Zmije su fascinantna bića. U isto vrijeme im se divimo, ali kod većine ipak one prvenstveno izazivaju strah. A gdje ima straha, vladaju brojni mitovi i predrasude. Nije rijetkost da paničarimo na svaku naznaku zmije, ne znamo se ponašati kada je na koncu ugledamo, a pogotovo nismo sigurni kako bi trebali reagirati u slučaju ugriza. Kako bi razriješili sve mitove vezane za zmije, obratila sam se nevladinoj udruzi Hyla. Zamjenik direktora Boris Lauš izdvojio je vremena i odgovorio na zmijski opasno zanimljiva pitanja. 

Udruga Hyla nevladina je strukovna organizacija koja zapošljava znanstvenike i stručnjake s raznih polja biologije s ciljem vrednovanja, očuvanja te zaštite prirode i bioraznolikosti. 

Bavimo se uglavnom vodozemcima, gmazovima, leptirima, kornjašima i vretencima te njihovim staništima. Naš posao baziran je na terenskom prikupljanju podataka na temelju kojih možemo donositi zaključke, raditi analize i davati prijedloge za njihovo očuvanje ili upravljanje tim vrstama i njihovim staništima. To provodimo kroz projekte s različitim dionicima, od parkova prirode i nacionalnih parkova, županijskih javnih ustanova za zaštitu prirode, nadležnog Ministarstva, do međunarodnih dionika poput različitih fondacija koje podupiru zaštitu prirode, fondova Europske unije…”, objasnio je za početak Boris, inače viši stručni suradnik za herpetofaunu, entomofaunu i staništa koji ističe kako mu je terenski rad i uspješno pronalaženje različitih vrsta najdraži dio posla. 

Zašto se toliko bojimo zmija?

Fascinacija proizlazi iz straha, strahopoštovanja ili možda čak nepovjerenja koje ljudi od svojih početaka osjećaju prema ovim stvorenjima. 

“Kako i ne bi? Nemaju noge ni ruke, a vrlo dobro se kreću, čak i penju. Mogu progutati višestruko veći plijen. Ne moraju jesti svaki dan. Vrlo se dobro uklapaju u svoje stanište i nije ih jednostavno primijetiti. Zmije su potpuno različite od nas, a ljudi većinom negativno reagiraju na stvari koje ne poznaju”, objašnjava Boris. 

vodic_zmije
FOTO: Unsplash

Ukorijenjeni strah od zmija prenosi se na sljedeće generacije od davnina. Boris ističe kako su se ljudi evolucijski gledano relativno nedavno proširili po cijeloj planeti, a na tom putu su se susretali s raznim opasnostima, pa tako i zmijama. U toplijim područjima je broj zmija znatno veći, pa tako i onih otrovnih primjeraka, a do neželjenih susreta se uvijek dolazi. Kako medicinska skrb nije bila na razini na kojoj je danas, znatno veći broj ljudi je stradavalo od ugriza te se strah generacijama ukorijenio. 

“Iako je u redu osjećati strah od zmija, što te čini opreznijim u prirodi, danas zbilja nema smisla dopuštati da te taj strah nadvlada. U Hrvatskoj nemamo toliki broj otrovnica, nisu svugdje prisutne, a ni opasnost od njih nije velika i može se uspješno izbjegnuti. Čak i u slučaju ugriza, uz današnju medicinsku skrb izrazito rijetko dolazi do smrtnih ishoda, smiruje Boris. 

Koliko zmija imamo u Hrvatskoj i koja je njihova uloga u prirodi?

Boris objašnjava kako je u Hrvatskoj prisutno 15 vrsta zmija, od kojih su samo tri otrovne. U pitanju je zmijsko trojstvo – poskok, riđovka i planinski žutokrug. Uz to imamo i dvije poluotrovnice. To su zmajur i crnokrpica, mediteranske zmije koje posjeduju otrov, no on nije toliko jak i ljudima ne predstavlja prijetnju po zdravlje.

Kada je rasprostranjenost u pitanju, u kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće viđamo bjeloušku, dok je u mediteranskom dijelu proširena šara poljarica

U Hrvatskoj je prema Zakonu o zaštiti prirode strogo zaštićeno čak 12 vrsta zmija, a to znači da ih se ne smije ubijati niti nepotrebno uznemiravati. 

“Sve zmije imaju svoju ulogu u prirodi i moramo paziti da se održi ekološka ravnoteža. Primjerice, najvažnija uloga mnogih zmija (najvažnija za ljude) jest održavanje populacija malih sisavaca pod kontrolom. Što znači, ako se dogodi neki poremećaj s brojnosti zmija koje se hrane raznim miševima, štakorima, voluharicama, narasti će njihove populacije, a to onda povećava mogućnost širenja mišje groznice i utjecaja na ljudsko zdravlje.”

Upoznaj naše otrovno zmijsko trojstvo

Kao što je Boris objasnio, u Hrvatskoj obitava svega tri vrste zmija otrovnica – poskok, riđovka i planinski žutokrug. Ljudi su najčešće upoznati s poskokom, mada zbog straha se često sve zmije pred našim očima pretvaraju u našu najopasniju zmiju. 

Kako bi ih što bolje upoznao i nauči razlikovati, Boris svaku otrovnicu posebno opisuje:

Poskok

Prisutan je u krškom dijelu Hrvatske, što znači u cijelom mediteranskom i gorskom dijelu, a u kontinentalnom prisutan je samo u brdovitim predjelima Karlovačke županije, na Žumberku, Medvednici te u Zagorju do Kalnika. U istočnijim predjelima nije prisutan. Jedina je naša otrovnica s izraženim “roščićem”, a na leđima ima tamnu liniju koja tvori cik-cak šaru. Bojom variraju od sivo-crne, smeđih nijansi, do različitih nijansi zemljanih tonova, ponegdje čak i crvenkastih, boje cigle. Mogu narasti do metra, no takvi su primjerci danas rijetki. Obično su oko 60 – 80 cm duljine. Preferira suša staništa s vegetacijom, grmljem i stijenama gdje se može skrivati.

vodic_zmije-

Riđovka

Razlikujemo tri glavna područja rasprostranjenosti u Hrvatskoj. U kontinentalnom dijelu prisutna je u nizinama s vlažnim livadama i poplavnim šumama, iako je danas poprilično rijetka. Poznate su populacije u širem području rijeke Drave, Dunava, Save i Kupe. U Gorskom Kotaru možemo ih sresti na gorskim livadama, nešto rjeđe i u šumama (primjerice na Bijelim i Samarskim stijenama). U Dalmaciji su riđovke prisutne jedino u vršnom dijelu Dinarskog masiva i ne pojavljuju se na nižim nadmorskim visinama! Kao i poskok, riđovke na leđima imaju tamni uzorak šara, no on može varirati tako da nije uvijek cik-cak. Za razliku od poskoka nemaju “roščić”. Uglavnom su zemljanih tonova, no neki primjerci mogu biti potpuno crni! Obično su oko 60-ak centimetara duljine, no mogu narasti do 80-ak cm.

FOTO: Marek Szczepanek, Wikipedia

Planinski žutokrug

Naša je najmanja otrovnica i kako mu ime govori, rasprostranjen je na planinskim travnjacima. Prisutan je na svega par lokaliteta na planinama južne Like, Južnom Velebitu te vrhovima Dinarskog masiva u Dalmaciji. Odrasle jedinke rijetko dosežu 50 cm duljine, iako je u literaturi zabilježeno da mogu narasti do 60 cm. Zemljanih su tonova i vrlo se lako stope s podlogom, zbog čega ih je jako teško uočiti. Hrane se uglavnom skakavcima i njihov otrov nije toliko jak da bi ozbiljnije naškodio ljudima.

Najčešći mitovi o zmijama otrovnicama

Ljudi su skloni, najčešće zbog straha i nepoznavanja, imate predrasude koje često prelaze u mitove. To se posebno odnosi na zmije otrovnice. Vjerujem kako je svaki planinar “tamo negdje” čuo neku suludu priču o susretu s poskokom ili riđovkom. Stoga sam Borisa upitala koji su najčešći mitovi koji vladaju o zmijama otrovnicama – i ono ključno pitanje – što je istina, a što posve krivo vjerovanje. 

Skloni smo krivo interpretirati događaje i situacije pa znamo pričati kako zmije proganjaju ljude, skaču s velike udaljenosti, opisujemo zmije divovskih dimenzija, a poznata je i ona kako poskoci vrebaju sa stabla i skaču ljudima za vrat. Boris otkriva što se krije iza tih priča…

  • Zmije NE proganjaju ljude. Većina zmija pobjegne kad osjeti vibracije čovjekovog hodanja, tako da u većini slučajeva nisi ni svjestan koliko zmija ima oko tebe. Ukoliko i primijetiš zmiju, ona će se potruditi pobjeći ukoliko se osjeti ugroženom. Ponekad će put za bijeg iz njene perspektive biti baš uz tvoje noge! To ne znači da te proganja, jednostavno je odabrala ono što se njoj čini kao najbolja opcija. Poneke zmije su posebice zorne demonstrirati koliko su “opasne”, pa na znak opasnosti krenu puhati, siktati, bacati se naprijed u obliku lažnih napada … no to je uglavnom taktika da zastraše potencijalnu prijetnju.
  • Zmije NE mogu skakati! Mogu odbaciti prednji dio tijela prema naprijed, ovisno o vrsti to čini trećinu do polovinu njihove duljine tijela. Što znači da poskok od 60 cm ne može skočiti metar i pol prema tebi, može odbaciti do 30-ak centimetara prednjeg dijela tijela prema naprijed.
  • Veličina zmije mjerena ljudskim okom je vrlo subjektivna procjena, posebice ako si u strahu od njih. Onda su gotovo uvijek veće nego zbilja jesu. Tome još treba pridodati o kojoj se vrsti radi, jesu li inače zdepastije vrste, ili duže i elegantnije, itd. U svakom slučaju, rijetko koja naša zmija dosegne duljinu do 2 metra, a posebice otrovnice izrazito rijetko dosegnu jedan metar duljine. 
  • Poskoci se ne rađaju sa stabla (barem do sada nisu ponuđeni nikakvi znanstveni dokazi koji bi to potkrijepili), niti vrebaju ljude sa stabla. Tamo se penju uglavnom kako bi došli do nekog gnijezda ili ptice pjevice koja bi poslužila za jedan obrok, ili kako bi se lakše i brže ugrijali na dane kad se tlo zagrijava sporije od zraka iznad tla.

Koliko su česti ugrizi zmija otrovnica u Hrvatskoj?

Naravno, najčešće pitanje oko zmija otrovnica je ono o njihovim ugrizima, jačini otrova i posljedicama istog. Boris ističe kako podaci o ugrizima zmija nisu objedinjeni na jednom mjestu, stoga nisu pristupačni široj javnosti u kratkom roku. No, ipak postoje određeni primjerci koji ukazuju na učestalost.

poskok

“Prema diplomskom radu iz 2011. godine obrađeni su ugrizi zmija otrovnica tretirani u glavnim bolnicama Zagrebačke županije, Grada Zagreba i Brodsko-posavske županije, za period od 1998. do 2008. godine. Učestalost ugriza za prostor Zagrebačke županije i Grada Zagreba iznosi 4,8 ugriza godišnje (0,441 ugriza na 100 000 stanovnika), a za Brodsko-posavsku županiju 1,3 ugriza godišnje (0,735 ugriza na 100 000 stanovnika). Drugi primjer uzet je sa Simpozija infektologa Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske održanom 2014. U jednom od izlaganja predstavljeni su rezultati ugriza tretiranih u Općoj bolnici u Zadru tijekom jedanaestogodišnjeg razdoblja (1998. – 2008.). Prema navedenom izlaganju, 93 osobe su u tom periodu zadobile ugriz zmije otrovnice, godišnja incidencija ugriza zmija otrovnica iznosila je od 6 do 10 slučajeva, a jedna je osoba umrla nakon ugriza poskoka. I konačno, prema objavljenim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2021., tijekom posljednjih 20 godina u Hrvatskoj su zabilježena tri smrtna slučaja od ugriza zmije otrovnice, a županije u kojima su se dogodili slučajevi bile su Zadarska, Splitsko-dalmatinska i Ličko-senjska, detaljno navodi Boris i ističe kako se iz priloženih primjera vidi kako su ugrizi zmija otrovnica relativno rijetki na godišnjoj razini, a smrti slučajevi izuzetno rijetki te su posljedica dodatnih okolnosti.

Što je to suhi ugriz zmije otrovnice?

Uvriježeno je mišljenje kako je svaki ugriz zmije otrovnice koban, no to nije istina. Nažalost, u Hrvatskoj nisu rađena značajnija istraživanja o omjerima ispuštanja otrova. 

“Malo ih je problematično i kvalitetno istražiti jer za većinu ugriza bez ili s vrlo blagim simptomima, ljudi niti ne odlaze u bolnicu, stoga se niti ne pribrojavaju u službenu statistiku. Ponegdje se spominje da je jedna trećina ugriza otrovnica ‘suh ugriz’, bez ispuštanja otrova, no nemamo konkretne podatke o tim istraživanjima, no možemo ponuditi jedan primjer iz Hrvatske s konkretnim podacima. U znanstvenom radu iz 2006. obrađena su 542 slučaja ugriza zmija otrovnica tretiranih u KBC Split kroz period od 1982. do 2002. Prema težini otrovanja bilo je 15,1% bolesnika s vrlo blagim oblikom, 40.5% s lakim, 26 % sa srednje teškim i 18% s teškim oblikom otrovanja. Smrtno su stradala dva bolesnika (0,4%). Kao što vidimo iz prve dvije kategorije s vrlo blagim i lakim oblikom otrovanja (ukupno 55,6% slučajeva), zmije uglavnom doziraju količinu ispuštenog otrova. Tome treba dodati i činjenicu da su to samo prijavljeni ugrizi.”

U nastavku Boris ističe kako se težina ugriza može primijetiti već po prvim simptomima. Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, na mjestu ugriza se unutar dva sata javlja bol i otok. 

Kod težih se otrovanja bol javlja brzo i neobično je oštra; otok se također ubrzo širi i može biti praćen jakim potkožnim krvarenjima. Na koži se, uz crvenilo, mogu javiti i mjehuri s krvavim sadržajem. Neposredno nakon ugriza se javljaju opći simptomi poput vrtoglavice, mučnine i povraćanja, osjećaja opće slabosti te otok regionalnih limfnih čvorova (u preponi kod ugriza u nogu ili u pazuhu kod ugriza u ruku). Blijeda i hladna koža, orošena znojem, uz ubrzani rad srca i pad krvnog tlaka znakovi su šoka, koji se uglavnom razvija postupno kod težih otrovanja.”

Kako smanjiti mogućnost ugriza?

Nitko se ne želi dovesti u situaciju ugriza, pa bio on i onaj suhi. Odgovorno i pametno ponašanje u prirodi prvenstveno nas spašava neugodnih situacija i eventualnih nesreća. To se jednako odnosi i na ugrize zmija. Pripremljeno, pametno i odgovorno ponašanje traži se od svakog planinara i ljubitelja prirode. 

vodic_zmije

“Preporuka je uvijek kad se ide u prirodu obući duge hlače i čvršću obuću (gojzerice i sl.). Ako hodaš, korisno je koristiti štapove kojima povremeno lupkaj po tlu ili razgrni višu vegetaciju ispred sebe. Obrati pažnju na grane ispod kojih hodaš. Ako se želiš uhvatiti za granu ili stijenu kako bi lakše prošao neki dio staze, prvo pogledaj gdje ćeš staviti ruku. Ukoliko bereš šparoge ili ljekovito bilje, štapom prvo razgrni vegetaciju prije nego posegneš rukom prema tlu. Ako sjedaš na tlo, dobro pogledaj gdje sjedaš. U svakom slučaju, što god radio u prirodi, samo osvijesti da je potreban oprez i da je potrebno obratiti samo malo više pažnje na svijet oko sebe, savjetuje Boris.

Što učiniti u slučaju susreta i eventualnog ugriza zmije?

Svatko tko boravi u prirodi sigurno se na nekoj dionici već susreo sa (otrovnom) zmijom. Ono što je važno je da ostaneš hladne glave. To znači da nepotrebno ne dižeš paniku jer će većina zmija pobjeći bez da se išta poduzme. Tek manji dio zmija će iz raznoraznih razloga ostati na mjestu. 

Ako je možeš zaobići, zaobiđi je. Ako baš nikako ne možeš oko nje, lupkaj štapom o tlo, lupi nogama o tlo. Ako se i dalje uporno ne miče, nađi neki duži štap i pogurni je s puta. Možda će zvučati ljutito, puhati i siktati i napadati štap, no otići će. Nema nikakve potrebe nastojati je ubiti jer samo možeš sebe dovesti u opasnu situaciju. Internet je pun slučajeva gdje su ljudi upravo zbog toga zadobili ugriz, a samo je potrebno malo strpljenja. Naposljetku, zmije imaju svoju ulogu u prirodi. Tvoja uloga nije da ih ubijaš jer su eto, tebi na putu”, ističe Boris. 

Ono što također možeš napraviti (ako te služi hrabrost) uslikati zmiju i fotku i koordinate (ili opis približne lokacije) poslati na mail udruge info@hhdhyla.hr. Također možeš preuzeti mobilnu aplikaciju Biologer.hr i tamo unijet svoj nalaz. Vrijedni djelatnici udruge odgovorit će u što kraćem roku o kojoj je vrsti zmije riječ, a dobit ćeš i par crtica o njenom životu. Tako ćeš se educirati o prirodi u kojoj toliko rado voliš boraviti.

U slučaju da je unatoč svim predostrožnostima došlo do ugriza zmije, ostani smiren. Naime, panika ubrzava rad srca, a to znači da ubrzava kolanje otrova po tijelu. 

“Ukoliko te netko može odvesti do najbliže bolnice, zamoli ih. Ukoliko nitko nije s tobom, nazovi pomoć i pričekaj njihov dolazak mirujući. Prati pojavu simptoma. Ukoliko se javlja oticanje tkiva, skini sve što može spriječiti cirkulaciju (prstenje, narukvice, odjeću s uskim rukavima itd.). Nemoj mazati ranu raznim sredstvima, niti isisavati otrov. Poželjno je imobilizirati ugriženi ud (ruku, nogu). Podvez ne moraš raditi jer mora biti dovoljno jak da uspori cirkulaciju, a s druge strane ne previše da ju onemogući. Ukoliko se ne osjećaš dovoljno sigurno koliko jako stisnuti podvez, radije to ostavi medicinskim stručnjacima. Nikako nemoj sam sebi davati serum, ukoliko ga iz nekog razloga nosiš. Zmijski antiserum može izazvati alergijsku reakciju, stoga ga treba davati pod liječničkim nadzorom”, detaljno opisuje Boris. 

Što učiniti ako psa ugrize zmija?

Vlasnici čupavih četveronožnih planinara često su u strahu zbog zmija. I sama se više brinem oko toga što bi se moglo dogoditi našoj Aryji nego hoće li nas ugristi zmija. Ipak, psima ne možemo kao ljudima objasniti kako bi se trebali ponašati kada ugledaju zmiju. 

Psi su po svojoj prirodi radoznali te će posebice mladi i neiskusni psi pohrliti prema zmiji da prouče što je to. Ponekad ta radoznalost završava ugrizom, najčešće u predjelu prednjih šapa, glave i vrata. Ako primjetiš da je tvoj pas ugrizen, nazovi svog veterinara i konzultiraj se o tijeku pružanja pomoći. Zasigurno će to biti odlazak do najbliže veterinarske stanice u što kraćem roku. Tijekom transporta bi bilo dobro umiriti psa. Kod malih pasa je najjednostavnije uzeti ih u naručje (nogama prema dolje, ne kao malu bebu), a veće pse je dobro poleći i da na taj način mirni dođu do veterinara. Nije poželjno da hodaju jer će se cirkulacija otrova po tijelu ubrzati”, savjetuje Boris. 

poskok-

Naravno, najefikasniji i najbolji način kako bi smanjili ugrozu je vođenje psa na uzici. To pravilo vrijedi u mnogim zaštićenim područjima i na mnogim stazama kroz prirodu. Većini vlasnika to teško pada jer žele da njihov pas bude slobodan u prirodi. 

“Ukoliko je pas dresiran i sluša naredbe, to još i može proći bez uzice, posebice ako pas hoda iza vlasnika (koji ima prikladnu obuću i odjeću). No, zasigurno nije poželjno da pas trčkara naprijed i natrag van vidokruga vlasnika te posebno ne van staze, jer time dovodi sebe u ugrozu, ali isto tako uznemirava sav životinjski svijet u prirodi. Kao što smo rekli, psi su po prirodi znatiželjni i vole proučiti objekte od interesa. Vlasnik je taj koji mora biti svjestan karaktera svog psa i koliko taj pas sluša naredbe.”

vodic_zmije
FOTO: Unsplash

Zmije su fascinantna bića kojih se možemo bojati, no prije svega ih, poput svih drugih životinja, trebamo cijeniti, poštivati i ne uznemiravati u njihovom staništu. Trebamo imati na umu da smo mi tek gosti u njihovom domu i tako se trebamo i ponašati. 

Informiraj se, educiraj se, drži se pravila i poštuj prirodu. Pravilo koje zlata vrijedi, pa čak i kad su zmije u pitanju.

Naslovna fotka: Unsplash

krpelji
borov_prelac

Nastavi čitati još zanimljivih i korisnih priča iz Planinarskog vodiča za početnike:

  1. gavez
  2. planinarenje_menstruacija
  3. planinarenje_kisa

2 Comments

  1. Tvrtko Maras

    Zmije ne mogu skakati ali se mogu dosta brzo kretati, doduše otrovnice malo sporije. Zato siguran razmak nije trećina njihove duljine

    • Točno Tvrtko 😉 , zato je Boris i rekao da “Zmije NE mogu skakati! Mogu odbaciti prednji dio tijela prema naprijed, ovisno o vrsti to čini trećinu do polovinu njihove duljine tijela.”

Leave a Comment

Your email address will not be published.