Zadar je jedna od lokacija koje posljednjih nekoliko godina često posjećujem, a moram biti iskrena i reći da ga najviše volim izvan sezone. Tako je bilo i ove zime kada je bura raspuhala kišne oblake, a razlog za otići u Zadar bio je moj dugo priželjkivani posjet Muzeju antičkog stakla.
U pitanju je zaista svjetski jedinstvena kulturna institucija koja je jednako primamljiva domaćima kao i turistima iz čitavog svijeta. Muzej se nalazi u obnovljenoj historicističkoj palači obitelji Cosmacendi koja potječe iz druge polovine 19. stoljeća i koja je, po meni, savršena lokacija za ovakav muzej.
Muzej antičkog stakla prvenstveno je arheološki, ali je specijaliziran za antičko staklo te svojim postavom predstavlja jedinstvenu zbirku od preko 5000 različitih staklenih predmeta iz doba antike, odnosno iz razdoblja od 1. stoljeća prije Krista do 5. stoljeća poslije Krista. Stalni muzejski postav broji preko 1500 staklenih predmeta koji ilustriraju svakodnevnu primjenu stakla u kućanstvu, proizvodnji kozmetičkih i ljekovitih preparata, u obredu pokapanja, izradi nakita i trgovačkoj razmjeni gotovih proizvoda, u relativno širokom kronološkom okviru od 1. do 4. stoljeća poslije Krista.
Što je zapravo staklo?
Kako sam naučila na licu mjesta, staklo je umjetna tvorevina, ha! Izuzev vulkanskog stakla (opsidijan), ono se ne nalazi u prirodi, iako iz nje potječe. Da previše ne filozofiram, osnovne sastojke staklene sirovine čine kvarcni pijesak, alkalna supstancija i vapno. Gledano kroz povijest, početak izrade funkcionalnih staklenih predmeta, na širem prostoru Mezopotamije ili Egipta, datira još u sredinu 2. tisućljeća prije Krista, a prethodilo mu je gotovo cijelo tisućljeće usavršavanja staklene sirovine. Za tehnološki napredak staklarstva posebno je važno razdoblje od kraja 2. stoljeća prije Krista do kraja 2. stoljeća poslije Krista.
Usavršavanje tehnike puhanja stakla (slobodnog puhanja i puhanja u kalup) u tom je razdoblju rezultiralo masovnijom i jeftinijom, gotovo serijskom proizvodnjom predmeta, a stare su tehnike – tehnika „pješčane jezgre”, lijevanje i prešanje, istovremeno dovedene do savršenstva.
Kako se puše staklo?
Uz stalni postav Muzeja antičkog stakla, iskoristila sam priliku dobrog starog poznanstva i zamolila Antoniju Gospić da pobliže demonstrira i objasni sam proces puhanja stakla. Naime, Antonija je stalna zaposlenica Muzeja koja vodi radionicu izrade staklenog nakita metodom rada na plameniku i izradu suvenira metodom fuzije.
Antonija se školovala na otoku Muranu koji je svjetski poznat po svojoj unikatnoj tehnici i stoga prvenstveno koristi taj tip stakla, iako joj nije strana reciklaža i ostale vrste stakla, a svoje slobodno vrijeme koristi također za izradu nakita. S obzirom na to da sam došla u blagdansko vrijeme, Antonija je bila u akciji izrade staklenih božićnih kuglica uz čiju mi je izradu detaljno objasnila čitav proces.
„Kod izrade stakla u kojima želim naglasiti boje i čistoću koriste se plin i kisik koji pročišćava plamen. Prvo se uzima lula na čiji vrh nanosim željenu boju stakla na štapiću i zatim dodajem druge boje kako bih dobila željeni miks. Temperatura u plamenu je oko 1 000 stupnjeva. Murano staklo je dosta “mekano” odnosno topi se brže nego neki drugi tipovi stakla, pa zahtjeva temperature između 800 i 1000 stupnjeva Celzijevih.“, pojašnjava.
Kada Antonija uskladi željene boje, nijanse i uzorke, kuglicu dodatno prekrije prozirnim slojem kako bi se dobio visoki sjaj i svojevrsna glazura. Ali kako dobiva tako savršene okrugle detalje?
„Važno je da se mjehur na luli u startu dobro centrira kako bi se, dok se raspuhuje, stijenke ravnomjerno širile i bile jednake debljine. Ako je jedna stijenka tanja, dio je automatski krhkiji što dovodi do pucanja. Kada se stavlja prozirni dodatni sloj, jednako se mora paziti da je staklo na luli zagrijano jednako kao i prozirno staklo koje nanosim. U procesu sve izgleda šareno i možda malo nedefinirano, ali kada se staklo ohladi, boje i uzorci dolaze potpuno do izražaja. Kod mekanog stakla je potrebno paziti da ne „iscuri“ dok se oblikuje, a sam oblik se dobiva rotacijom lule i ravnomjernim puhanjem“, pojašnjava Antonija.
Kuglice se nakon puhanja stavljaju u zdjelu s posebnom smjesom vermikulitom koja podsjeća na piljevinu, a koja je termički neutralna i ne šokira zagrijano staklo te ne dolazi do spontanog pucanja. Nakon što se kuglice u potpunosti ohlade, njihove jarke boje dolaze do izražaja u što sam se i sama uvjerila.
U slučaju da imaš želju posjetiti Muzej antičkog stakla, svakako imaš moju punu preporuku jer osim vrhunskog postava samog Muzeja, možeš uživati u ovakvim radionicama tijekom čitave godine, ne samo u blagdanskim danima. A što se tiče samih staklenih predmeta u Muzeju, neću previše otkrivati nego je na tebi da ih doživiš iz prve ruke!
Cijene ulaznica za odrasle iznosi 6 eura, ulaznica za grupe (odrasli, +5 osoba) iznosi 4 eura, dok će đaci i studenti ulaz platiti 3 eura. Više informacija pronađi ovdje.
Nastavi čitati:
