i ja nastojimo smiriti pričom i dobrim savjetima oko izbora hvatišta. Čitav uspon odavde je jako dobro osiguran pa ako ostaneš smiren i slijediš savjete svojeg vodiča nećeš imati problema odraditi sve s uspjehom. Očekivano, na prvim dijelovima gdje se pojavljuju sajle i klinovi, kod naših „klijenata“ vidi se i veliki strah od visine koji je sasvim prirodan kada prvi put ideš na neki ovakav uspon.
Napredujemo sporo, ali sigurnost je na prvom mjestu – naročito kod mimoilaženja s hordama ljudi koji se također penju ili spuštaju po istoj stazi. Iako je cijeli greben jako dobro pokriven sajlama, ima dijelova gdje za pomoć služe samo klinovi pa na takvim mjestima nije moguće koristiti ipsilon i treba biti jako oprezan.
Svakako moraš znati da postoje objektivne opasnosti i kada koristiš ipsilon, jer i manji pad nakon kojeg ostaješ visjeti na tom komadu opreme može značiti teške ozljede. Dakle, ne treba olako pristupati niti ovako dobro opremljenim stazama jer je potreban samo jedan pogrešan potez da stvari krenu loše. Koncentracija, i samo koncentracija!
Dio uspona od doma Planika do Malog Triglava prolazimo uz puno truda i moramo priznati da jedva čekamo spojiti se na greben koji spaja Mali i (Veliki) Triglav. Iako ovdje dolazi do spajanja sa stazom koja ide iz najpopularnijeg smjera (Triglavskog doma na Kredarici) i više je ljudi na stazi, uglavnom se radi o manje izloženom dijelu u odnosu na ovaj po kojem smo se upravo popeli. Naravno, to vrijedi samo do konačnog uspona na završni greben Triglava, gdje nas čekaju velika uzbuđenja.
Na položenim dijelovima grebena hvata se dah, a iako Danijela i ja nastojimo opustiti atmosferu, čini se da njih dvoje nikako da počnu uživati u prizorima oko sebe – dojam visine, izloženosti i oštrog grebena ih je potpuno preuzeo. Uz još zabrinutih pogleda prema vrhu, dolazimo do sve težih dijelova staze. Ljudi je sve više i puno vremena se troši na čekanje, preskakivanje sajle i propuštanje ostalih planinara.
Kao i uvijek, puno je neiskusnih na stazi, ali nema nervoze – pravi vodiči, kao i oni neslužbeni poput nas dvoje, usmjeravaju sve redom gdje stati, gdje napraviti mjesta i kako savladati sljedeću dionicu. Moramo priznati da je vodički posao prokleto težak i ne vjerujemo da bismo ovo ikada radili kao posao, no za prijatelje ništa nije problem – dovući ćemo ih do vrha i još važnije, sigurno spustiti natrag.
Na vrhu Triglava
Kako nam se bliži vrh, noge su sve teže, a najviše nam se čini da su nam svima misli umorne od toliko pažnje da se sve odradi kako treba. Posljednje korake Danijela i ja pratimo s glasovima i raspoloženjem koji su primjereniji sviscima nego ljudima, ali ljudi, NA VRHU SMO!!! Teško je riječima opisati sreću, ali i zabrinutost oko povratka – tu mješavinu osjećaja koja je vrlo učestala kod teških uspona.
Doduše, nas dvoje smo potpuno opušteni i jedva čekamo tradicionalno šibati užetom one koji su prvi puta na vrhu. To je stara tradicija za sve koji se prvi puta popnu na Triglav. Slovenci čak kažu da nisi Slovenac dok se ne popneš na Triglav (i dobiješ užetom po guzi).
Fotkamo na sve strane i nastojimo opustiti grč koji je nastao ovim, nimalo jednostavnim usponom za početnike. S obzirom da smo ranije u domu dogovorili da ćemo se spustiti i prijaviti do 19 sati, ne gubimo previše vremena na vrhu. Potrošili smo jako puno vremena za završni uspon, gotovo 2 i pol sata od doma Planika do vrha, što je zapravo duplo duže od očekivanog pa nemamo puno dana ispred sebe za povratak.
Spust s Triglava do doma Planika
Mučenje za naše prijatelje ponovno počinje i sada opet treba sve odraditi, samo u drugom pravcu. Ponovno imamo red straha, red gužvi, red čekanja i malo pomalo dolazimo do konačnog spusta.
Ako si pomislio da spust mora biti lakši i manje zahtjevan, važno je znati da je podjednako teško i opasno kao i uspon, uz dodatni umor koji se nakupljao tijekom čitavog dana. Kod spusta je najvažnije zadržati koncentraciju i hladnu glavu. Ne zaboravimo da se nesreće najčešće događaju prilikom spusta.
Ako smo se veselili na vrhu, onda smo eksplodirali u podnožju stijene! GOTOVO JE!!! Čestitamo si kao da je pao Everest pod našim nogama, ali svi smo ostvarili zacrtano – oni su se popeli i spustili živi i zdravi, a mi smo napokon mogli prestati brinuti o svakom koraku koji naprave.
Ranije prijetnje o pivama i rakijama koje ćemo popiti ostvarujemo čim smo se prijavili za spavanje, a kako ne želimo promovirati nedolično ponašanje, preskočit ćemo dio o količini popijenog alkohola 😄. Sjedimo vani do kasnih sati i uživamo u nestvarno lijepim prizorima noći koja pada na planine oko nas.
Svaki par ima svoju sobu pa nas dvoje, usred noći kada priroda zove, koristimo odlazak do toaleta za još jedan trenutak uživanja u zvjezdanom nebu i masivnim stijenama iznad nas. Ako su dani u planinama čudesni, noći su jednostavno magične.
Drugi dan i povratak do auta
Matea i Valter dižu se prije nas na doručak i ako je jučer vladala napetost, danas su svi maksimalno opušteni. Vidi se i da kod njih vlada veliki umor pa odbacujemo naše nadobudne planove za krug do Kredarice te se odlučujemo spustiti istim putem kojim smo i došli. Pozdravljamo se sa simpatičnom ekipom iz Hrvatske koju smo jučer sreli po spustu i lagano krećemo natrag.
Potpuno smo lišeni tereta očekivanja i strahova od dana prije pa se po povratku svako malo osvrćemo da vidimo vrh, još jednom prije nego nam konačno izmakne iz vidika.
Na parkingu shvaćamo da je piva u našem prijenosnom frižideru ostala hladna pa vadimo kamp stolice i deke te još jednom nazdravljamo prekrasnom vikendu iza nas.
Valter po stoti put zaključuje kako „ništa od vrha bez nas“ i opet se svi smijemo i guštamo u trenutku. Svi ćemo pamtiti ovaj Triglav, a posebno oni kojima je prvi put.
Korisne informacije za uspon na Triglav iz doline Krma:
- Početak staze: dolina Krma
- Parking: besplatan, na kraju doline Krma, potrebno je doći rano jer nema puno mjesta (više u tekstu)
- Naplaćuje li se ulaz?: Ne
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 11 km prvi dan, ima oko 2.000 m uspona i 700 m spusta te nam je za nju trebalo oko 11 h s uračunatom pauzom, iako bismo recimo procijenili da je prosječno vrijeme za razne stilove, tempa i kondicije za ovu stazu oko 7h (uključujući i pauze). Drugi dan ima oko 8 km, 1.500 m spusta te nam je za to trebalo oko 3.30 h.
- Za koga je prikladna staza: Staza spada pod K4 (kondicijski vrlo zahtjevna) i T4 (tehnički vrlo zahtjevna), VR5 (visinska razlika veća od 1000 m). Markacije su odlične i nije se teško orijentirati po stazi. Zbog ogromne količine ljudi na izloženom grebenu, preporuka je ići u rujnu ili početkom listopada, ako nema ranog snijega.
- Postoji li mjesto za hranu i piće: Na stazi se nalazi planinarski dom Planika (detaljnije opisano u tekstu), koji kroz srpanj, kolovoz i rujan radi svaki dan.
Kako bi se lakše organizirao za svoj prvi uspon na Triglav, ovo je popis svega što smo mi nosili:
- Ruksak 35-50 litara
- Rezervna kratka i rezervna duga majica (ništa debelo)
- Duge hlače za navečer oko i po domu (ako već ne krećete u njima)
- Puhovka/pernata lagana jaknica
- Vjetrovka ili hardshell jakna
- Buff traka
- Rezervne čarape i gaće
- Šlape za po domu
- Šilterica ili šeširić
- Sunčane naočale
- Mobitel i powerbank
- Novčanik (pare)
- Prva pomoć
- Kaciga, pojas i ipsilon
- Gojzerice
- Rukavice za sajle i stjenoviti dio
- Štapovi za hodanje
- Papirnate i mokre maramice
- Plastična vrećica (za umotati novčanik i mobitel, u slučaju kiše)
- Ako imate neko zdravstveno stanje da zahtjeva tablete, uzeti dozu za par dana
- Naglavna lampa
- Lagana liner vreća za spavanje umjesto plahte, po želji
- Minimalno 3 litre vode po osobi po danu (može se kupiti i u domu, no postoji mogućnost i da ostanu bez zaliha pa treba računati i na to)
- Hrana po izboru (preporuka sendviči, jabuka i keksi – manje smeća za nositi sa sobom u dolinu)
- Ploska / rakija / pelin
