Puno sam puta na putovanjima doživjela situaciju koju gotovo mogu odigrati napamet. Stigneš na neku prekrasnu lokaciju, pogledaš oko sebe, izvadiš mobitel, fotografiraš, snimiš nekoliko kadrova, provjeriš kako izgledaju i zaključiš da bi prvi ipak mogao biti malo bolji. Napraviš još jedan. Zatim provjeriš poruke, možda odgovoriš na komentar, objaviš story i ponovno pogledaš fotografiju jer se svjetlo u međuvremenu promijenilo. Kada napokon spustiš mobitel, shvatiš da si nekoliko minuta proveo gledajući mjesto uglavnom kroz ekran. Ponekad se pitam koliko sam toga za to vrijeme zapravo pogledala vlastitim očima.

Ne pišem ovo iz pozicije osobe koja je otkrila čari putovanja bez tehnologije. Naprotiv. I sama sam novinarka koja piše o putovanjima, pa su fotografije i videozapisi dio posla. Trebaju mi materijali za članke, društvene mreže i suradnje. Volim fotografije s putovanja, vraćam im se i često mi pomognu prisjetiti se detalja koje bih inače zaboravila. Ali imam jednu pomalo nezgodnu naviku: često zapravo zaboravim snimati.

FOTO: Under Dreamskies

I to ne znamenitosti ili zanimljive detalje, nego sebe. Ne padne mi na pamet izvaditi mobitel, namjestiti kadar i snimiti se kako hodam, pričam u kameru ili poziram ispred neke atrakcije. Dok se sjetim da bi takav materijal možda bio koristan, već sam na drugoj lokaciji, ručam, razgovaram s nekim ili razmišljam o onome što sam upravo vidjela. Ponekad se tek naknadno sjetim da nemam nijednu fotografiju na kojoj se vidi da sam uopće bila ondje.

Za posao to nije osobito praktično. Danas se od putopisaca i kreatora sadržaja očekuje da uz tekstove i fotografije imaju videozapise, reels, storyje i kadrove sebe u akciji. Idealno bi bilo istovremeno razgledavati, snimati, paziti na svjetlo i još izgledati kao osoba kojoj je sve to potpuno prirodno. Ukratko, putovati i producirati vlastiti televizijski prilog, samo bez snimatelja, montažera i radnog vremena. Ponekad se snađem, ponekad se sjetim prekasno, a ponekad jednostavno odlučim da mi se ne da.

Upravo me taj nesrazmjer između putovanja i njegova dokumentiranja potaknuo na pitanje: jesmo li došli do toga da više ne znamo biti turisti bez mobitela u ruci? I kada je bilježenje uspomena postalo gotovo jednako važno kao i samo iskustvo?

Putovanje više nije samo putovanje, nego i sadržaj koji treba proizvesti

Nekada je fotografiranje na putovanju imalo prilično jednostavnu svrhu. Želio si zabilježiti mjesto koje si posjetio, ljude s kojima si putovao ili trenutak koji ti je bio posebno zanimljiv. Fotografije bi se razvile, spremile u album i povremeno pokazivale prijateljima. Nije bilo potrebe da svaka večera, pogled s hotelskog balkona ili prolazak kroz neku ulicu dobije svoju javnu premijeru.

FOTO: Under Dreamskies

Danas je sve drukčije. Mobitel je uvijek uz nas, kamera je dovoljno dobra da zamijeni mnoge fotoaparate, a objavljivanje sadržaja traje nekoliko sekundi. Ne moraš čekati povratak kući, prebacivati fotografije na računalo ni odlučivati koje ćeš uspomene sačuvati. Možeš objaviti fotografiju dok još sjediš u restoranu, podijeliti video s vidikovca prije nego što si krenuo prema sljedećoj lokaciji ili snimiti hotelsku sobu čim otvoriš vrata. Ponekad se čini da je važnije obavijestiti druge da si stigao nego sam sebi dopustiti da na tom mjestu uopće budeš.

Mobitel je pritom odavno prestao biti samo fotoaparat. On je kamera, navigacija, sredstvo komunikacije, digitalni novčanik, turistički vodič i ured iz kojeg objavljujemo sadržaj. U istom uređaju nalaze se praktični alati bez kojih danas teško organiziramo putovanje i kanali putem kojih ga predstavljamo drugima. Sve je dostupno na nekoliko dodira, a taj uređaj uglavnom ne ispuštamo iz ruku.

Putovanje je tako dobilo još jednu dimenziju. Osim što ga doživljavaš, možeš ga dokumentirati, uređivati, objavljivati i pretvarati u sadržaj. Ako imaš profil na društvenim mrežama koji želiš razvijati, ta aktivnost lako postaje zaseban dio putovanja. Više ne razmišljaš samo o tome kamo ćeš otići i što ćeš vidjeti, nego i o tome kakav ćeš materijal ondje proizvesti. Nije dovoljno posjetiti zanimljivo mjesto. Treba imati dobru fotografiju, video koji će privući pažnju i, po mogućnosti, nekoliko kadrova na kojima se vidi kako uživaš u svemu tome.

FOTO: Under Dreamskies

Društvene mreže promijenile su i način na koji biramo destinacije. Prije rezervacije smještaja ili kupnje avionske karte vjerojatno ćeš pogledati fotografije, videozapise i preporuke drugih putnika. Možda ćeš odabrati neko mjesto upravo zato što si ga vidio na nečijem profilu. To samo po sebi nije loše. Društvene mreže mogu biti odličan izvor inspiracije i otkriti nam mjesta koja ne bismo pronašli u klasičnim turističkim vodičima. I sama sam zahvaljujući tuđim objavama otkrila lokacije koje su mi poslije bile među zanimljivijim putničkim iskustvima. Problem nastaje kada počnemo putovati prema slici koju smo već vidjeli, umjesto da destinaciju upoznajemo onakvom kakva jest.

Određene lokacije postale su gotovo neodvojive od fotografija koje ih predstavljaju. Znaš gdje treba stati, pod kojim kutom fotografirati i u koje doba dana doći kako bi dobio kadar koji si već vidio stotinama puta. Na popularnim mjestima ljudi strpljivo čekaju red kako bi napravili gotovo identičnu fotografiju, često na istom mjestu i u istoj pozi. Ponekad se zbog jednog kadra čeka dulje nego za ulazak u pojedine muzeje.

Na društvenim mrežama vidiš savršeno kadriran trg, praznu ulicu ili stol u restoranu s pogledom na more. Ne vidiš nužno gužvu izvan kadra, ljude koji čekaju da završi fotografiranje, prometnu buku, vrućinu ili činjenicu da je osoba koja pozira možda petnaest minuta pokušavala dobiti fotografiju kojom će biti zadovoljna. Fotografija nam ne prikazuje destinaciju, nego njezinu pažljivo odabranu verziju. A onda na putovanje ponekad dolazimo s očekivanjem da ćemo pronaći upravo tu verziju.

FOTO: Under Dreamskies

Ne mislim da treba izbjegavati popularna mjesta niti da je fotografiranje na njima nešto loše. I sama volim vidjeti poznate znamenitosti i napraviti fotografiju za uspomenu. Ali zanimljivo je promatrati koliko se naš odnos prema prostoru promijenio kada smo počeli očekivati da svako mjesto mora proizvesti određeni vizualni rezultat. Ponekad se čini da destinaciju ne posjećujemo samo zato što nas zanima, nego i zato što dobro izgleda na fotografijama. A to nije baš najbolji kriterij za planiranje putovanja.

Kada razgledavanje postane snimanje sadržaja

Vjerojatno znaš kako izgleda situacija u kojoj se obična šetnja pretvori u malu produkciju. Staneš na lijepom mjestu, netko izvadi mobitel, namjesti kadar i počne fotografirati. Prva fotografija nije dobra, na drugoj se ne vidi pozadina, treća je možda uspjela, ali osoba na njoj ne izgleda dovoljno opušteno. Slijedi još nekoliko pokušaja, a zatim i provjera rezultata. Ako je fotografija dobra, može se nastaviti. Ako nije, postupak se ponavlja. Ako si strpljiv, pričekat ćeš. Ako nisi, možda ćeš se zapitati koliko bi daleko već stigao da ste jednostavno nastavili hodati.

I sama sam nekada osoba koja fotografira druge, traži bolji kut i pokušava uhvatiti zanimljiv detalj. Ne želim se praviti da sam iznad toga. Znam i koliko vremena može otići na nešto što je trebalo trajati trideset sekundi. No postoji trenutak kada fotografiranje prestane biti usputna aktivnost i počne diktirati tempo cijelog dana. Umjesto da razgledavaš, tražiš lokacije za snimanje. Umjesto da sjedneš i uživaš u pogledu, pokušavaš pronaći mjesto na kojem ćeš dobiti najbolju fotografiju. Umjesto da isprobaš lokalno jelo dok je još toplo, prvo ga fotografiraš i snimaš iz nekoliko kutova. Ako stvaraš sadržaj za društvene mreže, možda ćeš ponoviti kadar jer prvi nije ispao dovoljno dobro. A kada se sve to ponovi nekoliko puta tijekom dana, više nije riječ o povremenom fotografiranju. To postaje raspored koji se mora uklopiti u razgledavanje.

FOTO: Under Dreamskies

U profesionalnom smislu to ima određenu logiku. Ako od putovanja zarađuješ ili razvijaš vlastiti profil, fotografije i videozapisi dio su posla. Od tebe se očekuje da proizvedeš materijal, a ne samo da posjetiš destinaciju i napišeš što si ondje vidio. Ipak, čak i tada postoji granica između stvaranja sadržaja i stvarnog boravka na destinaciji. U suprotnom se može dogoditi da se vratiš s nekoliko stotina fotografija i desecima videozapisa, a da ti je teško prizvati u sjećanje što si zapravo radio između snimanja.

Ne mislim pritom da je svatko tko snima reels prestao uživati u putovanju. Jednako je površno pretpostaviti da netko tko ne objavljuje ništa automatski bolje doživljava destinaciju. Ljudi su različiti, a fotografiranje nekome predstavlja važan dio iskustva. Nekome je zabavno, nekome je posao, a netko jednostavno voli imati vizualnu arhivu svojih putovanja. Nije problem u tome što fotografiramo, nego u tome što se ponekad više ne znamo zaustaviti i zapitati što zapravo želimo od tog trenutka.

Uspomena ili dokaz da smo negdje bili?

Jedna od zanimljivijih promjena u digitalnom dobu jest činjenica da više ne dokumentiramo samo ono što želimo zapamtiti, nego često i ono što želimo pokazati drugima. Razlika je suptilna, ali važna. Kada fotografiraš nešto za vlastitu uspomenu, uglavnom te zanima kako ćeš se toga sjećati. Kada fotografiraš nešto za društvene mreže, počinješ razmišljati i o tome kako će to izgledati drugima. Je li kadar dovoljno zanimljiv? Hoće li fotografija privući pažnju? Ima li video dobar početak? Treba li dodati tekst, glazbu ili lokaciju? Hoće li netko uopće pogledati objavu?

Odjednom se i običan trenutak pretvara u sadržaj koji treba zadovoljiti određena očekivanja. Kava na terasi postaje potencijalni story, pogled s hotelskog balkona kadar, a večera prilika za objavu. Čak i kada nemaš profesionalni profil ili namjeru od putovanja napraviti posao, lako se uhvatiš kako razmišljaš o tome bi li nešto bilo zanimljivo podijeliti.

FOTO: Under Dreamskies

Putovanja pritom imaju i određenu društvenu vrijednost. Odlazak u egzotičnu destinaciju, posjet poznatom gradu ili boravak u luksuznom hotelu mogu postati način predstavljanja vlastitog životnog stila. Fotografije tada ne govore samo o mjestu koje si posjetio, nego i o tome gdje putuješ, koliko često putuješ i kakva iskustva možeš priuštiti. Ne mora svaka objava imati skrivenu poruku o statusu, naravno. Ponekad samo želiš pokazati lijep zalazak sunca. Ipak, nije nevažno što smo navikli dio svojih iskustava promatrati i kroz oči potencijalne publike.

S druge strane, ne objavljujemo sve fotografije samo zbog drugih. Postoji i sasvim osoban razlog zbog kojeg posežemo za kamerom: strah da ćemo nešto zaboraviti. Ako si prevalio nekoliko tisuća kilometara i posjetio mjesto na koje možda nikada više nećeš doći, zašto ne bi snimio svaki zanimljiv detalj? Možda ćeš se za nekoliko godina željeti prisjetiti kako je izgledao taj trg, što si jeo u restoranu ili kakav je bio pogled iz hotelske sobe. Fotografija ti u tome može pomoći. Problem nastaje kada se potreba za bilježenjem pretvori u gotovo automatsku reakciju. Vidiš nešto zanimljivo i prije nego što stigneš razmisliti želiš li to uopće fotografirati, već posežeš za mobitelom. Kamera je uvijek dostupna, a mogućnost da nešto zabilježiš toliko je jednostavna da je teško ne iskoristiti je.

FOTO: Under Dreamskies

I sama sam se znala vratiti s putovanja i shvatiti da nemam fotografiju nekog detalja koji mi je ostao u sjećanju. Ponekad nemam ni fotografiju sebe na određenoj lokaciji. U novinarskom poslu to može biti pomalo nezgodno jer uvijek postoji mogućnost da će mi zatrebati još jedan kadar za članak ili društvene mreže. Ali istovremeno znam da se ne želim pretvoriti u osobu koja na svakoj lokaciji prvo razmišlja o tome kako će je predstaviti na Instagramu.

Neke od najboljih uspomena s putovanja uopće nemaju odgovarajuću fotografiju. Sjećam se razgovora, mirisa, hrane, nečije rečenice, neobičnog detalja na ulici ili situacije koja mi je u tom trenutku bila toliko zanimljiva da mi nije palo na pamet posegnuti za mobitelom. Ne mogu ih ponovno pogledati u galeriji, ali to ne znači da su manje stvarne ili vrijedne. Ponekad se, zapravo, upravo takvih trenutaka najjasnije sjećam.

Dapače, ponekad mi je žao što sam neke trenutke fotografirala. Ne zato što fotografija nije uspjela, nego zato što sam se toliko bavila kadrom da sam propustila dio onoga što se događalo oko mene. To je pomalo apsurdno: na putovanju si, okružen nečim što te zanima, a dio pažnje trošiš na to da napraviš što bolji prikaz onoga što bi zapravo trebao gledati. Fotografija ostane, ali trenutak u kojem je nastala nije uvijek doživljen onako kako je mogao biti.

Može li mobitel ponovno postati samo alat?

Ne mislim da je rješenje u tome da na putovanju isključiš mobitel, ostaviš ga u hotelskoj sobi i odlučiš da nećeš napraviti nijednu fotografiju. Za neke bi ljude to bilo potpuno neprirodno, a za one koji se profesionalno bave putovanjima i stvaranjem sadržaja često i neizvedivo. Mobitel nam treba za navigaciju, rezervacije, komunikaciju, prijevode i plaćanja. Tehnologija nije samo dodatak putovanju; postala je njegov sastavni dio. Nema smisla glumiti da se možemo vratiti u vrijeme kada smo na put kretali s papirnatom kartom i fotoaparatom, niti mislim da bi to nužno bilo bolje. Ali možemo biti malo svjesniji načina na koji je koristimo.

Možda ne moraš fotografirati baš svaki obrok. Možeš pogledati znamenitost prije nego što počneš tražiti najbolji kut za fotografiju. Snimiti nekoliko kadrova, spremiti mobitel i nastaviti istraživati. Ostaviti dio dana bez plana za objavljivanje, bez obaveze da napraviš reels i bez razmišljanja o tome što bi bilo dobro staviti na story.

Ako ti je stvaranje sadržaja posao, možeš mu čak odrediti određeno vrijeme. Fotografirati lokaciju, snimiti potrebne kadrove i nakon toga se posvetiti onome zbog čega si ondje došao. Ne mora svaki trenutak putovanja biti produkcija, čak ni kada od putovanja živiš. Znam da je to lakše reći nego provesti u praksi, posebno kada znaš da će ti upravo taj kadar možda nedostajati za tekst ili objavu. Ali i profesionalni zahtjevi imaju svoje granice, a putovanje ne bi trebalo postati niz lokacija na kojima obavljamo zadatke.

FOTO: Under Dreamskies

Meni je osobno važnije prenijeti osjećaj nekog mjesta nego imati fotografiju na kojoj poziram ispred svake znamenitosti. Ponekad mi je dovoljan kadar ulice, detalj s tržnice, tanjur hrane, pogled kroz prozor ili nekoliko rečenica o situaciji koja mi je ostala u sjećanju. U tekstovima pokušavam prenijeti atmosferu, objasniti što me zainteresiralo i zašto mislim da je neko mjesto vrijedno posjeta. Ne treba mi nužno fotografija na kojoj stojim ispred svake znamenitosti da bih dokazala da sam bila ondje.

Naravno, ne bi mi škodilo imati više fotografija sebe na putovanjima, posebno kada radim sadržaj za vlastite kanale. Ali ne želim da to postane uvjet za dobro putovanje. Ako se vratim bez snimke na kojoj hodam prema zalasku sunca, neću imati osjećaj da sam propustila ključni dio iskustva.

Fotografije i videozapisi imaju svoju vrijednost. Zahvalna sam što danas mogu pregledavati snimke s putovanja od prije nekoliko godina i prisjetiti se detalja koje bih inače zaboravila. Samo ne želim da mi mobitel postane glavni posrednik između mene i svijeta koji sam došla istražiti.

Ne moramo se odreći fotografiranja ni društvenih mreža. Ali možda bismo se povremeno mogli zapitati jesmo li mobitel izvadili zato što nešto stvarno želimo sačuvati ili zato što nam je postalo neobično da nešto doživimo, a da to ne zabilježimo. Ta razlika nije uvijek velika, ali može promijeniti način na koji provodimo vrijeme na putovanju. A ako se dogodi da zaboravim fotografirati sebe, preživjet ću. Možda ću imati manje materijala za Instagram, ali barem ću znati da sam na tom mjestu bila i bez potrebe da to svakih nekoliko minuta potvrđujem kamerom.