Osoba sam koja voli i ne bježi od izazova. Smatram da je dobro izaći iz svoje zone komfora jer samo na taj način možemo uistinu cijeniti ono što imamo. Kada zakoračimo u nepoznati teritorij, ujedno i rastemo – postajemo jača, izdržljivija i bolja osoba. Avanture nas neminovno mijenjaju. Što je teže putovanje i izazovnija staza, to je jača njihova moć da nas transformiraju i nauče novim životnim lekcijama, ne samo o svijetu oko nas, nego prvenstveno ispisuju nove stranice u dnevniku našeg života.
Ovo je moj dnevnik s Highlander Velebita, Hercules formata koji me tijekom pet dana na čak 100 kilometara proveo kroz najljepše dijelove Velebita i kroz najteže vremenske uvjete. Na Zavižanu nas je startalo preko 200-tinjak sudionika, a na cilju u Starigradu Paklenica, stiglo nas je 50-ak.
Ovo nije samo dnevnik koji opisuje koliko smo kilometara prošli, kako smo postavljali šatore i u kojim smo sve nezaboravnim prizorima uživali. Ovaj dnevnik je dokaz koliko nas bivanje izvan naše ušuškane zone komfora može transformirati. Jer na start je krenula osoba koja je mislila da će joj najveći problem biti prohodati prvi dan. Na cilj je stigla osoba koja je prestala brojati kilometre jer je hodanje bilo najmanja briga od svih. No, krenimo od početka…
1. da: Zavižan – Skorpovac: 34 kilometra i skoro 12 sati hodanja
Avantura zvana Highlander Velebit Hercules započela je na Zavižanu. Organiziranim prijevozom iz Senja stižemo u sedam ujutro, obavljamo registraciju te preuzimamo hranu za dva dana. Vrijeme je kao savršeno za hodanje, nije ni prevruće, nije ni prehladno, a svi sudionici su izuzetno dobro raspoloženi. Na ovu avanturu sam krenula sa suHighlandericom (koja je također trebala ići solo pa smo se spojile) s kojom sam se dogovorila dijeliti opremu kako bi nam ruksak bio što lakši. Kod mene je bio šator, a kod nje oprema za kuhanje.
Iskreno, dok sam pakirala stvari i pripremala gpx tragove, najviše me brinuo upravo ovaj prvi dan. Premužićevu stazu sam prije par godina prošla, no to je bilo unutar tri lagana dana. Ovaj put sam trebala prve dvije dionice proći u samo jednom danu. Koliko god Premužićeva bila lagana staza, to je za noge i zglobove težak teren, pogotovo kada na leđima nosiš ruksak koji teži više od 15 kilograma. No, tješila sam se da ću prvi dan ionako imati najviše energije, a u kombinaciji s početnim uzbuđenjem, do prve kontrolne točke ćemo “preletjeti”.
Kako bi što ranije stigli do cilja, plan je bio napraviti kratku pauzu kod Rossijevog skloništa, dužu na Alanu za ručak te na pola puta do Skorpovca još jednu kraću. Jer što kasnije stignemo do cilja, to manje vremena imamo za oporavak.
Na stazi srećem Maria i njegovo društvo, dečka kojeg sam upoznala ove godine na Highlander Medvednici gdje smo oboje hodali Lyra format. Na jednoj pauzi upoznajem Vedrana, muža jedne od mojih pratiteljica na Instagramu, koji se na ovu avanturu uputio s prijateljem Mislavom. Svakim novim korakom i pauzom, upoznaješ nove ljude koje srećeš po stazi, što ti daje dodatni poticaj i motivaciju. A kako će kasnije dani pokazati, upravo nova poznanstva i međusobna podrška će nas sve dovesti sigurno do cilja.
Premužićeva staza je pravo remek-djelo graditeljstva te se proteže vršnim dijelom sjevernog i srednjeg Velebita. Najčešće se posjećuje dionica Zavižan-Alan, no meni iskreno je puno ljepša ona dionica do Skorpovca. Tko ju je prohodao, zna o čemu pričam.
Definitivno najgori dio ove dionice je završno spuštanje do planinarske kuće Alan. Iskreno, svaki put iznova zaboravim koliko je naporno jer svako malo misliš da si blizu svom cilju, a kad ono… Kako nam je tempo bio sporiji nego što sam računala, kod Alana radimo pauzu od pola sata, no dovoljnu da “proluftamo” stopala, pojedemo ručak i popijemo kavu.
Nakon pauze puni nove energije krećemo prema Skorpovcu, no unatoč svim naporima, do skloništa ne stižemo prije sumraka. Kod jedno pet završnih kilometara hvata nas mrak, no srećom smo se spojili s drugim Highlanderima te svi hrabro kročimo dalje. Netko je čak na mobitel pustio Dubiozu Kolektiv te je hodanje odmah poprimilo drugu dimenziju. Dok hodam po mrakom, pazeći gdje stajem na tom grbavom terenu, sto i jedna nepotrebna misao mi prolaze kroz glavu. Negdje sam pročitala da je najbolji način vratiti fokus odbrojavajući. I tako kilometrima u sebi brojim. Prvo od 1 do 50. Ulazim u rutinu, misli se vraćaju. Pa od 1 do 100. Pa od 100 do 200. I tako sve do cilja…
Posve iscrpljeni stižemo kod Skorpovca točno u 21.10 sati. Nakon preuzimanja pečata i bona za vodu, mahnitavo jurim s naglavnom lampom u potragu za prikladnim mjestom za šator jer pravilo se zna – nema odmora dok se siguran krov nad glavom ne postavi. Polagano me hvata panika jer gdje god mi svijetlo ukazuje, vidim samo šatore, a ono malo slobodnog mjesta se nalazi na poprilično grbavom terenu. A svi znamo što znači grbav teren za spavanje u šatoru…
Mirim se sa sudbinom, počinjem slagati šator sa zadnjim atomima snage. U tom trenutku, doslovno, iz mraka pojavljuje se Pero (kako ćemo se kasnije upoznati) i govori mi da niže postoji cijela livada gdje se može staviti šator. Očajavam jer znam da nemam snage skidati šator i spuštati se u mrak. Srećom, Pero uzima šator u svoje ruke, preuzima moj ruksak i vodi nas do novog mjesta – ravna livada, kao stvorena za odmor.
Dok smo izvadili sve stvari, napuhali podloge, složili vreću za spavanje, već je prošlo deset sati. Shvaćam da od tople večere neće biti ništa. Jedem proteinsku zobenu pločicu, pijem magnezij, istežem se i masiram gavezom umorna stopala – ritual kojeg svaku večeru revno pratim svih narednih dana.
Slijedi poprilično nemirna noć tijekom koje sam više bila budna nego što sam spavala. Sto i jedno pitanje mi prolazi kroz glavu. Ovo je tek prvi dan, a toliko sam umorna. Zašto je meni ovo trebalo? Tko me nagovorio na ovu ludost? Kako ću izdržati do kraja…
2. dan: Skorpovac – Baške Oštarije: 14 kilometara i pet sati hodanja
Osvanuo je drugi dan, a ja iz vreće iskačem puna energije, kao da sam noć provela u vlastitom toplom krevetu, a ne okružena govnima, što sam na dnevnom svijetlu na koncu shvatila. Noćna pitanja su ishlapila. Naravno da ću izdržati do kraja, to uopće nije upitno.
Poučena iskustvom prethodnog dana, odlučujem da ćemo krenuti što prije jer nam tempo nije najbolji, a htjela sam na Baške doći što ranije kako bih imala što više vremena za odmor. Znala sam da je treći dan “ubojica” i da se na njega trebam uputiti što odmornija.
Spremamo stvari što brže možemo i doručkujemo na nogama. Na moje iznenađenje, šatori pored mene pripadaju Vedranu i Mislavu, a putem do Premužićeve srećem i Maria i njegovo društvo iz Dubrave. Svi se pozdravljamo, kao da se znamo već duže vrijeme.
Putem moja suHighlanderica i ja radimo nešto dužu pauzu za doručak. Kuham si toplu zobenu kašu i uživam. Eh, da sam znala da će to biti posljednjih topli doručak u miru, možda bih uživala još više.
Uskoro uočavam da moja suHighlanderica sve više i više posustaje s tempom, a mi postajemo sve sporije i sporije. Svako malo moramo zastati te primjećujem da joj tijelo nije doraslo zadatku. Kako na stazi svako malo srećeš druge sudionike, dogovaramo se da ja uhvatim tempo i dođem što prije na Baške Oštarije kako bih uhvatila dobro mjesto za šator. Srećom drugi dan je kilometarski najkraći, a staza najlakša. Dok hodam prema današnjem cilju, razmišljam kako bi za nju bila najsigurnija odluka da odustane od ovog pothvata jer najteži dio dionice tek slijedi. No, tjeram se da ne razmišljam previše unaprijed i vodim se za onom – jedan korak po korak, jedan izazov za drugim. To razmišljanje mi je u više navrata pomoglo narednih dana.
Stižem na Baške oko dva popodne, odmah pronalazim prikladno mjesto za šator, uživam u masaži (ili bolje rečeno lomljenu) te u miru guštam u slasnom gulašu i zasluženom pivu.
Moja suHighlanderica kasnije stiže na Baške i odlučuje odustati od Highlandera, što je s obzirom na sve okolnosti i njeno fizičko stanje, bila pametna odluka. Razmišljam kakvo vrijeme najavljuju iduća dva dana i premišljam koja odluka je pametna za mene – također odustati ili hrabro nastaviti dalje? Realno sagledavam situaciju i iskreno odgovaram na pitanje “Mogu li ja to?”. Odgovor je potvrdan, tijelo je jako i ne osjećam napore prethodnih dana. Preuzimam njen dio opreme, svjesna da sada imam dodatnu težinu u ruksaku. No, što je, tu je, drugačije ne ide.
Kako bih se ipak osjećala sigurno, priključujem se gore navedenoj muškoj ekipi te pada dogovor da treći dan startamo u pet ujutro, kako bi djelomično izbjegli najavljenu kišu.
U šator se povlačim prije osam navečer, svjesna da prošlu noć nisam spavala i da mi je prijeko potreban odmor. Prije nego me san uhvatio, sto i jedna misao mi prolazi kroz glavu. Jesam li donijela dobru odluku? Jesam li sto posto sigurna da ja to uistinu mogu? Upadam u nemiran san…
3. dan: Baške Oštarije – Panos: 18 km i osam sati hodanja
Alarm zvoni točno u četiri sata ujutro, budim se prije kako bih stigla u miru posložiti sve stvari u ruksak. Puna sam energije, a misli od večeri prije su nestale. Naravno da ja to sve mogu! Uz to ne nastavljam sama svoju avanturu nego u dobrom društvom s kojim će svi izazovi dana biti sigurni lakši.
Krećemo nešto poslije pet, ostavljamo iza sebe grmljavinu i nadamo se da ćemo imati barem koji sat bez kiše. No, najavljena vremenska prognozna nije imala namjeru promijeniti se na bolje te cijelu stazu prolazimo pod jakom kišom. Planinarske cipele nam se dobro drže, no jednostavno nakon sati močenja, događa se onaj neminovni trenutak kada osjetiš da voda polagano, ali sigurno ulazi u njih. Gamaše, vjetrovka i kabanica od ruksaka i velika kabanica drže nam sve stvari srećom suhima.
Tempirali smo da na Panos stignemo u onom kratkom periodu u kojem ne bi trebalo biti kiše, kako bi postavili šatore u miru i tako sačuvali opremu suhom. Stižemo na Panos, srećom, kako planiramo, uz gromoglasni pljesak poznatih lica. To je ta posebna Highlander podrška – svaka nova osoba koja sretno stigne do cilja biva nagrađena pljeskom, urlicima i širokim osmijehom.
Prvo postavljamo šator, presvlačimo se u suhu odjeću i pokušavamo osušiti onu mokru oko zapaljene vatre. Spremamo topli obrok – nikad neću zaboraviti tu juhu i pileći curry. Fascinantno je kako ti se u samo par dana prioriteti preokrenu, a puka sreća postaju stvari koje si do sada uzimao zdravo za gotovo.
Oblaci se počinju spuštati i svi koji su do tada stigli u kamp, ulaze u svoje šatore jer je oko pet popodne najavljeno jako nevrijeme. Dok vjetar i kiša pojačavaju, ja pijem magnezij i istežem umorne mišiće. Razmišljam kako ću se ušuškati u svoju vreću i uz zvuk kiše, odmoriti. No, u tom trenutku uočavam da nešto ne štima s unutrašnjosti mog šatora – pojavila se voda!
Prva pomisao je bila da si to sigurno umišljam i da to mora biti kondenzacija. No, istina je bila ipak gora – šator mi nije izdržao toliki nalet kiše i voda je počela probijati. Isprva sam mislila samo na jednom mjestu, no uskoro shvaćam da mi je šator promočio sa svih strana.
U tom trenutku počinjem plakati! Savladao me potpuni očaj jer shvaćam da tako umorna i iscrpljena nemam sigurno utočište. Suze se samo pojačavaju pri pomisli da ako budem potpuno mokra, da ne samo da ne znam kako ću se ugrijati, nego da će moja Highlander avantura tu završiti.
U tom trenutku počinje raditi moj inat (a ja sam najupornija kada se zainatim, tada niti jedna prepreka nije previsoka) – neće mene slomiti jedno nevrijeme. Brišem suze i počinjem objektivno razmišljati. Što je najvažnije u ovom trenutku? Odgovor je jasan – oprema pod svaku cijenu mora ostati suha. Što je najhitnije? Vreća za spavanje koja ako se smoči, povratka nema. Na brzinu tek nedavno posloženu opremu za spavanje ponovno pakiram, spremam u njihove vodonepropusne vrećice i sve vraćam u ruksak. Koji je idući korak? Ja moram ostati suha jer na sebi imam rezervni set odjeće za kamp i toplu pernatu jaknu. Navlačim vjetrovku preko jakne, stopala zavijam u plastične vrećice.
Iz ruksaka izvlačim brzosušeći ručnik i skupljam vodu koja se do sada nakupila i koja prijeti ruksaku. Kako da dodatno zaštitim opremu? Gledam u tu hrpu, a mozak radi sto na sat. Dolazim na ideju za ruksak obučem u njegovu kabanicu, okrenem ga na prednju stranu, onu koja je potpuno prekrivena kabanicom, a onu nezaštićenu stranu prekrijem svojom velikom kabanicom – tako sam zamotala ruksak i svu opremu kao u burito. Očaj i nemoć je zamijenio osjećaj ponosa – oprema je spašena!
Nevrijeme staje, izlazim iz šatora i tražim pomoć kod organizatora. Zajedničkim snagama dodatno učvršćujemo šator i još više ga rastežemo, no ja se ne mogu oteti osjećaju koji mi govori da on neće izdržati narednu noć – najavljena je kiša, doslovno, tijekom cijele noći.
Srećom, na Highlanderu upoznaješ nesebične i predivne ljude koji će se potruditi pomoći gdje god mogu – bilo da je u pitanju lijepa riječ motivacije, kuhani obrok, osmijeh ili pak mjesto u svom šatoru. Te noći postajem “šatorski podstanar”.
Zamotana u brojne slojeve i ušuškana na sigurno i suho, uz grmljavinu i jaku kišu, misli se ne mogu smiriti. Hoće li oprema koju sam ostavila u svom šatoru izdržati noć umotana u “kabanica burito”? Što ću učiniti ako mi oprema promoči? Hoću li na rođendan morati odustati? Unatoč nemirnim mislima, umor i iscrpljenost rade svoje i po prvi put upadan u konkretan san…
4. dan: Panos – Veliko Runo: 16 km i devet sati hodanja
Bude me zvukovi suHighlandera, a pokoji visoki glas na rubu panike, ukazuje da noć kod mnogih nije protekla dobro. Izlazim iz podstanarskog šatora i prvo što radim je jurim do svog – u strahu ga otvaram i shvaćam da je burito izdržao i da je oprema suha. To znači da mogu nastaviti svoju avanturu! To je bio najljepši rođendanski poklon (da, bio je petak 13. i da, na Velebitu sam proslavila svoj rođendan!).
Drugi suHighlanderi nisu bili te sreće – pojedincima su šatori također promočili tijekom noći, no oni su bili u njima. Jedna Amerikanka ulazi u hipotermiju, a doznajemo da drugi pojedinci imaju ozebline te će ih HGSS spustiti s Panosa.
Iskorištavamo vrijeme bez kiše kako bi što brže i bolje pospremili opremu. Moj šator je namočen, ruke već promrzle. I dok ga pokušavam ugurati u njegovu vreću, dođe mi da od frustracije plačem (inače, mene ćete rijetko vidjeti da plačem, a kad to radim, najčešći povod je neka frustracija). Stiže Mario koji mi govori da nitko sada neće plakati i da ćemo sve riješiti. Šator je uguran u vreću, na brzinu sve trpamo u ruksake i krećemo prema današnjem cilju – Velikom Rujnu.
U početku nas čeka najteži dio staze, strmo spuštanje, a mokar i sklizak teren to čine još opasnijim. No, idemo polagano i sigurno, međusobno se guramo i podržavamo. Nakon spuštanja, u hodu jedemo energetske pločice kako bi tijelu pružili energiju za nastavak, a pada dogovor da ćemo dužu pauzu uz topli obrok imati u Tatekovoj kolibi gdje se može zapaliti i vatra u peći – koji luksuz!
Uskoro se ispred nas otvaraju predivni prizori Velebita i unatoč jakom vjetru, stojimo i uživamo u pogledu. “Zašto ovo radimo? Zbog ovakvih prizora!” putem često izgovaramo. Dok promatram taj prirodni kontrast, razmišljam kako je dovoljno tek malo “ekstremnije” vrijeme, da nam pokaže koliko smo mi ljudi krhki, a često na prirodu gledamo s visoka i sebe doživljavamo kao svojevrsne vladare.
Spuštamo se prema Tatekovoj kolibi, planinarskom skloništu koje se nalazi na rubu lijepog i ravnog travnatog dolca Stapa. Ime je dobila po nadimku Slavka Tomerlina, poznatog hrvatskog planinara, markacista i graditelja planinarskih kuća koji ga je gradio, uredio i opremio.
Skidamo teške ruksake, ulazimo u toplo sklonište u kojem su već prije drugi suHighladneri upalili vatru, vješamo mokru odjeću da se barem malo posuši i kuhamo topli obrok. Ručamo s curama iz Belgije koje su se prijavile baš na Highlander Velebit jer “Hrvatska ima lijepo vrijeme, rekli su nam!”. Svi se smijemo, grohotno kada im govorimo da cijelo ljeto nismo imali kiše. Ovo je pauza koju ću pamtiti cijeli život.
Vrijeme se polagano počinje kvariti, te mi odlučujemo prekinuti pauzu i opet se vratiti na stazu. Usponi nam nakon okrepe padaju lakše, a Velebit nam pokazuje svoje predivne strane, no uskoro opet i svoju surovu stranu – bura se sve više pojačava, a uskoro počinje i kiša – kapljice nošene ledenim udarima čine se na licu poput nemilosrdnih oštrica.
Izbijamo napokon do Malog Rujna preko kojeg nas put vodi do Velikog Rujna, našeg cilja za četvrti dan. Veliko i Malo Rujno su najprostranije velebitske visoravni. Livadu prolazim skoro pa teturajući od umora i težine ruksaka koju tek pretkraj dana počinjem osjećati na svojim leđima. Na izmaku sam snaga, no ubrzavam tempo i govorim samoj sebi da me nitko neće zaustaviti. Pogotovo ne na četvrti dan. I pogotovo ne na rođendan!
Stižemo do Velikog Rujna, poznatog svetišta Majke Božje ili Velike Gospe. Inače, Veliko Rujno je nekoć bilo najveće naselje na Velebitu, tu se živjelo od proljeća do jeseni, držala se stoka, stanovnici su se bavili poljoprivrednom. Danas je ovo mjesto okupljanja planinara, hodočasnika i ljubitelja prirode.
Do našeg kampa stižem potpuno promrzla i u očaju shvaćam da se zbog bure ne može još uvijek zapaliti vatra, što znači da se ne možemo ugrijati. Mirim se sa sudbinom i pokušavam potisnuti misli koje mi naviru i govore da me čeka hladna noć u šatoru pod olujnom burom. Na Highlanderu sam naučila ne gledati predaleko u budućnost nego se uhvatiti u koštac s izazovom u kojem se trenutno nalaziš jer samo tako možeš zadržati fokus.
Dok smo podigli šatore, organizatori javljaju da je vatra napokon upaljena. Presvlačimo se u suhu odjeću (jedini set koji mi je ostao), uzimamo svoje zdjele za hranu jer nas kod vatre čeka grah. Obrok možda nije više bio topao, nisam sjedila uz stol, vjetar je i dalje puhao, no ovaj obrok je bio jedan od najboljih koje sam doživjela u zadnje vrijeme.
Povlačimo se u šatore prije osam navečer, a ja na sebe navlačim, doslovno, svaki suhi komad odjeće koju imam. Uzimam i astrofoliju te upadam u nemirni sad dok naleti bure udaraju u šator. Večeras me ne more teške misli, prisutna je samo jedna – nekako preživjeti noć!
5. dan: Veliko Rujno – Starigrad Paklenica: 18 km i 6 sati hodanja
Budim se oko šest ujutro, začuđujuće odmorna i bez smrznutih dijelova tijela. Čini mi se da je bura malo popustila. Puna energije izlazim iz šatora jer sam svjesna da je pred nama još samo jedna dionica koja nas vodi do cilja – Starigrada!
Uočavam da sam, vjerojatno zbog jakog napora i stresa, kao šlag na kraju moje avanture, dobila ranije menstruaciju. No, ništa mi neće ovaj dan pokvariti – doslovno! Nakon što smo spremili šatore i opremu, doručkujemo i pijemo kavu te sretni ostavljamo Veliko Rujno iza sebe i krećemo na posljednju dionicu Highlander Velebita.
Ovaj daj je bio uistinu poseban. Brojali smo svoj posljednji uspon nakon kojeg smo bili ponosni. Brojali smo svoje posljednje spuštanje. Brojali smo i kilometre. A najsretniji smo bili kada smo iznad planinarskog doma Paklenica (Boris dom) nanjušili miris graha – to je bio znak da smo stigli u civilizaciju!
Iskreno, teško je opisati taj istinski osjećaj sreće kada smo skinuli svoje ruksake, naručili grah i pivo te guštali u toplini doma u zasluženom obroku. Svoju avanturu nismo još završili jer nas je cilj čekao na plaži Jaz na ušću Paklenice. No, unatoč tome, okruženi turistima, znajući što smo sve prethodnih dana prošli, teško je bilo ne osjetiti da smo uspješno svoju avanturu priveli kraju.
Nakon pauze posljednji put stavljamo svoju “kuću” na leđa te krećemo sa spuštanjem. Moram priznati da je bio svojevrsni šok biti odjednom okružen ljudima, a svaki put kada bi netko novi prošao mimo nas, ja bih udisala miris svježe opranog rublja i parfema. Da, vratili smo se u civilizaciju! Mi se nismo tuširali pet dana, a zbog vremenskih uvjeta i ostatak higijenskih navika je bio svedeno na minimum. Nitko od nas ne mari za to!
I dok hodamo asfaltiranom cestom uz zvuk automobila, svjesna sam da je za svega par minuta moja avantura Highlander Velebit uspješno završena. Teško je opisati tu mješavinu emocija – s jedne strane jedva čekam pasti u Danielov zagrljaj i primiti Aryjine puse, s druge te preplavi tuga jer je nešto toliko veliko i za tebe važno, završilo. Ostaju samo sjećanja… No, ne ostaju samo ona jer svaki pogled, svaki korak i svaki novi izazov me je gurao naprijed, a u tom procesu sam se, htjela to ili ne, promijenila.
U cilj ulazimo uz gromoglasni pljesak i podršku naših suHighlandera i nama najvažnijih ljudi. Letim Danielu u zagrljaj, mjesto na kojem se oduvijek osjećam sigurno i zaštićeno. Neoposivio je ponovno osjetiti tu sigurnost. Prije odlaska na ovu avanturu, najviše me bilo strah manjka upravo te sigurnost. No, na Highlanderu sam shvatila da sam sposobna, jaka, izdržljiva i snalažljiva te da si sigurnost mogu pružiti i sama. Taj osjećaj oslobađa…
Sjedimo i nazdravljamo svom uspjehu. Postavlja se i ono neizbježno pitanje – “Bi li sve ponovili?”. Ekipa se međusobno pogledala i svi odgovaramo bez razmišljanja – “DA!”.
Highlander nisu samo pređeni kilometri i predivne prirodne ljepote. Avanture poput ovih su naš vlastiti test izdržljivosti. One su izlazak iz zone komfora izvan koje možemo naučiti toliko toga o sebi i svijetu koji nas okružuje. Naučimo istinski cijeniti i poštivati svoje tijelo koje nas je do cilja dovelo unatoč svim preprekama. Mentalno očvrsnemo i postajemo svoj najbolji prijatelj i najglasniji navijač jer do kraja nas ne može dovesti nitko drugi osim nas samih. Iskustva poput ovih vraćaju vjeru u ljude – svaki osmijeh, svaka riječ podrške i motivacije, svaka pomoć i utjeha na koncu pomažu da sigurno i sretno stignemo do cilja.
Rođendan možda nije bio baš onakav kakvog sam ga zamišljala. Ispao je još puno bolji jer sam dobila poklone koji nemaju cijenu – vjeru u sebe i prijatelje za cijeli život!
