Mnogima je HIGHLANDER velika planinarska želja. S razlogom se naziva i avanturom života jer uspomene koje ćeš ponijeti sa sobom s planine uistinu su neprocjenjive i jedinstvene. Osobno sam završila u istoj godini dvije HIGHLANDER avanture – jednodnevni format Lyra na Medvednici i petodnevni format Hercules na Velebitu. Kao teški štreber, koji svemu pristupa kako bi se reklo “po špagi”, tako sam i pripreme za HIGHLANDER shvatila itekako ozbiljno. Na koncu, kada sam se na Velebitu zatekla za vrijeme jednih od najgorih vremenskih uvjeta otkad se održava HIGHLANDER Velebit, upravo su moje višemjesečne pripreme bile razlog zbog kojih sam uspješno, sigurno i bez ozljeda i žuljeva stigla do cilja.
Mnogim se na prvu HIGHLANDER čini lagan. Gledaš romantične fotografije zalaska sunca, ljudi koji prakticiraju jogu u suton, nasmijana lica… HIGHLANDER je jedno nezaboravno iskustvo tijekom kojeg ne samo da ćeš uživati u predivnoj prirodi, nego i testirati svoje granice i upoznati prijatelje za cijeli život. No, nemoj se zavaravati – HIGHLANDER nije lagan! Bez obzira na logistiku koja ti na stazi pomaže i dalje te čekaju svi izazovi bivanja u prirodi i nošenja svih stvari koje su ti potrebne u ruksaku.
Ja sam u jednoj godini prošla jednodnevni format Lyru na Medvednici i HIGHLANDER Velebit punih pet dana. Često se Medvednica podcjenjuje jer je “eto to Sljeme”. Tijekom Lyre sam primijetila da je bilo dosta sudionika koji nisu bili dorasli izazovu te su na stazi odustali. Što se tiče HIGHLANDER, puno više na stazi je bilo planinara koji iza sebe imaju popriličan broj kilometara. No, i dalje su tu bili pojedinci koji vjeruju kako je to “neki lagan format prelaska Velebita”.
U 2024. je HIGHLANDER Velebit imao drugo najgore vrijeme otkad se odvija. Da, nismo imali sreće. I dok smo Premužićevu stazu prošli uz savršeno vrijeme, naredna dva dana nas je čekalo grmljavinsko nevrijeme, kiša i orkanska bura. Bilo je tu puno promočene opreme, mokrih nogu, težeg terena zbog blata i skliskog kamenja – u tom trenutku tvoja fizička sprema igra krucijalnu ulogu. Naime, osim što ćeš potencijalno nositi više težine na leđima, na samoj stazi si više oprezan, stoga je važno da te u svim tim izazovima prati i tvoje tijelo.
Ja sam se, posebno za HIGHLANDER Velebit, pripremala mjesecima i upravo kondicija i snaga su bili ključni faktori zbog kojih sam uspješno stigla do cilja. Drugi dan je moja suplaninarka odustala jer fizički nije bila spremna, stoga sam uz to morala do kraja nositi i opremu koju smo u početku podijelile. Naravno, glava je ta koja gura naprijed, no da sam bila u lošijom fizičkoj spremi, pitanje je koliko bih se mogla gurati naprijed.
Kako sam se pripremala za Highlander avanturu?
Na službenoj stranici piše “Pripremi se jer to će utjecati na to hoće li tvoje planinarsko iskustvo na HIGHLANDERU biti loše ili fantastično! U mjesecima prije dolaska na Highlander kao pripremu preporučujemo do 200 kilometara hodanja po prirodi i planinama kako bi ti se tijelo i um pripremili za izazove koji te očekuju. Sva oprema koju koristiš na HIGHLANDERU mora biti testirana prije događaja kako bi se uvjerio/la da je funkcionalna!”.
Osobno sam s pripremama krenula početkom godine, odnosno devet mjeseci prije HIGHLANDER Velebita. Naime, nisam u tom trenutku bila u svojoj top formi nakon što sam slomila gležanj, te mi je HIGHLANDER bio izvrsna motivacija da budem redovito aktivna. Počela sam s lakšim stazama, povećavala sam kilometražu i nadmorsku visinu, a i nosila sam nešto veći ruksak, odnosno nisam nosila svoj jednodnevni ruksak. Plan je bio da barem dva vikenda u mjesecu budem u planini i na dužim i težim stazama.
Osim redovitog hodanja i planinarenja, redovito sam kod kuće trenirala. Trening se sastojao od indoor bicikliranja, pilatesa s fokusom na core (odnosno vježbanje leđa i trbuha) te vježbi snage s fokusom na ramena i noge. Kako su mjeseci prolazili, to su treninzi postajali duži i redovitiji. Ljeto pred Velebit, svaki dan sam imala barem nekakav vid aktivnosti.
Ljeto pred HIGHLANDER Velebit sam imala već cijelu opremu spremnu koju sam testirala. To je izuzetno važno za obuću koju planiraš nositi. Ja sam se odlučila za trail tenisice. Općenito je više savjet nositi laganije i udobnije cipele nego teške gojzerice. Naime, nakon par dana hodanja i najbolje i najrazgaženije gojzerice će nabiti prste i stvoriti žuljeve. To sam vidjela kod svojih kolega planinara – bez noktiju na prstima su redom ostajali oni planinari koji su se odlučili za krute cipele. No, ipak odabir planinarskih cipela je osobna preferenca. Ja sam do cilja u svojim adidas Terrex Free Hiker tenisicama došla bez iti jednog žulja.
Godišnji odmor se sastojao od aktivnog boravka tjedan dana u Kranjskoj Gori u kojoj smo svaki dan hodali i planinarili. To je bilo jedno mjesec dana pred sami HIGHLANDER. Bilo mi je važno da u opremi u kojoj planiram ići, planinarim više dana za redom kako bih vidjela kako će se ponašati, ali i da ja imam iza sebe par aktivnih dana.
Tri tjedna pred sami HIGHLANDER pojačala sam trening. Napunila sam višednevni ruksak s kojim sam planirala ići. U početku su to bile boce vode, a 10-ak dana prije Highlandera to je bila puna oprema koja je išla sam mnom.
Dva tjedna prije odradila sam planinarski izlet od oko 17 kilometara s punom opremom i planiranom težinom da vidim kako mi se tijelo osjeća. Nakon toga sam svaki dan u popodnevnu šetnju išla s napunjenim ruksakom. To je bila izvrsna odluka jer su se ramena i leđa posve navikla na ruksak. Kada sam ga na Zavižanu stavila na leđa i krenula u avanturu, osjećaj je bio poznat i tijelo je već bilo naviklo na težinu. Nigdje nisam dobila žuljeve ili nelagodan osjećaj (što se zna u početku dogoditi, tipa na ramenima ili kukovima).
Što se tiče samog treninga pred HIGHLANDER, osim svakodnevnog hodanja, prakticirala sam pilates i uvrstila sam dosta istezanja jer sam svakodnevno nosila težak ruksak. Par dana prije same avanture, otišla sam na masažu cijelog tijela. U svoj jelovnik sam uvrstila više ugljikohidrata te je moj posljednji obrok večer prije eventa bio napucan ugljikohidratima.
Kada sam napokon krenula u avanturu, moje tijelo je bilo posve spremno i niti jedan izazov na stazi mu nije bio pretežak. Što se tiče fizičke pripreme, niti jednu grešku nisam napravila, dapače, bila sam u top formi i mogla sam hodati još. Jedina greška koju sam napravila je bila šator. Kako osobno nemam ultra-light šator, posudila sam ga od prijatelja planinara i alpinista. Prije samog eventa sam ga više puta postavljala i pakirala kako bih bila što efikasnija na terenu. Nažalost, treći dan mi je promočio te sam mokri šator dva dana nosila na leđima, što je bila dodatna težina. Srećom, imala sam mogućnost da budem “šator-podstanar”, a dotični model šatora ću kupiti i isprobati prije ovogodišnjeg Highlandera.
Koliko je nekome potrebno fizičke pripreme, često je individualna stvar. Moj savjet je da je bolje da se podcijeniš i odradiš trening ozbiljno, nego da u divljini Velebita shvatiš da nisi dorastao zadatku. Nije problem ni nikakva sramota odustati, dapače, bolje je odustati nego riskirati vlastitu sigurnost. No, što si bolje pripremljen, to ćeš više uživati. I kao što su organizatori rekli – “Pripremi se jer to će utjecati na to hoće li tvoje planinarsko iskustvo na HIGHLANDERU biti loše ili fantastično!”.
Za tebe imam i popust u vrijednosti od 20% na hrvatska izdanja HIGHLANDERA. Samo prilikom kupnje kotizacije ukucaj moj kod “MIJA20”.
