U gotovo svakom razgovoru o nekoj popularnoj turističkoj destinaciji jedan od sugovornika se požali. Na gužvu, na buku, na to da restorani nisu bili dovoljno prilagođeni, da jezik nije bio dovoljno razumljiv, da ulice nisu bile dovoljno čiste, da lokalno stanovništvo nije bilo dovoljno ljubazno. I u toj pritužbi, izgovorenoj sasvim nesvjesno, krije se cijeli problem suvremenog masovnog turizma sažet u jednoj rečenici: turisti sve češće dolaze u mjesta s očekivanjem da je to mjesto tamo zbog njih. E pa nije.
Destinacija nije produkt. Ona je mjesto. Ovo zvuči kao očigledna izjava. I jest, sve dok ne počneš pratiti kako turistička industrija o destinacijama zapravo komunicira. Gradovi se “brendiraju”. Kvartovi se “pozicioniraju”. Iskustva se “paketiraju”. Cijela je industrija izgradila jezik koji destinaciju tretira kao produkt na polici: nešto što se dizajnira, nudi i konzumira.
A onda dolazi stvarni čovjek u stvarni grad i nešto ne štima. Tržnica miriše previše intenzivno. Promet je kaotičan. Lokalni restoran nema prijevod jelovnika. Djeca trče i galame. Beskućnici tumaraju okolo. U sporednim uličicama se odigravaju čak i određene ilegalne transakcije.
I tu nastaje kognitivna disonanca koja je u srži problema: tipični turist je „kupio“ ideju o mjestu, ali naišao je na samo mjesto, ono kakvo jest originalno. Mjesta i lokacije su, po definiciji, žive, kaotične i nepredvidive. Gradovi su organizirani oko potreba onih koji u njima žive, ne onih koji turistički prolaze kroz njih. I tako treba biti.
Venecija nije kulisa za fotografije. Ona je grad u kojemu ljudi idu na posao, plaćaju račune, odgajaju djecu i pokušavaju normalno živjeti, uz gotovo dvadeset milijuna posjetitelja godišnje koji se kreću kroz isti prostor. Barcelona nije open-air muzej katalonske arhitekture. Ona je živi, itekako politički nabijen i ekonomski složen grad s vlastitom krizom stanovanja, vlastitim klasnim napetostima i vlastitim ritmom koji nema nikakve veze s turističkom sezonom.
Kad turist dolazi s očekivanjem da će grad biti prilagođen njemu, on ne dolazi u grad. On dolazi u svoju zamisao tog grada. I kad stvarnost ne odgovara zamisli, razočaran je. A krivnja pada na grad, a ne na očekivanje.
Kad destinacija popusti pritisku turistifikacije
Ali postoji i druga strana ove priče, jednako ozbiljna i u nekim pogledima čak i opasnija. Jer mnogi gradovi i destinacije na pritisak turizma nisu odgovorili otporom. Odgovorili su prilagodbom. I upravo tu leži zamka.
Kad se lokalna pekara zatvori jer joj najamnina više nije dostupna, a na njenom mjestu otvori suvenirnica s magnetima i replikama Eiffelovog tornja napravljenih u nekom kineskom sweatshopu, nešto se nepovratno promijenilo. Nije se promijenila samo ekonomija ulice. Promijenio se karakter mjesta. Nestao je jedan sloj stvarnosti i na njegovo mjesto stavljena je kulisa te stvarnosti, nešto što izgleda kao autentično, ali to nije.
Sociolozi i urbanisti za ovaj proces imaju precizne termine: touristification i disneyfication. Oba opisuju isti fenomen: postupno pretvaranje živog urbanog tkiva u turistički proizvod. Lokalni stanari se iseljavaju jer više ne mogu priuštiti najam. Lokalni obrti nestaju jer tržište koje su godinama opslužili više ne postoji a pojavio se novi tržišni segment koji troši drugačije i traži drugačije. Prostor se fizički i socijalno preoblikuje prema potrebama prolaznika, a ne prema potrebama onih koji ostaju.
Rezultat je paradoksalan do apsurdnosti: destinacija postaje sve manje zanimljiva upravo zbog toga što je sve više prilagođena turistima. Jer ono što turisti (barem oni s iskrenim motivima i interesima) zapravo traže: autentičnost, lokalnu kulturu, “pravi život”, ne može postojati u prostoru koji je do kraja optimiziran za turiste. Autentičnost se ne može dizajnirati. Ona nastaje tamo gdje postoji normalan život koji nije prilagođen ničijem pogledu izvana.
Ekonomija koja jede samu sebe
Postoji i čisto ekonomska logika koja govori u prilog ovoj tezi, neovisno o ikakvim kulturnim, ideološkim ili etičkim argumentima. Masovni turizam koji gura lokalno stanovništvo van, koji pretvara gradska središta u monofunkcionalne turističke zone i koji optimizira svaki kvadratni metar za maksimalni turistički prihod, taj model kratkoročno donosi novac, ali dugoročno uništava upravo ono zbog čega je destinacija bila atraktivna. To je ekonomija koja jede samu sebe.
Anatomija modernog turista
Postoji tip putnika koji je u posljednjih desetak godina postao toliko prepoznatljiv da ga više nitko ne mora opisivati. Vidio si ga, a možda si bio on, barem jednom, barem djelomično. Stoji ispred nečega starog, lijepog ili kulturno značajnog i gleda u ekran. Ne da bi fotografirao uspomenu, nego da bi producirao sadržaj. Destinacija u toj jednadžbi nije iskustvo, ona je backdrop.
To nije generacijski problem, ma koliko se voljelo reći da jest. Nije stvar TikToka ni Instagrama ni generacije Z. To je stvar mentaliteta koji se razvio usporedno s industrijalizacijom turizma: mentalitet potrošača koji je navikao da sve što plati bude dizajnirano za njega, optimizirano za njega i dostupno na način koji mu odgovara. Avionska karta, hotelska soba, ulaznica za muzej, sve je to transakcija. I negdje u toj logici transakcije, grad ili lokacija su počeli izgledati kao još jedna stavka na listi.
Konkretno, to znači sljedeće. Moderni masovni turist dolazi u destinaciju s listom. Lista je sastavljena od Instagrama, TikToka, Google Mapsa i AI-generiranih itinerera. Lista kaže: ovo moraš vidjeti, ovo moraš probati, ovo moraš fotografirati. I turist tu listu izvršava, često ne izlazeći iz radijusa od dva kilometra oko glavnog trga, često ne ulazeći ni u jednu ulicu koja nije na listi. To nije putovanje. To je prikupljanje potvrda da si bio negdje. I tu nema moraliziranja: nema govora o tome da si loša osoba ili da ne zaslužuješ odmor. Problem nije u tome što turist fotografira. Problem nije u tome što koristi aplikacije ili što čita recenzije. Problem je u nizu specifičnih stavova koji zajedno tvore jedan vrlo prepoznatljiv obrazac.
Prvi je stav superiornosti. Turist koji dolazi iz bogatije ili “razvijenije” zemlje u destinaciju koja je siromašnija, manje uređena ili jednostavno drugačija i koji tu drugačijost doživljava kao nedostatak. Koji se čudi zašto nema određene standarde. Koji komentira da je “moglo biti bolje organizirano”. Koji fotografira siromaštvo s fascinacijom koju ne bi znao objasniti, ali koja ima ime: poverty porn. Ta destinacija nije nedovršena verzija neke bolje destinacije. Ona je to što jest, iz razloga koji su kompleksni, povijesni i geopolitički i koji se ne rješavaju turističkim posjetom ni pohvalnom recenzijom na Tripadvisoru.
Drugi je stav nevidljivosti lokalaca. Grad je scenografija, lokalno stanovništvo su statisti. Ovaj stav se ne izražava riječima, izražava se ponašanjem. Glasnim razgovorom na stranom jeziku u kasnim noćnim satima u stambenim četvrtima. Ulaskom u sakralne prostore kao u muzej, bez imalo obzira prema onima koji tamo dolaze iz vjerskih razloga.
Treći je stav da je sve popravljivo recenzijom. Da je iskustvo grada nešto što se ocjenjuje od jedan do pet zvjezdica i da loša ocjena ima smisla. Kao da grad duguje turistu ugodno iskustvo. Kao da su lokalni promet, gužva, neugodni miris ili jaka kiša nešto što menadžment treba popraviti.
Dvije pogreške, jedan problem
Dakle, imamo dvije pogreške koje se međusobno hrane. Prva je pogreška turista koji dolazi s mentalitetom potrošača. Druga je pogreška same destinacije, ili preciznije, onih koji destinacijom upravljaju, koji na taj pritisak odgovaraju potpunom kapitulacijom. Koji svaki slobodni prostor pretvaraju u turističku infrastrukturu. Koji donose urbanističke i ekonomske odluke isključivo s mišlju na turistički prihod. Koji dozvoljavaju ili aktivno potiču procese koji lokalno stanovništvo guraju van iz vlastitog grada.
Obje pogreške imaju isti ishod: mjesta koja su bila živa (i baš zato lijepa i zanimljiva) postaju kulisa. A kulisa, ma koliko dobro „osvjetljena“ i „opremljena“ bila, nije i ne bi smjela biti razlog za putovanje.
Naslovna fotka: Pixnio
