Hrvatske otoke najviše volimo istraživati izvan ljetne sezone. Kada se isprazne plaže, utihnu mjesta i temperature postanu ugodne za cjelodnevni boravak na otvorenom, otoci pokazuju jedno posve drugo lice. A kako obožavamo planinariti, već nam je postala svojevrsna tradicija da svake godine pješice istražimo barem jedan hrvatski otok. Nakon Lošinja, Cresa, Raba i Paga, ove godine na red su stigli Ugljan i Pašman. Prilika se ukazala početkom listopada u sklopu Archipelago Trail Runa, outdoor događaja koji je ove godine u svoj program uključio i dvodnevni planinarski format.
Bio je to format kao stvoren za nas: dva dana hodanja, dva otoka i više od 40 kilometara staza preko Ugljana i Pašmana. I još jedan dokaz da hrvatske otoke vrijedi upoznavati i dugo nakon što završi sezona kupanja.
Što je Archipelago Trail Run i kako izgleda planinarski format?
Archipelago Trail Run outdoor je događaj koji spaja trail trčanje, planinarenje i istraživanje otoka zadarskog arhipelaga. Ovogodišnje izdanje održano je od 2. do 4. listopada na Dugom otoku, Ugljanu i Pašmanu, a tijekom tri dana okupilo je ljubitelje trčanja i boravka u prirodi kroz nekoliko različitih formata.
Glavni dio programa činile su trail utrke na 10, 25 i 35 kilometara, koje su se u subotu održavale na Dugom otoku, a u nedjelju na Pašmanu. Vikend je uključivao i Sunset Vertical, Friday Run Experience te popratni program posvećen lokalnoj hrani i proizvodima.
No Archipelago Trail Run nije namijenjen samo trkačima. Dio ovogodišnjeg programa bio je i dvodnevni planinarski format koji povezuje Ugljan i Pašman. Prvog dana krenuli smo iz Preka na Ugljanu, dok nas je drugi dan čekao nastavak iz Ždrelca preko Pašmana sve do cilja u istoimenom mjestu. U dva dana tako smo propješačili više od 40 kilometara i ova dva otoka upoznali na možda najbolji mogući način, korak po korak.
Prvi dan: preko Ugljana od Preka do Ždrelca
Prvi dan naše planinarske avanture započeo je u marini u Preku, gdje nas je dočekala Lili iz organizacijskog tima i prije samog polaska detaljno upoznala s rutom koja nas čeka. Objasnila nam je gdje će biti okrepna stanica, na kojim dijelovima trebamo obratiti više pažnje i gdje će nas tijekom dana čekati. Zapravo, Lili je oba dana bila uz nas i redovito nam pružala sve potrebne informacije, zbog čega smo se u svakom trenutku osjećali sigurno na stazi.
Posebno nam je bilo važno što su organizatori mislili i na sudionike koji iz različitih razloga žele izbjeći tehnički zahtjevnije dijelove. Kako smo planinarili s našim psom Ari, dobili smo precizne upute kako zaobići kamenitiju dionicu koja joj ne bi bila ugodna. Takve naizgled male stvari na višesatnom planinarenju čine veliku razliku, a nama su omogućile da cijelu rutu prilagodimo Ari i bezbrižno uživamo u danu.
Prva velika točka na ruti bila je tvrđava sv. Mihovila, jedan od najprepoznatljivijih lokaliteta Ugljana. Srednjovjekovna utvrda smještena je na strateškom položaju iznad Preka, a kroz povijest je služila kao važna izvidnica i obrambena točka. Posebno značajnu ulogu imala je tijekom mletačke opsade Zadra 1345. i 1346. godine, kada je upravo zbog svog teško pristupačnog položaja pomagala u obrani grada s mora.
Utvrda se prvi put spominje sredinom 14. stoljeća, no pretpostavlja se da je nastala na temeljima još starije utvrde iz 6. stoljeća. Na ovom se prostoru nekoć nalazio i benediktinski samostan sv. Mihovila iz 12. stoljeća te istoimena crkvica. Burna povijest tvrđave nastavila se sve do modernog doba: bombardirana je tijekom Drugog svjetskog rata, a 1991. godine raketirana je i tijekom Domovinskog rata.
Danas se na sv. Mihovil dolazi iz posve drugačijih razloga. S njega se pruža jedan od onih pogleda zbog kojih vrijedi napraviti svaki metar uspona: prema Zadru, Nacionalnom parku Kornati i, za lijepog vremena, više od 200 otoka zadarskog arhipelaga.
Od tvrđave smo nastavili preko unutrašnjosti Ugljana, kroz tipičan mediteranski krajolik ispunjen maslinicima, suhozidima i kamenim stazama. Ruta nas je vodila iznad Kali, a more nam je veći dio puta ostajalo u vidokrugu. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih toliko volimo planinariti po otocima: čak i kada se udaljiš od obale, ona je gotovo uvijek negdje uz tebe.
Otprilike na polovici rute čekala nas je okrepna stanica koja je stvarno imala sve što ti je potrebno za nastavak puta. Vodu, sokove, voće, hranu i grickalice, zbog čega praktički nije bilo potrebe nositi dodatne zalihe sa sobom.
U drugom dijelu dana spustili smo se prema obali i uvalama Mala i Velika Sabuša. Nakon kilometara provedenih na nogama iskoristili smo priliku za pauzu uz more. Psi su se osvježili, mi smo rashladili umorna stopala, a neki sudionici otišli su i korak dalje te iskoristili lijep listopadski dan za kupanje.
Pred sam kraj čekao nas je meni jedan od najupečatljivijih dijelova cijelog dana: prelazak preko Ždrelskog mosta koji povezuje Ugljan i Pašman. Nakon cijelog dana hodanja Ugljanom, bilo je posebno zanimljivo prijeći most pješice i doslovno zakoračiti na drugi otok.
Prvi dan završili smo u Ždrelcu, a ni tada nismo morali razmišljati o logistici. Organizatori su osigurali prijevoz natrag do Preka, gdje smo bili smješteni, tako da smo nakon cijelog dana na stazi samo sjeli u organizirani prijevoz i vratili se u smještaj.
Drugi dan: preko Pašmana od Ždrelca do Pašmana
Drugi dan naše dvodnevne planinarske avanture nastavili smo tamo gdje smo prethodnog dana stali, u Ždrelcu na Pašmanu. Pred nama su bila nova 22 kilometra, ovog puta preko nešto mirnijeg i divljeg krajolika Pašmana, sve do istoimenog mjesta na drugom kraju naše rute.
I ovog smo dana zbog Ari odlučili izbjeći tehnički zahtjevniji i kamenitiji dio originalne trase preko grebena. Lili nam je ponovno objasnila alternativni pravac kojim ga možemo zaobići, pa smo okolnim putem nastavili prema okrepnoj stanici smještenoj podno Velikog Bokolja. Upravo mi se ta mogućnost prilagodbe rute posebno svidjela jer planinarski format nije zamišljen kao izazov koji moraš odraditi pod svaku cijenu, nego kao način da u vlastitom tempu upoznaš otok.
A kada smo već stigli podno njega, najviši vrh Pašmana jednostavno nismo mogli preskočiti. Veliki Bokolj visok je 274 metra i premda se ta brojka možda ne čini posebno impresivnom, njegov položaj čini ga jednim od najboljih vidikovaca na otoku. Do vrha smo se popeli s druge strane u odnosu na originalnu trasu, a gore nas je dočekao karakterističan kameni vidikovac i pogled zbog kojeg se dodatni uspon itekako isplatio.
S Velikog Bokolja pogled se otvara na Pašman i Pašmanski kanal, prema Vranskom jezeru i Velebitu s jedne te otocima zadarskog arhipelaga i Kornatima s druge strane. Upravo su takvi trenuci jedan od razloga zbog kojih toliko volimo planinariti po hrvatskim otocima. Za relativno malo nadmorske visine često dobiješ pogled koji se proteže kilometrima u svim smjerovima.
Nakon povratka s vrha nastavili smo prema unutrašnjosti Pašmana. U usporedbi s prvim danom na Ugljanu, ovaj dio rute djelovao je mirnije i nešto divljije. Mediteranska vegetacija, otvoreni krajolik, kamene staze i dugi dijelovi bez naselja stvaraju osjećaj kao da si puno dalje od civilizacije nego što zapravo jesi.
Na ruti su nas čekale dvije okrepne stanice, pa ni drugog dana nije bilo potrebe nositi velike zalihe hrane i vode. Kao i prethodnog dana, na okrepnim stanicama bilo je svega što nam je trebalo za nastavak puta, a organizacija je bila posložena tako da se možemo koncentrirati na ono zbog čega smo i došli: hodanje i upoznavanje otoka.
Posljednji kilometri vodili su nas prema mjestu Pašman i cilju naše dvodnevne planinarske avanture. Nakon više od 40 kilometara preko dva otoka stigli smo na cilj Archipelago Trail Runa, gdje nas je čekala završna okrjepa i topli obrok.
Archipelago Trail Run i za planinare
Nakon više od 40 kilometara preko Ugljana i Pašmana možemo reći da nam je posebno drago što je Archipelago Trail Run ove godine u svoj program uključio i planinarski format. Tako je događaj otvoren i svima koji ne trče, ali žele aktivno provesti vikend i upoznati otoke pješice.
Premda je ovo bio prvi put da je u sklopu događaja organiziran dvodnevni planinarski izlet, to se u organizaciji nije osjetilo. Od jasnih uputa prije polaska i podrške tijekom cijele rute do bogatih okrepnih stanica, prijevoza i mogućnosti prilagodbe pojedinih dijelova staze, sve je funkcioniralo izvrsno. Nama je posebno bila važna mogućnost zaobilaženja kamenitijih dijelova zbog Ari, a upravo takva fleksibilnost omogućuje da u ovom formatu uživaju planinari različitog iskustva i kondicije.
A Ugljan i Pašman pokazali su se kao odlična kulisa za ovakav planinarski vikend. Iako su udaljeni tek nekoliko kilometara od kopna i ljeti prvenstveno privlače zbog mora i plaža, dovoljno je krenuti prema njihovoj unutrašnjosti da otkriješ sasvim drugačiju stranu ovih otoka. Maslinici, suhozidi, staze uz more, vidikovci i mali otočni gradići pokazali su nam još jednom zašto hrvatske otoke najviše volimo istraživati upravo izvan glavne ljetne sezone.
