HIGHLANDER ima možda više izdanja po cijeloj regiji, ali i svijetu, ima možda više formata, no jedan je uistinu poseban: 5-dnevno izdanje HIGHLANDERA Velebit. Na Velebitu je sve počelo, sada već prije punih deset godina, i Velebitu se Highlanderi uvijek rado vraćaju. HIGHLANDER Velebit je najdivljiji i, mnogi će reći, najljepši među onim hrvatskim. Klasik koji bi svaki ljubitelj dugometražnih dionica, ali i izazova trebao proći.
HIGHLANDER Velebit, njegovo puno izdanje, kako ga volim nazivati, ono od Zavižana pa sve do Novigrada na obali, prohodala sam prije dvije godine. Velebit mi je tada pokazao svoje puno lice. Dva dana pratilo nas je izuzetno jako nevrijeme zbog čega je većina sudionika odustala. Ja sam prigrlila divlju velebitsku stranu, pokušala se svojim tempom, ali prije svega svojim mislima, prilagoditi tom nepredvidljivom divu te sam sretno i sigurno nakon 100 km i pet dana hodanja stigla do svog cilja.
HIGHLANDER Velebit slavi ove godine svoj jubilarni, deseti rođendan, a to je jedinstvena prilika da se vratim na staze našeg najimpresivnijeg planinarskog diva. Poučena vlastitim iskustvom, ovaj put ću neke stvari ispraviti i nadam se još ugodnije proći tih 100 kilometara. Kako bi i tebi HIGHLANDER Velebit ostao u što boljem sjećanju, donosim korisne savjete iz prve (u nekim trenucima bih rekla mukotrpne) ruke.
Oprema i kilaža igraju jednu od najvažnijih uloga
HIGHLANDER je specifičan (i zbog toga je i izazovan) po tome što apsolutno sve što ti treba tijekom ove avanture nosiš na vlastitim leđima. I dok ti se kod kuće ne čini kao problem taj dodatni gram ovdje i onaj drugi gram ondje, vjeruj mi, na stazi ćeš, kako dani budu prolazili, osjetiti svaki gram. Stoga se mudro spakiraj za Velebit.
Sve što misliš da će ti možda zatrebati i sve što je „za svaki slučaj“ ostavi doma. U ruksaku nosiš samo nužne stvari koje su u planinama uistinu neophodne. Ovdje neću pričati o planinarskoj opremi jer o tome postoji cijela priča koju možeš pročitati ovdje. Ovdje pričam o luksuzu iz civilizacije koji ti sigurno neće trebati.
Ljudska filozofija je uvijek ista. Dok smo doma na sigurnom, uvijek pakiramo previše. Čim se nađemo, bilo na planini ili na putu, pola toga nikad nećemo iskoristiti. Bit HIGHLANDERA je da se povežeš sa svojom divljom stranom i prirodom i resetiraš svoje postavke. To znači da ti ne trebaju dva para planinarskih cipela, da ti ne treba majica za svaki dan niti knjiga za čitanje (sve sam vidjela na terenu). Sa sobom nosiš jedan rezervni set odjeće, a kozmetika se sastoji od WC papira, četkice i paste za zube i male kreme za sunčanje.
Preferiraj planinarske tenisice
Uvijek se vodi rasprava: gojzerice vs. planinarske tenisice. Mislim da je premisa posve pogrešna. Svaka planinarska cipela ima svoju primjenu. I dok će te gojzerice sigurno dovesti do cilja na višim nadmorskim visinama, težem terenu i u težim vremenskim prilikama, planinarske tenisice puno su nježnije za stopala (a ipak ih drže na mjestu) na dugometražnim dionicama. Na Velebitu su mnogi ostajali bez noktiju, a žuljevi su znali biti toliko veliki da su se pretvorili u rane. Redom su to bili planinari koji su nosili teške i robusne gojzerice.
Naime, kada svaki dan hodaš skoro 20 kilometara (a neke dane i više), najviše stradaju stopala i prsti. Kako bi smanjio probleme, biraj visoke planinarske tenisice koje su ipak nježnije, manje se trljaju i manje nabijaju stopala.
Velebit je nepredvidljiv
I dok se par dana prije Velebita vrijeme čini ljetno, u svega par sati na planini te može nositi bura i godišnje doba odjednom se promijeni. Da, doživjela sam to. Stoga, koliko god ti se činilo nemoguće, sa sobom obavezno nosi i zimsku opremu (kapu, rukavice, zimsku jaknu, merino podmajicu i podgaće).
Vodi brigu o njezi stopala
Najvažnija stvar koju moraš imati na umu je njega i briga o stopalima. Jer žuljevi će se brzo pojaviti, a tada se svaki korak može pretvoriti u pravu muku. Tijekom svake pauze „luftaj“ stopala. Kada stigneš do kampa, odmah skidaj cipele u kojima si hodao i obuci papuče. Nosi planinarske čarape od merino vune. Ja sam osobno svaku večer gavezom masirala svoja stopala. Čim osjetiš da bi se negdje mogao stvoriti žulj, odmah djeluj.
Niti jedan korak bez planinarskih štapova
Čeka te dug put do morske obale, puno kilometara i ruksak koji svakim danom postaje sve teži i teži. Stoga niti jedan korak nemoj napraviti bez štapova koji će smanjiti opterećenje na zglobove, potaknuti cirkulaciju u rukama i olakšati održavanje ravnoteže.
Pripazi na svoj tempo prvi dan
Prvi dan kilometarski je najduži, potrebno je prohodati 34 kilometra od Zavižana do Skorpovca. Možda na ovoj dionici nema uspona, no hodanje se oduži. Nije rijetkost da nas prvi dan ponese uzbuđenje, novi ljudi, češće radimo pauze, uživamo u prizorima te predivne Premužićeve staze… I nekako se dogodi da je pao mrak, a ti nisi ni blizu kampa (dogodilo mi se!).
Moj savjet, ali i plan za ovu godinu, jest pauze svesti na minimum. Mnogi se dugo zadrže kod Rossijeve kolibe, tu se upoznaju novi ljudi, dan se čini još dug… Iz vlastitog iskustva predlažem prvu konkretnu pauzu napraviti kod planinarske kuće Alan. Bolje je doći na vrijeme u kamp, postaviti šator u miru i ostatak dana iskoristiti za odmor nego doći prekasno, ostati bez večere i idući se dan probuditi više umoran nego odmoran.
Nemoj se prekrcati hranom
Kriva sam! I mislim da svi Highlanderi naprave tu istu grešku, pogotovo prvi dan. Još smo svježi, puni elana, ne razmišljamo da sve što uzmemo, bilo pojedeno ili kao smeće, moramo nositi sa sobom sve dane. Stoga pripazi koliko hrane nosiš. Bolje da imaš manje jer ispred tebe ima još postaja, ali i dragih planinara koji će ti uskočiti ako si gladan, nego da nosiš nepotrebnu težinu.
Nikad nemoj odustati navečer
Nakon napornog dana nerijetko pomislimo kako nemamo u sebi snage da dođemo do cilja. Možda to i jest slučaj, no nikad, ali nikad nemoj donijeti odluku navečer. Dopusti si da prespavaš, da se odmoriš, da te ponesu tuđe priče i jadikovke (oh, koliko smo sati proveli u grintanju, a ipak smo stigli do cilja…).
Često se događalo da nakon napornog dana pomislim da nemam energije za dalje. Vjeruj mi, nakon što skineš planinarske cipele, pojedeš topli obrok, sjedneš uz vatru i naspavaš se – sve ujutro djeluje drugačije i tebi se odmah čini da možeš sve!
HIGHLANDER Velebit nije samo 100 kilometara koje treba prohodati u pet dana. To je pet dana tijekom kojih ćeš vrlo brzo shvatiti koliko ti je zapravo malo potrebno, koliko tvoje tijelo može i koliko glava igra važnu ulogu onda kada noge počnu govoriti da je dosta.
Meni je prvi HIGHLANDER Velebit pokazao gdje sam griješila, što mi je uistinu potrebno i koliko mogu kada izađem iz vlastite zone komfora. Ove godine vraćam se na istih 100 kilometara s nešto više iskustva, lakšim ruksakom i, nadam se, ponešto pametnijim odlukama.
Jer neće svaki kilometar biti lagan niti će svaki korak biti čisti užitak, ali upravo nas iskustva koja nas izbace iz zone komfora najviše grade. A kada nakon pet dana stigneš do mora i osvrneš se na sve kilometre iza sebe, nećeš razmišljati o teškom ruksaku, umornim nogama ili onom trenutku kada si se pitao koliko još ima do kampa. Ostat će ljudi koje si upoznao, večeri provedene uz vatru, pogledi koje nećeš zaboraviti i osjećaj da si napravio nešto za što možda nisi ni znao da možeš. I vjeruj mi, upravo su te uspomene neprocjenjive.
