Velebit je posebna ljubav. Tko god je kročio njegovim stazama, točno zna o čemu pričam. Ova planina oduševljava svojom surovom i grubom ljepotom. Zadržala je osjećaj divljine, a na njezinim stazama možeš osjetiti onu pravu moć prirode. Kada kreneš na Velebit, nikad ne znaš hoće li te pomaziti lijepim vremenom ili će se u svega par minuta na tebe sručiti nevrijeme.
Unatoč svemu, uvijek mu se vraćam. Volim ga dok blista okupan suncem, dok oblači svoje mistično maglovito ruho i dok pokazuje svu svoju snagu kroz grmljavinu, kišu i buru. Sva lica Velebita neopisivo su lijepa.
Prohodala sam brojne velebitske staze, završila HIGHLANDER Velebit 2024., među rijetkim sudionicima koji nisu posustali pred njegovim „ljutitim“ licem. I odlučila sam se HIGHLANDERU vratiti i ove godine. Zauzvrat me Velebit nagradio predivnim vremenom i poklonio mi neprocjenjiv dar – nova prijateljstva koja su ovo izdanje HIGHLANDERA učinila nezaboravnim iskustvom.
Kao i prvi put, pripreme za HIGHLANDER shvatila sam ozbiljno te smo, osim redovitog planinarenja, Daniel i ja treninge u teretani usmjerili prema ovom izazovu. Iskreno, pred sam događaj bili smo u najboljoj formi do sada (ja čak i u boljoj nego prije dvije godine), no unatoč tome u moje se misli uvlačio osjećaj straha koji je bio zaslužan i za brojne noćne more.
Redom bih sanjala da sam zaboravila krucijalni dio opreme, poput štapova, da sam iznemogla na stazi, da sam se ozlijedila, izgubila… Mislim da možeš nastaviti niz 😉
Razlog tomu bio je opravdan i, koliko god toga bila svjesna, i dalje nisam mogla odagnati misao da možda za ovaj HIGHLANDER, unatoč svemu, nisam spremna.
U međuvremenu, točnije prije godinu dana, razboljela sam se i nakon tjedana nesnosne boli, one fizičke i psihičke, dobila dijagnozu druge autoimune bolesti, lupusa. Prilagodila sam svoj život, ponajviše prehranu i druge životne navike, kako bih mogla nastaviti voditi život koji volim – onaj ispunjen putničkim i planinarskim avanturama.
Mjesec dana prije Velebita moje je tijelo ponovno ušlo u flare-up, danima me držalo u krevetu, a skidanje s kortikosteroida razlomilo me na tisuću komadića, što je rezultiralo napadom panike, dugotrajnim nekontroliranim plakanjem i sveopćim tupilom.
Tri tjedna prije HIGHLANDERA digla sam se i odlučila da ga nipošto ne želim propustiti! Velebit je odlučio nagraditi moju upornost (netko bi rekao možda i ludost) i pokazao svoje najblistavije izdanje, bez ijedne kapi kiše. A HIGHLANDER mi je darovao nezaboravne trenutke koje sam na stazi dijelila s novim prijateljima.
HIGHLANDER Velebit nije lagan, stoga ga nemoj podcijeniti
Kako sam već prohodala petodnevni format HIGHLANDERA, znala sam što me očekuje na stazama. Ruksak se pomno slagao, u njemu su se nosile samo neophodne stvari koje su u planini potrebne, a sav luksuz civilizacije ostao je tamo gdje mu je mjesto – u gradu.
Što lakši ruksak, to je lakše hodanje. Jedno je to od pravila kojeg bi se svaki HIGHLANDER trebao pridržavati.
Petodnevni format proteže se od Zavižana preko Skorpovca, Baških Oštarija, Panosa i Velikog Rujna te Paklenice sve do Starigrada na obali. Prolazi se malo više od 100 kilometara i svladava oko 3.000 metara uspona. Uz dobar tempo, prosječno te dnevno čeka oko osam sati hodanja. Oni slabije kondicije i s manje iskustva često znaju hodati i do 12 sati dnevno. Stoga je dobra priprema krucijalna.
Možda se mnogima navedene brojke ne čine velike, no kada pričamo o Velebitu, važno je napomenuti da je njegov teren grub i nema milosti prema nijednom planinaru. Stoga se trebaš pripremiti za kamenje, kamenje i još više kamenja. Rijetke su dionice koje prolaze ravnim i ugodnim šumskim putevima.
Zbog toga je HIGHLANDER Velebit pravi izazov i nerijetko ćeš, pa i više puta dnevno, na stazi proklinjati svoju ludost i trenutak kada si se prijavio na ovu avanturu.
S druge strane, hodanje njegovim stazama ispunjava te osjećajem ponosa, podiže samopouzdanje i samopoštovanje, koji nam tako često nastradaju u vrevi gradskog života.
Velebit će te slomiti. Kada mu to dopustiš, on će te resetirati na početne postavke i presložiti na najbolji mogući način. S HIGHLANDER Velebita ne vraćaš se isti.
HIGHLANDER Velebit nisu staze nego ljudi
Ono što HIGHLANDER čini tako posebnim iskustvom nisu staze, šume i vidici koji te ostavljaju bez daha. Nije to ni osjećaj vlastitog postignuća, unutarnja borba ni nalet energije koji te vodi do cilja.
Ono što HIGHLANDER čini tako posebnim su njegovi ljudi, svaki pojedini HIGHLANDER kojeg susrećeš i s kojim dijeliš velebitske staze. To su ljudi pred kojima ćeš se ogoliti i predstaviti u svom najsurovijem i najprirodnijem izdanju.
Onom u kojem se nisi tuširao danima, u kojem ostavljaš zadnji dah na stazi i proklinješ trenutak kada si se registrirao, u kojem ideš bez zadrške na WC ne razmišljajući hoće li netko banuti ili ne, u kojem dijeliš posljednju litru vode i energetsku pločicu s potpunim strancem, u kojem pružaš svoju znojnu i prljavu ruku drugoj osobi kako bi lakše svladala pojedinu prepreku, daješ svoj planinarski štap, nosiš nečiji ruksak premda i tvoj teži više od 15 kilograma…
To su ljudi koji te guraju naprijed. Koji ti neće dopustiti da odustaneš, nego će biti tvoji najveći navijači, čije će te riječi motivacije i podrške na koncu dovesti do cilja.
To su ljudi s kojima dijeliš sve muke, bolove i frustracije na stazi. No unatoč tome, u tom HIGHLANDER svijetu nitko nije nervozan ni živčan. Kada osjetimo stvarne i opipljive brige, poput otvorenih rana na stopalima ili manjka vode na stazi, postanemo svjesni koliko nam je zapravo malo potrebno da budemo sretni. Kada svi zajedno toga postanemo svjesni, pretvaramo se u zajednicu u kojoj je svaki pojedinac važan.
Osjećaj solidarnosti i želja za pomaganjem, zajednički smijeh, suze i euforija nešto su što nas neminovno spaja za cijeli život. Možda se nikad više nećemo sresti, no ti će ljudi uvijek ostati važan dio tvog života.
Ovaj HIGHLANDER neću pamtiti po predivnom vremenu, stazama čije vizure ostavljaju bez daha ni vlastitom malom uspjehu što sam, unatoč fizičkim izazovima, stigla do cilja. Pamtit ću ga po svim ljudima koje sam upoznala.
Jer nakon tih 100 kilometara shvatiš da HIGHLANDER nikada nisi hodao sam. Netko je hodao uz tebe, netko te čekao, netko ti pružio ruku kada ti je trebala, nasmijao te kada ti nije bilo do smijeha ili jednostavno dijelio s tobom tišinu Velebita.
Na Zavižan sam stigla sa strahom hoće li moje tijelo izdržati ono što sam mu ponovno odlučila priuštiti. U Starigrad sam stigla umorna, prljava, bolnih nogu i neizmjerno sretna. Bogatija za još jedan HIGHLANDER, ali prije svega za cijeli niz ljudi koje do prije nekoliko dana nisam poznavala, a danas su dio jedne od onih životnih priča koje se ne zaboravljaju.
Velebit me još jednom podsjetio zašto mu se uvijek vraćam. A HIGHLANDER me podsjetio da te na njegove staze dovodi želja za avanturom, ali da ih pamtiš zbog ljudi.
I zato svakome od vas s kojima sam dijelila ove dane mogu za kraj reći samo jedno: hvala što ste ovaj HIGHLANDER učinili nezaboravnim. Čast mi je bila dijeliti s vama velebitske staze!
