Uvijek se pamte one avanture tijekom kojih smo izašli iz svoje zone komfora, prešli vlastite granice i unatoč svim izazovima sretno ih priveli kraju. I najčešće na tim avanturama nije važan cilj nego put. Na njima ćeš više puta pasti, ali isto tako ćeš se svaki put dići, shvatit ćeš da možeš puno više nego što misliš da možeš i upoznat ćeš ljude koje nikad nećeš zaboraviti. Upravo to je HIGHLANDER – on testira tvoje granice, baca te u vatru, dovodi do suza i samog ruba, ali ti na kraju daje onu najvrjedniju nagradu – vjeru u sebe. HIGHLANDER Lošinj za mene ima posebno značenje. On je dokaz da se trud, disciplina i rad na sebi uvijek isplate!
HIGHLANDER Lošinj je moj četvrti HIGHLANDER. Do sada sam prohodala Velebit i Medvednicu (dva formata). On nije najduži po danima i kilometrima. On nije imao najgore vrijeme. No, on je meni osobno najvažniji. Naime, prošlo ljeto i jesen bila sam fizički, a s time i psihički izrazito loše. Proživljavala sam tegobe koje tada nisam mogla povezati. Kronični umor zbog kojeg sam spavala više nego inače i danima se vukla, nesanica, migrene, mučnine, povišena temperatura, osjećaj poput gripe i toliko natečene šake da sam od bolova znala satima plakati. Neću ni spominjati da se u jednom trenutku čak nisam mogla ni samostalno odijevati i rezati hranu. Obični svakodnevni poslovi su bili pravi izazov. Na koncu su u listopadu prošle godine svi simptomi dobili svoj naziv: sistemski eritemski lupus (SEL), kronična, neizlječiva autoimuna bolest.
Nakon što sam isplakala svoje i istražila bolest, par dana nakon prijavila sam se na HIGHLANDER Lošinj. Ne kako bih si nešto dokazala nego kako bih imala cilj koji će me motivirati da posložim svoj život, prihvatim i naučim živjeti s novom bolesti. Uslijedile su pripreme. Prilagodba prehrane, usvajanje novih životnih navika i povratak vježbanju kako bih vratila izgubljenu snagu i energiju. Postepeno smo počeli i pojačavati težinu planinarskih izleta. Flare-upovi su se smanjili, i dalje su prisutni, ali u znatno manjem obujmu. Ali i prihvatila sam novo stanje i naučila živjeti s njim.
I onda je stigao HIGHLANDER Lošinj. Iskreno, par dana prije samog događaja toliko sam se veselila novom izazovu. Osjećala sam se spremno!
34 kilometra od Osora preko Osoršćice do Velog Lošinja
Naša avantura je počela u osam ujutro u Osoru otkuda smo se uputili do naše prve točke planinarskog doma Sveti Gaudent. Ovaj dio staze je ugodan, uz ravnomjerno raspoređen uspon koji ne predstavlja veći kondicijski napor. Put je izvrsno markiran (kao općenito cijeli otok Lošinj), a veoma brzo se otvaraju prvi pogledi koji ostavljaju bez daha.
U domu su nas dočekali ljubazni i srdačni domaćini. Inače, dom je nekadašnja talijanska vojna karaula koju je u planinarski dom preuredilo planinarsko društvo Osoršćica iz Malog Lošinja. Nazvan je po srednjovjekovnom osorskome biskupu i svecu koji je umro 1050. godine. Prema legendi živio je kao pustinjak u špilji ispod Televrine. Od doma se pruža širok vidik na tri strane, a zahvaljujući udaljenosti od naselja i svjetala, koristi se i za noćno promatranje zvjezdanog neba.
Kako smo znali da nas čeka još dug put, popili smo kratku kavu, uživali u pogledu i gostoprimstvu te smo se uskoro uputili ka Televrini. Do najvišeg vrha Osoršćice vodi izuzetno lijepa staza koja cijelo vrijeme nudi predivne poglede. Dio puta ide po makadamu, najstrmiji uspon se ostvaruje po kršu, no unatoč tome teren je ugodan. Samo u jednom kratkom dijelu staza je osigurana sajlama kako bi se lakše prošao rub, no ništa što je tehnički zahtjevno.
Televrin ili Televrina nalaze se na 588 metara nadmorske visine te se ubrajaju u najviši vrh otoka Lošinja. Ovaj vrh je u sjeni idućeg vrha koji nas je čekao, a razlog je jednostavan – s vrha Sveti Mikula pruža se jedan od najljepših pogleda na jadranskim otocima.
Sveti Mikula je vrh kojeg trebaš dodati na svoju planinarsku listu
Slijedi ugodna staza od Televrine pa do Svetog Mikule. Već tu se polagano otvara pogled na Lošinj. Podno vrha dolazimo do križanja s najpopularnijom stazom, onom iz Nerezina koja se najčešće koristi za uspon na ovaj vrh. Mi smo tu stazu prohodali prije par godina, a cijeli opis možeš pročitati u našoj lošinjskoj priči.
“Na vrhu se nalazi stara kapela sv. Nikole (u lokalnom govoru sv. Mikule) građena od tesanog kamena. U njoj je planinarska upisna knjiga, a sama kapela može poslužiti kao zaklon od kiše i sunca jer je stalno otvorena. Zanimljivo je da je upravo Osoršćica na Lošinju bila prva planina jadranskog otočja koja je privukla pozornost turista. U Malom je Lošinju 1886. osnovano turističko društvo, a njegovi su članovi već iduće godine (28. ožujka 1887.) poveli na najviši otočni vrh Televrinu (589 m) austrijskog prijestolonasljednika Rudolfa, a poslije potaknuli gradnju planinarske staze iz Nerezina na vrh Sv. Mikule. Ta se staza i danas koristi kao najkraći prilazni put na Sv. Mikulu. Osoršćica je zahvalna za izlete tijekom cijele godine, a po cijelom otoku uređen je niz šetnica i pješačkih staza koje upotpunjuju turističku i planinarsku ponudu”, piše na Hrvatskom planinarskom savezu.
Bez obzira na to što smo na ovom vrhu već bili i dalje ostavlja bez daha. Slobodno mogu reći kako ovo nije samo jedan od najljepših otočkih vrhova nego u cijeloj Hrvatskoj.
I onda je uslijedilo spuštanje koje nas je sve izbilo iz planinarskih cipela. Put nas je vodio do naselja Ćunski, cijelim putem prateći kršni greben koji je zahtijevao koncentraciju i oprez prilikom svakog koraka.
Odmah podno Svetog Mikule kreće zahtjevni teren po velikom i oštrom kamenju koje traži balans i siguran korak. Slijedi kratki dio koji tehnički nije toliko zahtjevan do lokacije Počivalice gdje je lijepo mjesto za napraviti pauzu.
Nakon toga je uslijedio najteži dio HIGHLANDER Lošinja. Čekalo nas je sedam kilometara hodanja po kršu preko većih, ali i manjih i izrazito oštrih stijena na kojima nema mjesta za greške. Meni osobno je krš jedan od najtežih terena za planinarenje jer tu nema mjesta za predah, a tvrdoća terena posebno nije blaga prema zglobovima. Spremili smo štapove, oboružali se strpljenjem i mirnoćom te smo izrazito sporo, ali sigurno krenuli ka krajnjem cilju.
Putem smo sretali druge HIGHLANDERE kojima je ovaj teren također bio izazovan. Bili smo si podrška, dijelili smo riječi ohrabrenja, energetske gelove i vodu. Svaki put kada bih čula grintanje, zavijanje i psovke, osjećala bih se bolje. Jer nije teško samo nama.
Moram priznati da sam na toj dionici imala dvije velike krize. U jednom trenutku je uslijedilo strmo spuštanje po kršu, a težina ruksaka nimalo ne olakšava taj posao. Noge su počele klecati i morala sam stati. Nekako sam pronašla donekle prijateljski raspoložen kamen na koji sam mogla sjesti te sam panično tražila energetski gel. Došlo mi je da plačem. Kraj nije bio na vidiku, dapače, nikad se nije činio tako dalekim. Naime, s te točke se točno vide susjedni vrhovi preko kojih smo morali hodati kako bismo se spustili do Ćunskog. I sve što smo vidjeli ispred sebe bio je ljuti krš.
Pored nas su prolazili drugi sudionici i nakon što smo izmijenili par riječi, shvatili da je svima teško i da svi jedva hodaju, sabrala sam se. Gledaš u kolege i vidiš da se trude iz petnih žila i nastavljaju s kamena na kamen… Kreneš i ti!
Iskreno ne znam gdje i kako sam našla energiju za dalje, no digla sam se pribrane glave i zakoračila sigurnije nego prije. Razbistrila sam misli, fokusirala se samo na svaki korak i počela skakutati s kamena na kamen lakoćom za koju nisam znala da je moguća.
Pred sam kraj ove dionice opet sam se raspala. Uslijedilo je strmo spuštanje preko kamenja, a pogled je letio ka spasonosnom makadamu koji se nikad nije činio daljim. Naprosto sam zablokirala i nisam mogla dalje. Svojim nogama nisam više vjerovala, misli su se počele rojiti u glavi, a sigurnost je nestala. Srećom, uz Danielovu sigurnu ruku spustila sam se do makadama te smo ubrzali tempo kako nas na stazi ne bi uhvatio mrak.
Putem smo proklinjali Ćunski koji nikako da se pojavi. I onda jednom počinjemo čuti zvuk automobila, no cesta nije bila nigdje na vidiku. Kada smo u suton napokon izbili na cestu, bila sam toliko sretna što vidim civilizaciju. Doslovno smo jurili do kampa u koji smo stigli točno kada je pao mrak.
Prvo i osnovno pravilo kada stigneš u kamp je podizanje šatora. Koliko god bilo umora, koliko god vapio za hladnim pićem ili večerom, najvažnije je postaviti svoj “dom” i složiti stvari.
Uskoro smo se pridružili ostatku sudionika, ugrijali se uz vatricu i vratili energiju uz najbolji grah ikad. U početku smo mislili da ćemo veoma brzo ići spavati, no na kraju smo se zapričali s divnim ljudima, podijelili muke tog dana, ali bili svi zajedno sretni i ponosni na naše noge koje su nas dovele do kraja.
Idući dan je već ujutro bila najavljena kiša te smo Daniel i ja donijeli odluku da s hodanjem trebamo krenuti prije šest ujutro. Noć je bila nemirna. U tri ujutro nas je probudio jak vjetar kojem je šator prkosio. U pet ujutro spremamo stvari, stavljamo naglavne lampe te doručak odrađujemo hodajući prema svom cilju – Velom Lošinju.
Umor od prethodnog dana se nakupio, noge su bile teške, gležnjevi su počeli boljeti te smo donijeli odluku da ćemo cijelu dionicu od oko 14 kilometara odraditi u jednom potezu. Jer ako stanemo….
Dio puta smo hodali u mraku, kod kampa smo doživjeli predivan izlazak sunca te smo se ubrzanog tempa približavali svom cilju. Veliki dio puta je bio ugodna šetnica, no u jednom trenutku smo opet išli preko kamenja. Mislim da nije postojao sudionik HIGHLANDER koji kada je vidio tu dionicu nije proklinjao krš, Lošinj i onoga tko ga je natjerao na ovu avanturu (a svi znamo da nije nitko…).
Prije kiše i još jačeg vjetra, točno u devet ujutro u subotu Daniel i ja smo stigli do cilja. Preuzeli smo svoje diplome i nagrade, a ja sam još uvijek u bunilu završetka upitala tko je već sve stigao. Kada sam čula da smo mi prvi HIGHLANDERI bila sam u šoku. Ne zato što je važno tko prvi stigne jer HIGHLANDER nije utrka, nego zbog činjenice gdje sam stigla u samo par mjeseci.
HIGHLANDER je posebno iskustvo. On te u isto vrijeme ogoli, dovede te do samog ruba, no isto tako ima moć da te digne i pruži ti samopouzdanje koje te ispuni snagom za koju nisi ni znao da ju imaš. HIGHLANDER su ljudi koje na stazi upoznaš, s kojima dijeliš savjete, muku i sreću, koji te inspiriraju i pune energijom. I koliko god ti je teško na stazi i koliko god se puta upitao tko te nagovorio na tu ludost, već planiraš svoju iduću avanturu. Jer ovakva iskustva te ispune i izgrade.
