HIGHLANDER se s razlogom naziva i avanturom života. Na ovom planinarskom eventu te čekaju predivne staze, nezaboravni vidici, novi izazovi i česta, ali i uspješna borba sa samim sobom. No, ono što te prvenstveno čeka su nova prijateljstva – s HIGHLANDERIMA ćeš se smijati, ponekad zajedno i kukati, posebno kada snaga dosegne kritično niske razine, ali isto tako će te se i pogurati kada je najteže. S novim prijateljima ćeš dijeliti planinarske dogodovštine i pokoji koristan savjet, često ćeš nekome na stazi pomoći, a isto tako pomoć možeš očekivati i ti, i to u bilo kojem trenutku. Ima nešto tako moćno kada uđeš na cilj i podijeliš taj osjećaj veselja i ponosa s osobama s kojima si do prije par dana bio potpuni stranac, a sada te dijeli zajedničko iskustvo kojeg ćeš se sjećati cijeli život.
HIGHLANDER Medvednica 2025. je bio moj treći HIGHLANDER do sada, dok je ovo bilo prvi put da se i Daniel okušao u ovoj avanturi. Prvi put sam prohodala jednodnevni format Lyra upravo na Medvednici prije točno godinu dana. Tada sam upoznala ljude, kojih se i dan danas sjećam, a s nekima sam ostala i u kontaktu. S nekima sam kasnije prohodala i druge formate. Uslijedio je HIGHLANDER Hercules, prava avantura života! Bio je to po pitanju vremenskih prilika jedan od najtežih, no upravo zbog novih prijatelja sam uspješno i sigurno nakon pet dana i 100 kilometara stigla do cilja.
Kada sam na startu ovogodišnjeg HIGHLANDERA Medvednica vidjela upravo te ljude, mojoj sreći nije bilo kraja. Teško je opisati tu povezanost osobama koje nisu iskusile koliko planine, priroda i manjak civilizacije povezuju ljude na jedan poseban način. Toliko smo se izgrlili i nismo mogli vjerovati da nas ponovno čeka nova avantura.
Prvi dan HIGHLANDERA Medvednica bio je ujedno i najteži. Ruta za prvi dan je bila Podsused-Kameni svati-planinarski dom Glavica-Falat, ukupno skoro 22 kilometara i preko 1.200 metara nadmorske visine, što je još teže kada na leđima nosiš preko 10 kilograma.
Vrijeme na Medvednici je sva tri dana bilo naprosto savršeno! Iskreno, nakon kalvarije zvane Velebit, bila sam toliko zahvalna na stabilnom vremenu, činjenici da šator možeš postaviti bez brige i u miru, da možeš u kampu uživati u druženju i biti posve bezbrižan dok gledaš u nebo!
Kraća pauza se napravila kod planinarske kuće Kameni svati do koje smo došli za oko dva sata laganog hoda. Duža pauza je uslijedila kod planinarskog doma Glavica, gdje smo uživali u predivnom pogledu na Zagreb. Svi smo se psihički pripremali na najteži dio tog dana – dug i naporan uspon do Falata gdje je bio kamp za taj dan. Koliko god uspon bio težak, nekako guraš hrabro dalje i ono najvažnije se međusobno motiviraš. Oko 200-tinjak metara pred cilj prvog dana, počeli su uzdasi i kukanje, no iskreno, mene uvijek utješi kada vidim da u patnji nisam jedina.
Falat nas je dočekao na najbolji mogući način – topli obrok, ledeni čajevi koje je pripremila ekipa iz Čajanke, rashlađeno pivo i gin tonik od odličnog brenda Old Pilots – i ono najvažnije, ravan i ugodan teren za postaviti šator. Nakon što smo postavili šator (jer to je prvo što moraš obaviti), izmasirali se (da, u kampovima si možeš priuštiti i masažu) te večerali, guštali smo u glazbi, hladnom gin-toniku, šalama nekih starih prijatelja, ali i pričama nekih novi ljudi.
Drugi dan je odlučio da nam najteži dio “pokloni” odmah na samom početku. Nakon što smo pospremili šator, doručkovali i popili kavu, uputili smo se ka Kraljičinom zdencu nakon čega nas je čekao uspon sve do Sljemena zvan Mrcina. No, zato nas je nagrada čekala na samom vrhu – i to u obliku kafića i planinarskih domova s rashlađenim pićima i slasnim ručkovima.
Nakon što smo skupili jedan od pečata na samom tornju i uživali u pogledu (posebno u onome prema Susedgradu, jer uvijek je fascinantno vidjeti od kuda si došao), uputili smo se preko Hunjke sve do planinarskog doma Lipa podno kojeg nam je bio drugi kamp. Drugi dan smo prošli isto preko 22 kilometra te 1.000 metara nadmorske visine.
Uslijedila je ista, sada već poznata, procedura – postavljanje šatora, masaža i večera. No, drugi dan nas je čekala prava fešta – nastup benda La papa koji nas je, unatoč kilometrima koje smo prošli u dva dana, “natjerao” da skačemo, plešemo i tražimo još.
Treći i ujedno završni dan je bio kilometarski najkraći i ujedno najlakši jer nas je čekalo spuštanje do Sesveta. Iza sebe ostavljamo Medvednicu, a kada se otvorio pogled na njen hrbat, ne možeš, a da ne budeš ponosan na sebe kada pogledaš što si sve prohodao.
Naravno da nakon ove avanture i svih pređenih 56 kilometara, ćeš se sjećati staza koje si prošao i uspona koje si ostvario. No, prva asocijacija će uvijek biti ljudi s kojima si krenuo i završio ovu avanturu. Stari prijatelji s kojima si na Velebitu prkosio vremenu te ovaj put skoro pa nostalgično se prisjećao te patnje uz gromoglasni smijeh, Darko i njegova mala zmajka Nika s kojima si došao zajedno do cilja, sve nevjerojatne žene (i njihovi peseki) iz udruge Žene u pokretu, Osječani iz PD Zanatlija s kojima si pričao da prohodaš možda koju stazu na Primorju, najmanji HIGHLANDER, izdržljiva i nimalo lajava čivava Totti i njen ponosni vlasnik Goran, Puležanke koje si nagovarao da se odvaže i na Velebit…
Iskreno, teško je navesti sve ljude koji će uvijek biti prva asocijacija na ovu avanturu. Nemoj se iznenaditi ako na HIGHLANDERU ne samo izađeš iz svoje zone komfora i pređeš vlastite granice, nego i stekneš prijatelje za cijeli život…
