Svaki ljubitelj prirode zna da kad se nađe na lokaciji koja nosi oznaku „nacionalni park“, to mjesto gotovo da je „sveto“. I to mjesto, ta divna, očuvana priroda, nije “slučajno” sačuvana. Netko je, u nekom vrlo konkretnom povijesnom trenutku, donio odluku „ovo nećemo dirati“.
Danas nam nacionalni parkovi djeluju kao logičan dio svijeta. Toliko logičan da rijetko razmišljamo o tome koliko je takva ideja zapravo mlada i koliko je bila radikalna u trenutku kad se pojavila. Velik dio povijesti se napredak mjerio količinom posječene šume, isušene močvare i osvojenog teritorija, a zaštititi prirodu zakonom (pa čak i uopće razmišljati o prirodi na drugačiji način od pukog resursa) bilo je gotovo protivno zdravom razumu tadašnje ekonomije. Upravo zato je priča o nacionalnim parkovima zapravo priča o politici, znanosti, kolonijalizmu, romantici i novonastalom strahu da ćemo, ako nastavimo ovim tempom, ostati bez ičega vrijednog divljenja.
Vrijeme u kojem je priroda bila resurs, a ne vrijednost
Da bismo razumjeli zašto su nacionalni parkovi uopće nastali, treba se vratiti nekoliko stoljeća unatrag. Do kasnog 18. i ranog 19. stoljeća priroda je u zapadnom svijetu uglavnom bila shvaćena kao nešto što ima praktičnu vrijednost. Šume su bile drvna građa, rijeke energija, planine prepreka, a divljina nešto što treba “civilizirati”.
Promjena dolazi s nekoliko paralelnih procesa. Prvi je industrijska revolucija, koja drastično mijenja odnos čovjeka i okoliša. Gradovi rastu sve više, zrak postaje zagađen, radni uvjeti nehumani, a priroda se počinje percipirati kao suprotnost industrijskom kaosu: mjesto tišine, zdravlja i duhovnog odmora.
Drugi je romantizam. Transcendentalisti poput Ralpha Walda Emersona i Henrya Davida Thoreaua počinju prirodu opisivati ne kao resurs, nego kao moralnu i estetsku vrijednost. Thoreau, čije djelo „Walden“ još uvijek predstavlja jedno od najvažnijih književnih prikaza veze čovjeka i prirode, u svom eseju „Walking“ piše kako je “u divljini očuvanje svijeta”, čime prvi put ulazi u javni diskurs ideja da priroda treba zaštitu upravo zato što je divlja.
Treći faktor je znanost. Geologija, biologija i kasnije ekologija počinju sustavno proučavati prirodne procese i upozoravati da su oni osjetljivi, međusobno povezani i lako narušivi. Sve to stvara savršene povijesne uvjete za zakonske okvire očuvanja prirode.
Yellowstone 1872.: simbol početka (i svih kontradikcija)
Godine 1872., američki Kongres proglašava Yellowstone prvim nacionalnim parkom na svijetu. Službeni naziv zakona govori o “rezervatu namijenjenom dobrobiti i uživanju naroda”. To je prvi put u povijesti da jedna država zakonski štiti ogromno prirodno područje, ne radi eksploatacije, nego radi očuvanja.
Ali Yellowstone je istovremeno i primjer svih kontradikcija rane zaštite prirode. Područje je stoljećima bilo dom autohtonim američkim narodima. Proglašenjem parka, oni su protjerani kako bi se stvorila iluzija “netaknute divljine”. Priroda je proglašena vrijednom tek kad su ljudi uklonjeni iz nje.
Unatoč tome, Yellowstone postaje globalni presedan. Ne samo zbog prirodnih čuda poput gejzira i kanjona, nego zbog same ideje da država kao tijelo ima odgovornost čuvati prirodu za buduće generacije.
Širenje ideje: imperiji, nacionalni identitet i turizam
Nakon Yellowstona, ideja nacionalnih parkova širi se brzo, ali nikad neutralno. U Kanadi, Banff National Park nastaje 1885. uz željezničku prugu, kao spoj zaštite prirode i razvoja turizma. U Africi, kolonijalne vlasti krajem 19. i početkom 20. stoljeća osnivaju parkove poput Krugera (1898.), ali u ovom slučaju kako bi zaštitile divljač za elitni lov i kontrolu teritorija, a ne zbog ekološke svijesti. Lokalno stanovništvo pritom se često isključuje ili ograničava u korištenju zemlje. U Aziji, parkovi nastaju kasnije, često u postkolonijalnom kontekstu, gdje zaštita prirode postaje dio izgradnje nacionalnog identiteta.
U svim tim slučajevima nacionalni parkovi služe višestrukoj svrsi: znanstvenoj, simboličkoj, političkoj i ekonomskoj. Oni su istovremeno znanstveni laboratoriji, spomenici, turističke atrakcije i instrumenti države.
Europa: zaštita pejzaža, ne divljine
Europa ulazi u priču s bitno drukčijim izazovom. Kontinent je gusto naseljen i stoljećima oblikovan ljudskom rukom. Prava “divljina” gotovo ne postoji. Zato prvi europski nacionalni parkovi, poput onih u Švedskoj 1909., kada su Šveđani proglasili devet lokaliteta kao nacionalne parkove (službeno se prvim smatra Nacionalni park Sarek u švedskom dijelu Laponije), nisu pokušaj očuvanja netaknute prirode, nego pejzaža u kojem su ljudi i priroda već dugo povezani. U Alpama, Pirenejima i Karpatima zaštita često znači regulaciju, a ne zabranu ljudske prisutnosti.
Europski model je kompromis: priznaje da su sela, pašnjaci, suhozidi i planinske staze dio prirodne baštine, a ne njezin neprijatelj.
Hrvatski nacionalni parkovi: očuvanje identiteta kroz prirodu
Hrvatska se u povijest nacionalnih parkova uključuje relativno rano. Plitvička jezera proglašena su nacionalnim parkom 1949. godine, u razdoblju obnove nakon Drugog svjetskog rata. Razlog nije bio samo estetski, nego i znanstveni: sedrene barijere Plitvica iznimno su osjetljiv prirodni fenomen koji se lako uništava ljudskim utjecajem.
U desetljećima koja slijede nastaju i ostali parkovi: Paklenica (1949.), Risnjak (1953.), Mljet (1960.), Kornati (1980.), Krka (1985.), Brijuni (1983.) i Sjeverni Velebit (1999.). Svaki od njih štiti drukčiji tip krajolika, od krša i planina do mora, rijeka i otočnih ekosustava.
Zanimljivo je da su mnogi parkovi nastajali u politički nestabilnim razdobljima. Upravo tada zaštita prirode postaje čin dugoročnog razmišljanja, nešto što nadilazi režime, granice i trenutne interese.
Nacionalni parkovi danas: od ideala do odgovornosti
Danas u svijetu postoji više od 4000 nacionalnih parkova i zaštićenih područja. Ideja koja je nekad bila radikalna postala je globalni standard. Ali s popularnošću dolaze i novi problemi: masovni turizam, pritisak infrastrukture i interesi biznisa.
Nacionalni parkovi više nisu samo pitanje očuvanja prirode, nego i upravljanja ljudima. Kako zaštititi, a ne zatvoriti? Kako dopustiti posjet, a spriječiti uništenje? Kako ostati vjeran ideji zbog koje su uopće nastali? Možda je odgovor upravo u povijesti. Nacionalni parkovi nisu nastali zato što je čovjek prestao biti pohlepan ili neodgovoran (to neće prestati nikad), nego zato što je, barem na trenutke, postao svjestan svojih granica.
Zato zapamti da svaki put kad kročiš u nacionalni park, ne ulaziš samo u lijep krajolik. Ulaziš u jednu od rijetkih priča modernog svijeta u kojoj smo, barem negdje, rekli: dosta je. I odlučili sačuvati nešto ne zato što nam koristi, nego zato što vrijedi.
Naslovna fotka: Unsplash
