Sada već pradavnih 1960-ih i 70-ih, u doba kad je let avionom bio rezerviran samo za one dubljeg džepa, a “road trip” značio autostopiranje s ruksakom i vrlo nejasnim planom puta, započela je znatiželjna migracija mladih sa Zapada prema Istoku. Tisuće mladih putnika krenuli su iz Europe prema južnoj Aziji, privučeni obećanjima duhovnog prosvjetljenja, jeftinog života, proširivanja svijesti i one vrste slobode koju nikakav katalog turističke agencije nije mogao ponuditi. To je bio čuveni Hippie Trail.
Kako bismo razumjeli Hippie Trail, moramo se vratiti u poslijeratne godine, kad se zapadni svijet nosio s egzistencijalnom tjeskobom i kulturnim i društvenim prevratima. Iz tih uzburkanih vremena izronila je beat generacija. Legendarni Jack Kerouac, Allen Ginsberg, William S. Burroughs i mnogi drugi književni buntovnici romantizirali su lutanje, nekonformizam i širenje svijesti. Oni nisu stvorili Hippie Trail, ali su postavili duhovne temelje. Njihove knjige (osobito Kerouacova Na cesti) nadahnule su glad za kretanjem, za putovanjem, za dubljim smislom u svijetu koji je sve više djelovao potrošački i bezdušno. Do 1960-ih, nova generacija bila je spremna otići dalje, i to doslovno.
Beatlesi stavljaju Indiju u fokus mladih
Godine 1968. The Beatles, najpoznatiji bend na planeti, otputovali su u Rishikesh u Indiji kako bi učili transcendentalnu meditaciju s Maharishijem Mahesh Yogijem. Ono što je uslijedilo bio je kulturni potres koji je milijunima mladih na Zapadu otvorio oči prema Istoku. Bitna je bila poruka: ikone zapadne pop kulture sjede bosi u ashramu, obučeni u indijske halje, govore o karmi i kozmičkoj svijesti. Odjednom, mladi sa zapada nisu tražili inspiraciju samo na ulicama Londona, već u podnožju Himalaje.
Beatlesi su pomogli “pakirati” istočnjačku duhovnost za zapadnu publiku na način koji je bio trendi i lako probavljiv. Odjednom je bilo “in” meditirati, postati vegetarijanac i otputovati na drugi kraj svijeta da pronađeš sebe. Za mnoge je Indija prestala biti daleka, neshvatljiva zemlja i postala stvarna destinacija, mjesto kamo si mogao otići, ostati i možda pronaći smisao.
Kako je izgledala ruta
Hippie Trail nije bio službeno označena ruta, nije imao vodič (barem ne u početku), a GPS nije postojao ni u najluđim tripovima. Bio je to splet spontanih preporuka, usmenih predaja i bilježnica punih ručno iscrtanih karata koje su kružile među putnicima. Iako je svatko imao svoj tempo i filozofiju putovanja, postojala je neka vrsta “klasične” rute koju je većina slijedila.
Krenulo bi se iz gradova poput Amsterdama, Londona ili Kopenhagena, zatim se kretalo prema jugoistoku Europe, sve do Istanbula, gdje bi se Europa naglo pretvorila u nešto novo, orijentalno i nepoznato. Od Istanbula nadalje, putnici su često prolazili kroz Tursku prema Iranu, stajući u Teheranu, Isfahanu, Yazdu, fascinirani perzijskom arhitekturom, gostoljubivošću i beskrajnim pustinjama. Zatim dolazi Afganistan, tada još nevjerojatno sigurna i gostoljubiva zemlja. Kabul je bio neizostavna stanica, “dragulj na putu”, gdje bi putnici kampirali, svirali gitaru i razmjenjivali informacije o sljedećem koraku. Iz Kabula bi se krenulo prema Pakistanu, često kroz Khyber Pass, povijesni gorski prijelaz koji su koristili vojnici, trgovci i nomadi stoljećima prije hippija. U Lahoreu i Islamabadu putnici bi se počeli miješati s lokalnim studentima, duhovnjacima i aktivistima, dijeleći ideje, čajeve i poneki džoint.
Sljedeća velika etapa bila je Indija, meka putovanja, zemlja koja je nudila sve: duhovnost, kaos, toplinu, boje, mirise (uglavnom intenzivne) i apsolutno sve što si mislio da tražiš. Na kraju, tu je bio Nepal i prijestolnica Katmandu, točnije Freak Street, epicentar post-hipijevske kulture.
Geopolitika doba izgledala je ponešto drugačije
Zvuči nevjerojatno danas, ali sredinom 20. stoljeća mnoge zemlje koje su danas sinonim za rat, krizu ili političku represiju bile su idealne destinacije za backpackere. Od Irana do Afganistana, od Pakistana do Nepala, regija je u to vrijeme bila relativno mirna, a njeni režimi otvoreni prema Zapadu, barem kada su turisti u pitanju. Iran pod šahom bio je sekularna, prozapadna država s velikim infrastrukturnim ulaganjima i aktivnom modernizacijom. Teheran je bio šik, a Isfahan romantičan. Nitko tada nije ni slutio Islamsku revoluciju koja će 1979. sve preokrenuti.
Afganistan je također tada bio oaza mira. Kabul je bio multikulturalni centar, poznat po svojoj tolerantnosti i šarolikoj mješavini tradicionalnog i modernog. Nakon sovjetske invazije 1979., sve se zauvijek promijenilo. Pakistan je tada još bio mlad i orijentiran na razvoj. I iako je islam bio snažan društveni faktor, nije se osjećala kasnija stroža religijska atmosfera.
Indija, iako uvijek složena, u tom razdoblju je imala relativno stabilne političke uvjete. Imala je svoje unutarnje napetosti, ali je turistima bila otvorena. Ponekad čak preotvorena, što je vodilo i do problema eksploatacije, kulturnih nesporazuma i, naravno, raznih prijevara. Nepal je bio šlag na torti. Mala kraljevina koja je vidjela priliku u priljevu zapadnih putnika. Katmandu je postao raj za nomade, a vlada nije bila previše zainteresirana za kontrolu granica kad su turisti donosili devize.
No, sve je to bilo moguće zbog tadašnje međunarodne klime, bez terorizma kakav danas poznajemo, s lakšim viznim režimima i atmosferom globalne znatiželje. To je bilo zlatno doba putovanja kad ti je za prijelaz pet država trebalo manje papira nego danas za check-in u hotel.
I kao što to obično biva, ništa nije trajalo vječno. Revolucije, ratovi, talibani, islamski fundamentalizam, promjene režima, pooštravanje granica, sve je to dovelo do gašenja originalnog Hippie Traila.
Duhovnost, bijeg i zapadnjački pogled
Budimo iskreni, nisu svi krenuli na Istok iz uzvišenih motiva. Da, bilo je onih iskreno zainteresiranih za budizam, hinduizam, sufizam i ostale istočnjačke filozofije. Šezdesete su donijele eksploziju interesa za jogu, meditaciju, guruovska učenja i “vraćanje prirodi”.
Ali za druge, privlačnost je bila mješavina hedonizma, orijentalizma i klasične zapadnjačke fascinacije “egzotičnim”. Istok je percipiran kao mističan, netaknut i autentičan. Tražili su se “pravi doživljaji”, često zaboravljajući da su i oni zapravo samo turisti. Ipak, mnogi su se vratili s više od samo suvenira. Donijeli su kući nove ideje o prehrani, zdravlju, duhovnosti i toleranciji.
Kako je Hippie Trail stvorio moderni turizam
Kada govorimo o korijenima današnjeg backpackerskog turizma, teško je zaobići Hippie Trail. Taj pokret možda nije imao turističku agenciju, ali je stvorio cijelu industriju. Mnogi aspekti modernog putovanja kakvog danas poznajemo potječu upravo iz tog doba. Prije njih, putovanja su bila rezervirana za elitu. Hipiji su, svojom odlukom da putuju niskobudžetno i fleksibilno postavili temelje za ono što će se kasnije razviti u tzv. backpacking kulturu. Njihova ideja nije bila “vidjeti znamenitosti”, nego iskusiti život, miješati se s lokalcima, otkrivati sebe, živjeti sporo. Oni su prvi počeli putovati bez plana, ostajati mjesecima na jednom mjestu, stvarati “krugove putnika” i razvijati neformalnu mrežu preporuka, savjeta i skrivenih lokacija.
Njihove rute i “tajne postaje” kasnije su postale temelji današnjih poznatih backpackerskih koridora. Najpoznatiji primjer toga je tzv. Banana Pancake Trail. To je naziv za rutu kroz jugoistočnu Aziju (posebno Tajland, Laos, Kambodžu i Vijetnam) koju obilježavaju low budget smještaji, restorani s “zdravom” zapadnjačkom hranom i društveno opuštena atmosfera. To je direktan nastavak logike Hippie Traila: kultura putnika prilagođava destinaciju, a ne obrnuto.
Mnogi današnji hosteli, guesthouseovi, travel caféi i “community spaceovi” nastali su upravo iz prakse koju su uveli hipiji, kao mjesta gdje se ne samo spava, nego i druži, dijeli informacije, volontira, svira i kuha. Pojmovi poput “slow travel” ili “digitalni nomadi” također nose u sebi duh Hippie Traila. Putovanje nije više samo bijeg ili godišnji odmor, već način života. Taj princip da se negdje ostane “dok god se osjeća dobro”, da se živi s manje, traži više i balansira između hedonizma i osobne radoznalosti, sve to duguje svoje korijene ideji hipijevske slobode i putovanja s razlogom.
Što je ostalo od filozofije
Hippie Trail nije bio samo putovanje, bio je transformacija. Bio je idealističan, kaotičan, ponekad problematičan, često nelogičan, ali svakako nezaboravan. Naslijeđe je, međutim, danas postalo poprilično komercijalizirano. U duhu tog pokreta stvorene su mnoge divne stvari: kultura sporog putovanja i alternativa masovnom turizmu. Ali isto tako, otvorio je vrata za cijeli novi sloj turizma koji prodaje osjećaj “autentičnosti” kao proizvod. Duhovni turizam je postao industrija; a “otišao sam na put da pronađem sebe” sad dolazi s unaprijed isplaniranim itinerarom i isplaniranim outfitima.
Unatoč svemu tome, iskra tog prvog ludog, nesigurnog, romantičnog pokreta još uvijek postoji. Jer pravo nasljeđe Hippie Traila nije u mjestima koja su postala popularna, već u ideji da je svijet mjesto koje vrijedi istražiti vlastitim tempom, radeći vlastite greške i bez aplikacije koja ti govori koja ti govori koje je mjesto trenutno “in”.
Naslovna fotka: Unsplash
