Postoje blagdani koji imaju vrlo prepoznatljiv vizualni identitet. Božić ne treba posebno objašnjavati, kao ni Uskrs. U Hrvatskoj je dovoljno reći „Svi sveti” i većina će ljudi pred sobom imati isti prizor: velik dio stanovništva upućuje se prema grobljima, cvjećarnice rade punom parom, kupuju se svijeće i lampioni, uređuju se grobovi, održavaju mise, a obitelji se sastaju u prigodi koja je istodobno religijska, obiteljska i društvena.
Nama je to normalno. Ali hrvatski običaj nije nekakav univerzalni model prema kojem cijeli svijet obilježava Sve svete. Naprotiv, kada se pogleda malo dalje od Europe, postaje prilično zanimljivo vidjeti što se događa kada isti kršćanski kalendar dođe u dodir s lokalnim kulturama.
Jer Meksiko, Gvatemala, Filipini ili Ekvador nisu samo prihvatili europski blagdan i nastavili ga obilježavati na isti način. Tijekom stoljeća nastajale su lokalne verzije rituala, a u nekim su se krajevima katoličke prakse ispreplele s mnogo starijim autohtonim tradicijama. Rezultat su običaji koji su ponekad teško prepoznatljivi nekome iz Europe. I upravo su zato zanimljivi.
Prvo, jedna važna razlika: Svi sveti nisu Dušni dan
Prije putovanja po svijetu vrijedi razjasniti ono što se kod nas često stapa u jednu cjelinu. Svi sveti, 1. studenoga, katolički su blagdan posvećen svim svetima. Dušni dan, 2. studenoga, posvećen je spomenu na sve mrtve. U praksi su se ta dva datuma u mnogim katoličkim društvima povezala. Posjet groblju, primjerice, teško je ograničiti na jedan datum, pa običaji često obuhvaćaju oba dana, a ponegdje i cijeli period oko njih.
Ni sam povijesni razvoj blagdana nije tako jednostavan kao popularna priča da je kršćanstvo samo preuzelo neki drevni poganski praznik. Kršćanske zajednice imale su običaje zajedničkog štovanja mučenika i svetaca još u kasnoj antici. U 8. stoljeću papa Grgur III. povezao je 1. studenoga s blagdanom svih svetih u Rimu, a papa Grgur IV. kasnije je njegovo slavlje proširio na cijelu zapadnu Crkvu. Drugim riječima, današnji kalendar rezultat je dugog povijesnog razvoja, a ne jednog događaja.
Kada je katoličanstvo stiglo u Latinsku Ameriku i druge dijelove svijeta, susrelo se s postojećim kulturama i ritualima. I tu stvari postaju puno zanimljivije.
Meksiko: Día de Muertos nije meksička verzija Svih svetih
Ako postoji običaj koji je posljednjih desetljeća postao globalni simbol početka studenoga, to je meksički Día de Muertos.
Šareni oltari, svijeće, narančasti cvjetovi, oslikane lubanje, fotografije pokojnika i hrana danas su toliko prepoznatljivi da se motivi Día de Muertos mogu pronaći na svemu, od suvenira do modnih kolekcija. Ali popularna globalna verzija često ima malo veze sa stvarnim običajem.
Za početak, Día de Muertos nije isto što i katolički Svi sveti. Riječ je o kompleksnoj tradiciji koja se u suvremenom Meksiku oblikovala susretom autohtonih vjerovanja i katoličkih blagdana koje su donijeli Španjolci. UNESCO je 2008. ovu tradiciju upisao na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva upravo naglašavajući spoj predhispanskih rituala i katoličkih blagdana.
Obilježavanje traje krajem listopada i početkom studenoga, a detalji se razlikuju od regije do regije i među različitim zajednicama. Jedan od najpoznatijih elemenata je ofrenda, kućni oltar posvećen pokojnicima. Na njega se stavljaju fotografije, svijeće, cvijeće, papirnati ukrasi, a često i hrana i piće koje je pokojnik volio. U nekim tradicijama latice cvijeta meksičkog nevena postavljaju se kao svojevrsni put između groblja i doma.
Hrana ovdje nije dekoracija. Ona je dio rituala. Ako je pokojnik volio određeno jelo, ono se priprema za njega. Na oltaru se mogu pronaći kruh pan de muerto, voće, slatkiši, piće i druga hrana. Ideja nije samo „sjetiti se osobe”, nego simbolički ponovno uspostaviti odnos između pokojnika, obitelji i doma.
Pomalo je ironično što je globalna popularna kultura od svega toga uglavnom uzela lubanju. Calavera, odnosno motiv lubanje, doista je jedan od simbola Día de Muertos, ali njezino današnje značenje ima dugu povijest i ne može se svesti na dekorativnu „egzotičnu verziju smrti”. Meksički običaj je mnogo konkretniji: pokojnik se ponovno smješta u obiteljski prostor, a njegovo se prisustvo obilježava predmetima, hranom, fotografijama i cvijećem. To je prilično daleko od ideje o smrti kao nečemu što treba samo tiho skloniti iz svakodnevice.
Gvatemala: Divovski zmajevi iznad groblja
Ako je Meksiko poznat po oltarima, Gvatemala ima jedan od vizualno najneobičnijih običaja vezanih upravo uz 1. studenoga. U gradu Sumpango održava se poznati festival golemih zmajeva, barriletes gigantes. I zaista su golemi. Neki mogu imati više od deset metara promjera.
Na prvi pogled prizor djeluje gotovo kao festival puštanja zmajeva koji se slučajno održava na groblju. Ali razlog je upravo u groblju. Zmajevi su dio lokalnog načina obilježavanja Svih svetih, a njihovo se podizanje povezuje sa simboličkom komunikacijom sa svijetom mrtvih.
Kao i gotovo svaka živa tradicija, i ova se mijenja. Postoji natjecanje, publika, fotografi, turisti i mediji. No to ne znači da je tradicija zbog toga izgubila svoje značenje. Upravo suprotno: lokalna zajednica dobila je događaj kojim istodobno čuva običaj, pokazuje vlastiti identitet i svake godine ponovno okuplja velik broj ljudi.
Filipini: Undas i groblje kao mjesto okupljanja
Filipini su možda još bolji primjer koliko različito može izgledati isti katolički kalendar. Većinsko katoličko stanovništvo obilježava Undas, naziv koji obuhvaća razdoblje Svih svetih i Dušnog dana. Groblja tih dana postaju jedno od najprometnijih mjesta u zemlji. Obitelji dolaze čistiti i uređivati grobove, pale svijeće, donose cvijeće, mole i ostaju određeno vrijeme uz grobove svojih pokojnika. Ali lokalni običaji mogu biti puno društveniji nego što smo navikli u Hrvatskoj.
Tijekom Undasa postoji tradicija pripremanja hrane za obiteljsko okupljanje. Dio hrane tradicionalno se stavlja na kućni oltar kao atang, odnosno prinos pokojnicima. Tu je i padasal, molitveno okupljanje za pokojne, a u nekim sredinama postoje i cantores, pjevači koji tijekom Svih svetih i Dušnog dana obilaze kuće pjevajući tradicionalne pjesme.
Jedan od zanimljivijih lokalnih običaja povezan je s idejom da pjevači tijekom obilaska predstavljaju duše pokojnika i mogu se „našaliti” tako da uzmu neki sitni predmet iz kuće. Vlasnik bi potom gubitak pripisao dušama koje su prolazile.
Ekvador: Ljubičasto piće i kruh u obliku djeteta
U Ekvadoru je posebno zanimljiva gastronomija povezana s početkom studenoga. Jedan od najpoznatijih proizvoda je colada morada, gusto ljubičasto piće od crnog kukuruznog brašna, voća i začina, koje se priprema u vrijeme Svih svetih. Poslužuje se uz guaguas de pan, kruhove u obliku djece ukrašene šarenim detaljima. Colada morada povezana je s predhispanskim nasljeđem koje je tijekom kolonijalnog razdoblja prilagođeno kršćanskom kalendaru.
Ovdje treba biti oprezan s popularnim pričama o „drevnim ritualima koje je Crkva zamijenila”. Povijest nije tako uredna. Ono što se dogodilo bilo je dugotrajno preplitanje autohtonih običaja, kolonijalnog katoličanstva i kasnijeg lokalnog razvoja.
Isti blagdan, različit kulturni jezik
Kada se usporede ovi primjeri, postaje jasno da je 1. studenoga zapravo samo zajednički okvir. U Hrvatskoj je dominantan vizualni jezik svijeća, cvijeća i uređenih grobova. U Meksiku se pokojnik simbolički vraća u kuću, na oltar među fotografije, hranu i cvijeće. Na Filipinima je Undas snažno obiteljsko okupljanje koje uključuje molitvu, hranu i lokalne običaje.
Nije potrebno odlučiti koji je običaj „najbolji”, „najčudniji” ili „najegzotičniji”. Takva usporedba ionako više govori o turističkom pogledu nego o samim običajima. Puno je zanimljivije vidjeti što se događa kada jedan globalni religijski kalendar uđe u lokalnu kulturu.
Katolička Crkva ima isti blagdan. Ali zajednice koje ga obilježavaju nisu iste. Njihove su kuhinje različite. Njihovi obiteljski odnosi su različiti. Njihova povijest je različita. Autohtono stanovništvo u Latinskoj Americi imalo je vlastite predodžbe o mrtvima prije dolaska Europljana, dok su Filipini razvijali svoje običaje u potpuno drukčijem kolonijalnom i društvenom kontekstu. Zato isti datum proizvodi toliko različite prizore.
Zato je zanimljivo gledati Svi svete izvan Europe. Ne zato što su običaji drugdje „čudniji”. To je pomalo lijen način gledanja na tuđe kulture. Zanimljivi su zato što pokazuju koliko jedan isti datum može dobiti različite oblike kada ga prihvate različite zajednice.
Naslovna fotka: Pexels
