Dugometražno hodanje/planinarenje, poznato i kao long-distance hiking, označava višednevno ili čak višemjesečno hodanje po planinarskim, prirodnim i/ili planinarskim stazama. Zapravo ne postoji definicija koliko točno kilometara treba takva tura prolaziti, no smatra se da ona treba minimalno prelaziti između 30-50 kilometara i treba trajati nekoliko dana. Iskreno, uvijek sam se divila ljudima koji na leđa stave ruksak i otisnu se u jednu takvu avanturu. Često sam radila i priče o takvim pothvatima. No, nekako sam mislila da osobno nisam dorasla tom zadatku. Pa kako možeš hodati svaki dan preko 20 kilometara (i više) i to više dana za redom?
I onda se dogodio Highlander Velebit, a nakon njega i prva dionica Via Adriatice. I negdje tamo u divljini, pomalo već umorna nakon više ne znam koliko kilometara, zaljubila sam se u dugometražno hodanje. Jedinstveno je to iskustvo – napustiti svakodnevni ritam i luksuze modernog doba te svoj dan prilagoditi jednoj posve novoj rutini – buđenje, hodanje, spavanje. Buđenje, hodanje, spavanje… I tako više dana. Kada gledamo na sve obaveze kojima svaki dan u svom “normalnom” životu moramo baviti, ovo je zapravo pravi luksuz.
Prije nego sam se otisnula na avanturu zvanu Highlander Velebit, imala sam iskustvo s višednevnim hodanjem/planinarenjem. No, to je uvijek bilo tako da odem na pojedinu destinaciju te svaki dan prođem odabranu stazu. Nisu te staze uvijek bile toliko duge, nosila sam jednodnevne ruksake, vraćala se uvijek u isti smještaj te nisam imala konkretnu početku točku i konkretni cilj. Jer dugometražno hodanje ima cilj – uputiš se s jedne točke te snagom svojih nogu, a često i uma, nakon par dana dođeš na lokaciju koju ponekad nisi ni mogao vidjeti u daljini.
Prije par godina smo muž i ja prohodali cijelu Premužićevu stazu, 50-ak kilometara od Zavižana do Baških Oštarija. To je bilo prvi put da u jednom komadu prođemo dužu trasu. Tada smo prešli svoje granice – 50 kilometara se činilo lako. No, 100 kilometara?
Iskreno, prije Highlander Velebita bila sam izuzetno nervozna, u meni je bujao vrtlog raznih emocija – od uzbuđenja do čistog straha, od samopouzdanja do sumnje… Inače, uvijek planinarim sa svojim mužem, no ovo je bilo prvi put da sam se na nešto ovako otisnula sama. Spremila sam svoj višednevni ruksak, raspodijelila svoju “kućicu” i krenula sa Zavižana sve do Starigrada – 100 kilometra po velebitskim stazama, spavanje u šatoru, daleko od civilizacije i svih njenih luksuza. Putem nas je pratilo izuzetno loše vrijeme, veliki dio sudionika je odustao, no ja sam gurala dalje i sretno stigla do svog cilja.
Svega par mjeseci nakon ovog prvog iskustva dugometražnog hodanja, odlučila sam se, ovaj put s mužem, proći prvu dionicu Via Adriatice od rta Kamenjak u Istri do Poklona na Učki – 123 kilometra po orkanskoj buri.
Kada pričam s ljudima o dotičnim avanturama, najčešće se reakcije kreću od šoka do potpunog neshvaćanja zašto bi se itko htio “toliko mučiti”. Tu su i oni koji ne mogu pojmiti da čovjek može, samo svojim nogama, proći toliku udaljenost. A da ne pričam da pri tome uživa. Iskreno, ni ja nisam bila daleko od takvih reakcija. Kako inače planinarim i hodam, shvaćala sam (donekle) što pojedinci dobivaju od ove vrste avanture, no bilo mi je teško pojmiti da naše tijelo to može izdržati.
Naše tijelo ne samo da može izdržati nego ono gura puno više nego što smo svjesni da može. Nakon dva dana višesatnog hodanja, kao da se u organizmu promijeni okidač – hodanje postaje nešto tako prirodno, više ne razmišljamo možemo li nego samo – hodamo.
Ako ćemo evolucijski gledati, zapravo nam je to stanje prirodno i ono čemu naše tijelo teži. Nije prirodno sate i sate provesti sjedeći uz računalo. Nažalost, to stanje smo prigrlili kao ono normalno, dok na ljude koji se otisnu u avanturu dugometražnog hodanja gledamo kao na “luđake”, “heroje” i “superljude”. Istina je zapravo posve jednostavna – svi mi želimo hodati, samo se nekolicina to usudi i napraviti.
Kada je muž pristao da sa mnom prođe Via Adriaticu, nije vjerovao mojoj rečenici da tijelo jednostavno uđe u “mood” hodanja. Da nakon 40-ak kilometara, koraci postaju lakši, tempo brži, a ti se naprosto isključiš, kreneš potpuno uživati i negdje putem se odvojiš od svih briga modernog doba jer si se reprogramirao – tvoj fokus više nije posao, odgovaranje na mailove, društvene mreže ili ludi promet u centru grada. Tvoj fokus je kako doći od točke A do točke B.
Naravno, tijelo na ovaj izazov moramo pripremiti. Ne zato što mu dugometražno hodanje nije prirodno nego zato što smo se od takvog načina života posve udaljili. Prije nego se odvažiš na long-distance, samo – hodaj! Tako jednostavan, ali efektan savjet. Samo stavi ruksak na rame, napuni malo taj ruksak i kreni hodati. Prisjeti svoje tijelo kako je lijepo biti aktivan.
Najčešće pitanje je zašto se uopće pojedinci odvaže na dugometražno hodanje. Ne, u fokusu nije čista fizička aktivnost, gubljenje kilograma ili povećanje izdržljivosti (mada to sve ide uz long-distance). U fokusu višednevnog hodanja je psiha. Mogu govoriti iz vlastitog iskustva (ali i kroz priču drugih hodača/planinara) – tijekom dugometražnog hodanja sam se posve i potpuno isključila iz postojećeg svijeta. Brige, doslovno, ostavljaš na početnoj točki svoje rute. Što više hodaš, što više kilometara prolaziš, što čistiš svoje misli – razdvajaš bitne, od onih nebitnih (koje nam se u vrevi svakodnevnice čine krucijalne), slažeš slagalice svoje osobnosti, a često ih presložiš (možda i više puta).
Na dugometražnim stazama se ne boriš protiv cijelog svijeta. Boriš se samo sa sobom. A to od posvemašnog šuma, kakofonije svih vanjskih briga i izazova, često stavljamo na posljednje mjesto. I tako se putem izgubimo. Na dugometražnim stazama, u miru s vlastitim mislima, uvijek se nađemo.
