Postoji jedna neobična stvar u svijetu putovanja. Možeš priznati da ti se nije svidio restoran, da je hotel bio precijenjen, da je muzej bio prenapučen ili da si na putovanju imao loše vrijeme. Ali pokušaj reći da ti se nije svidio Pariz, Bali, New York ili neka druga popularna destinacija koju ostatak svijeta obožava. Odjednom se moraš opravdavati kao da si upravo javno priznao da ne voliš pse, čokoladu ili vlastitu baku.
„Kako ti se nije svidio Pariz? Pa to je Pariz!” Da, to je Pariz. I upravo zato sam mu dala dvije prilike. Arhitektonski je predivan, ima nevjerojatnu kulturnu i umjetničku baštinu, impresivne muzeje i čitave četvrti zbog kojih razumijem zašto ga ljudi toliko vole. Ali meni je užasan. Prljav, naporan, s ljudima čiji mi način komunikacije i ophođenja nikako nije sjeo. Dvaput sam bila ondje i oba puta zaključila da se jednostavno ne razumijemo. Dat ću mu i treću šansu, jer nisam toliko tvrdoglava da bih nakon dva posjeta donijela konačnu presudu gradu koji ima toliko toga za ponuditi. Ali neću se pretvarati da jedva čekam povratak.
S Indijom je priča još kompleksnija. Nisam se vratila kući mentalno preporođena, nisam doživjela nikakvo veliko duhovno prosvjetljenje i nisam odjednom postala bolja osoba zato što sam posjetila jednu od najraznolikijih zemalja svijeta. Delhi mi je bio iznimno teško iskustvo. Vidjeli smo najveće štakore koje sam ikada vidjela, a prizori siromaštva, društvenih nejednakosti i nevjerojatnog kontrasta između krajnje bijede i gotovo nakaradnog bogatstva ostavili su na mene snažan dojam. Posebno me pogodila činjenica da kastinska diskriminacija i dalje postoji unatoč tome što je diskriminacija na temelju kaste ustavno zabranjena. Indiji bih dala novu priliku, ali daleko od Delhija i drugih velikih gradova, uz drukčije putovanje i realnija očekivanja.
I što je tu toliko strašno? Zašto bi moje putničko iskustvo moralo odgovarati kolektivnom mišljenju? Zašto se od mene očekuje da se zaljubim u destinaciju samo zato što je popularna, povijesno važna, vizualno impresivna ili se nalazi na gotovo svakom popisu mjesta koja moraš posjetiti prije smrti?
Mislim da smo u svijetu putovanja pomalo izgubili pravo na iskreno mišljenje. Svi želimo biti otvoreni, znatiželjni i tolerantni putnici, ali negdje usput počeli smo vjerovati da svako mjesto mora biti predivno, svako iskustvo transformativno, a svako putovanje vrijedno oduševljenog Instagram captiona. Ako ti se nešto ne svidi, problem je, čini se, u tebi.
Zašto se bojimo priznati da nam se neka destinacija nije svidjela?
Putovanja su odavno prestala biti samo način upoznavanja novih mjesta. Postala su dio osobnog identiteta, životnog stila i načina na koji predstavljamo sebe drugima. Destinacije koje posjećujemo često govore nešto o našim interesima, financijskim mogućnostima, znatiželji i životnim prioritetima. Nije isto objaviti fotografiju s Maldiva, iz Tokija ili s vikend-putovanja u Graz, barem ako pitaš algoritam i dio publike koja društvene mreže koristi kao neku vrstu osobne izložbe.
U takvom okruženju putovanja su postala i svojevrsni društveni kapital. Ne skupljamo samo uspomene, nego i destinacije, iskustva, fotografije i priče koje potvrđuju da imamo zanimljiv život. A kada jednom uložiš vrijeme, novac i očekivanja u neko putovanje, teško je priznati da rezultat nije bio onakav kakav si zamišljao.
Posebno ako je riječ o destinaciji koju svi oko tebe obožavaju. Tada se tvoje iskustvo ne uspoređuje samo s onim što si očekivao, nego i s kolektivnim mišljenjem. Ako svi govore da je Pariz najromantičniji grad na svijetu, možda ćeš se zapitati jesi li ti nešto propustio ako ti je bio naporan. Ako se svi vraćaju iz Indije s pričama o duhovnosti, unutarnjem miru i životnim spoznajama, možda ćeš pomisliti da nisi bio dovoljno otvoren ako si se vratio umoran, zbunjen i s osjećajem da ti je svega bilo previše. Tu nastaje putnički konformizam. Umjesto da vjerujemo vlastitom iskustvu, počinjemo preispitivati vlastiti doživljaj jer se ne uklapa u ono što se smatra ispravnim mišljenjem o određenoj destinaciji.
Naravno, postoji razlika između toga da ti se neko mjesto nije svidjelo i toga da ga nisi razumio, da nisi dovoljno istražio njegovu kulturu ili da si imao nerealna očekivanja. Ali čak ni to ne znači da si dužan zavoljeti ga. Putovanje nije ispit iz geografije, povijesti i kulturne osjetljivosti na kojem moraš dobiti prolaznu ocjenu.
Pariz je predivan, ali ne mora biti predivan i meni
Pariz je dobar primjer destinacije oko koje postoji gotovo unaprijed dogovorena emocija. Grad ljubavi, umjetnosti, mode, gastronomije, književnosti, arhitekture i svega ostaloga što se može ugurati u turističku kampanju. Ako ga posjetiš, očekuje se da ćeš se zaljubiti u njegove bulevare, male bistroe, muzeje i atmosferu. Ako se ne zaljubiš, postoji velika mogućnost da će ti netko objasniti kako ga zapravo nisi doživio na pravi način.
Možda i nisam. Možda nisam pronašla pravi kvart, pravi restoran ili onu malu ulicu koja će mi promijeniti mišljenje. Možda nisam bila ondje u pravom godišnjem dobu, možda sam imala previsoka očekivanja, a možda mi jednostavno ne odgovara energija grada. Sve su to legitimne mogućnosti. Ali ono što mi se ne sviđa jest ideja da moram pronaći opravdanje za činjenicu da mi se nije svidio. Pariz može biti arhitektonski fascinantan i istodobno grad u kojem se nisam osjećala ugodno. Mogu se diviti njegovim građevinama, muzejima i kulturnoj baštini, a da mi se ne sviđa svakodnevica koju sam ondje doživjela. Te dvije stvari nisu međusobno isključive.
Uostalom, grad nije samo skup lijepih fasada, muzeja i restorana. Grad čine i ljudi, promet, javni prijevoz, čistoća, buka, način na koji funkcioniraju usluge, odnos prema posjetiteljima i atmosfera koju osjetiš dok njime hodaš. Možeš se diviti arhitekturi, ali ako ti je cijelo iskustvo naporno, teško ćeš se uvjeriti da si upravo proveo nekoliko nezaboravnih dana.
To ne znači da su svi Parižani nepristojni, baš kao što ne znači da su svi stanovnici nekog drugog grada divni samo zato što si ti ondje imao ugodno iskustvo. Moj doživljaj nije objektivna presuda milijunima ljudi koji ondje žive. Ali jest moj doživljaj, a putovanja bi, između ostaloga, trebala biti i prostor u kojem smijemo priznati kako smo se negdje osjećali.
Parizu ću, dakle, dati i treću priliku. Možda ćemo se ovaj put napokon pomiriti. Ali ne planiram unaprijed napisati ljubavno pismo gradu samo zato što je riječ o Parizu.
Indija i očekivanje da te svako putovanje mora promijeniti
S Indijom je situacija drukčija jer je riječ o zemlji koja je toliko velika, raznolika i kompleksna da je gotovo nemoguće govoriti o jednom jedinstvenom iskustvu. Delhi nije Rajasthan, Mumbai nije Kerala, a turističko iskustvo u velikom gradu ne može predstavljati život u manjim mjestima i ruralnim područjima. Upravo zato ne bih svoje iskustvo iz Delhija koristila kao konačnu ocjenu cijele zemlje. Ali neću ni romantizirati ono što sam ondje doživjela.
Indija me suočila s prizorima i društvenim kontrastima koje nije bilo lako procesuirati. Na jednom mjestu vidiš ekstremno siromaštvo, ljude koji žive u uvjetima koje je teško gledati, a nedaleko od toga raskoš i bogatstvo koji djeluju kao da pripadaju nekoj sasvim drugoj stvarnosti. Taj jaz nije samo vizualno upečatljiv turistu koji prvi put dolazi, nego je povezan s dubokim društvenim i ekonomskim nejednakostima.
To nije nešto što turist može razumjeti nakon nekoliko dana razgledavanja, niti bi trebao pokušavati složenu društvenu stvarnost svesti na vlastiti putopisni dojam. Ali može primijetiti da putuje zemljom u kojoj se svakodnevni život odvija pod vrlo različitim uvjetima i da prizori koje vidi nisu samo egzotična kulisa za njegovu fotografiju.
Meni je Delhi bio težak. Nisam uživala u dijelu iskustava, nisam se osjećala dobro i nisam se vratila s onim osjećajem ispunjenosti koji se često povezuje s putovanjima u Indiju. I to je sasvim u redu. Ne moram od svakog neugodnog iskustva napraviti priču o vlastitom duhovnom razvoju.
Indiji bih se vratila, ali drukčije bih organizirala putovanje. Željela bih istražiti druge dijelove zemlje, upoznati različite krajolike, gastronomiju, arhitekturu i svakodnevicu, bez očekivanja da će jedno putovanje obuhvatiti sve što Indija jest. Možda bih se ondje ponovno oduševila, možda bih ponovno naišla na iskustva koja mi ne odgovaraju. I jedno i drugo je moguće.
Ono što mi se čini posebno problematičnim jest očekivanje da putovanje u siromašniju ili kulturno drukčiju zemlju automatski mora biti lekcija o zahvalnosti, skromnosti i tome koliko smo privilegirani. Naravno da ćeš nakon takvog putovanja drukčije razmišljati o svijetu, ali ne moraš se osjećati krivim ako se nisi vratio “prosvijetljen”. Tuđe siromaštvo nije turistička radionica osobnog razvoja.
Kako su popularne destinacije postale izvan kritike?
Dio problema leži u načinu na koji danas konzumiramo turistički sadržaj. Prije nego što rezerviramo putovanje, pogledamo desetke fotografija, videozapisa, vodiča, recenzija i preporuka. Već imamo određenu sliku mjesta prije nego što smo uopće stigli ondje. Znamo gdje ćemo se fotografirati, koji ćemo restoran posjetiti, što ćemo naručiti i kakav bi dojam trebali ponijeti kući.
Popularne destinacije pritom imaju gotovo unaprijed napisanu reputaciju. Rim je romantičan, Pariz je elegantan, Bali je duhovan, Japan je fascinantan, Island je nestvaran, a New York je grad koji nikad ne spava. Takvi opisi nisu nužno netočni, ali su pojednostavljeni. Oni stvaraju očekivanja koja stvarni život teško može ispuniti.
Društvene mreže dodatno pojačavaju taj efekt. Algoritmi nam stalno prikazuju slične prizore, iste lokacije i vrlo slične interpretacije destinacija. Ako nekoliko dana gledaš sadržaj o nekom gradu, vrlo brzo ćeš steći dojam da ga svi obožavaju. A kada ga napokon posjetiš, možda ćeš imati osjećaj da si već dio priče koju si toliko puta gledao.
Problem je što se na društvenim mrežama uglavnom prikazuje ono što je vrijedno objave. Nitko ne snima svaki neugodan trenutak, lošu uslugu, prometnu gužvu, neugodan miris, razočaravajući obrok ili pola sata čekanja na javni prijevoz. Ne zato što su ljudi nužno neiskreni, nego zato što ne objavljujemo svaki dio svog života. Objavljujemo ono što želimo podijeliti.
Tako nastaje kolektivna slika destinacije koja može biti vrlo udaljena od stvarnosti. Kada se tvoje iskustvo ne uklapa u tu sliku, počinješ se pitati jesi li nešto pogrešno napravio. Jesi li trebao otići u drugi restoran? Jesi li propustio neku posebnu četvrt? Jesi li trebao rezervirati bolji hotel? Jesi li možda jednostavno loše raspoložen? Ponekad je odgovor zaista da si nešto propustio. Ali ponekad ti se mjesto jednostavno ne sviđa. I ne postoji aplikacija koja će ti popraviti taj dojam.
Ne moraš se zaljubiti u destinaciju da bi je razumio
Ovdje dolazimo do važne razlike između kritiziranja destinacije i nerazumijevanja njezine kulture. Putovati otvorenog uma znači biti spreman susresti se s drukčijim navikama, pravilima, vrijednostima i načinima života. Ne znači očekivati da će sve funkcionirati kao kod kuće, niti odbaciti mjesto čim naiđeš na nešto što ti nije poznato.
Ako ti se ne sviđa hrana, možeš pokušati razumjeti njezinu važnost u lokalnoj kulturi. Ako ti smeta drukčiji ritam života, možeš prihvatiti da se ne mora sve odvijati prema tvojem rasporedu. Ako ti je neki običaj neobičan, možeš se informirati prije nego što ga proglasiš besmislenim. Putovanje bi trebalo proširiti perspektivu, a ne samo potvrditi ono što već mislimo.
Ali otvorenost ne znači da moraš sve odobravati. Možeš poštovati kulturu neke zemlje i istodobno kritizirati društvene probleme. Možeš razumjeti povijesnu važnost grada, a ne uživati u njegovoj svakodnevici. Možeš cijeniti arhitekturu, umjetnost i gastronomiju, ali zaključiti da se ondje ne bi želio vratiti. Upravo je to razlika između putovanja s otvorenim umom i putovanja s unaprijed određenom obvezom da ti sve mora biti prekrasno.
Nema potrebe ni za pretjeranim generalizacijama. Ako ti se nije svidio neki grad, to ne znači da su njegovi stanovnici grozni. Ako si imao loše iskustvo s nekoliko ljudi, to ne znači da poznaješ mentalitet cijele zemlje. Ako te šokiralo siromaštvo, to ne znači da si razumio njegove uzroke. Iskrenost prema vlastitom iskustvu ne oslobađa nas odgovornosti da budemo precizni i pošteni u načinu na koji o njemu govorimo. Možeš reći da ti se Pariz nije svidio. Ne moraš zbog toga proglasiti Pariz najgorim gradom na svijetu.
Putovanje nije natjecanje u tome tko je otvoreniji, tolerantniji i više oduševljen
Postoji i pomalo neugodna strana putničkog identiteta. Ponekad se čini da je važno pokazati koliko smo otvoreni prema svijetu, koliko razumijemo različite kulture i koliko nas je svako putovanje promijenilo. Kao da se nakon svakog odlaska očekuje neka mudra rečenica o životu, ljudima i vlastitim granicama.
Naravno da putovanja mogu biti važna i da nas mogu promijeniti. Mogu nas naučiti strpljenju, proširiti vidike, upoznati nas s ljudima i načinima života koje nikada ne bismo upoznali kod kuće. Ali ne mora svako putovanje biti velika životna prekretnica. Ponekad je to samo nekoliko dana u gradu koji ti se nije svidio, loš hotel, odlična večera i povratak kući s mišlju da si sljedeći put mogao odabrati nešto drugo. I to nije neuspjeh.
Ne moraš dokazivati da si dobar putnik tako što ćeš voljeti sve što posjetiš. Ne moraš se slagati s tuđim preporukama, ne moraš se vraćati na destinaciju koju svi hvale i ne moraš se osjećati krivim ako ti je najljepši dio nekog putovanja bio trenutak kada si napokon sjeo u taksi prema aerodromu.
Jednako tako, nije potrebno od vlastitog nezadovoljstva napraviti univerzalnu istinu. Tvoje iskustvo vrijedi, ali ne mora vrijediti za svakoga. Možda će netko drugi u Parizu pronaći svoj omiljeni grad, a u Indiji iskustvo koje će mu zauvijek promijeniti pogled na svijet. Ne moraš mu to oduzeti samo zato što ti nisi doživio isto.
Kako iskreno govoriti o destinacijama koje su nas razočarale?
Mislim da bismo o putovanjima trebali govoriti malo iskrenije. Ne samo o mjestima koja su nas oduševila, nego i o onima koja su nas razočarala. Ne zato da bismo stvarali popise najgorih destinacija ili se natjecali u tome tko ima najnegativnije iskustvo, nego zato što putovanja nisu reklamne kampanje.
Ako ti se neka destinacija nije svidjela, pokušaj objasniti zašto. Je li problem bio u očekivanjima, gužvama, infrastrukturi, odnosu prema turistima, cijeni, načinu života ili nečemu što ti jednostavno nije odgovaralo? Što ti je bilo lijepo, a što nije? Bi li joj dao drugu priliku? Što bi promijenio u organizaciji putovanja? Takva je kritika puno korisnija od jednostavnog proglašavanja nekog mjesta precijenjenim. Istodobno je poštenija prema ljudima koji ondje žive, jer ne svodi čitavu destinaciju na nekoliko neugodnih situacija.
I možda je najvažnije da prihvatimo kako ne postoji univerzalni popis mjesta koja bi se svima trebala svidjeti. Netko će obožavati vrevu velikih gradova, netko će nakon dva dana poželjeti pobjeći u planine. Netko će se osjećati sjajno u kaotičnom Delhiju, dok će drugome taj grad biti previše. Netko će se zaljubiti u Pariz, a netko će ga pamtiti po tome koliko mu je bilo drago kada je napokon otišao. Netko će Napulj smatrati opasnim i prljavim, a netko, poput mene, će apsolutno uživati u njegovom ozračju.
Na kraju, putovanje je osobno iskustvo. Ne moraš ga prilagođavati tuđim očekivanjima, baš kao što ne moraš ni drugima nametati vlastiti doživljaj. Dovoljno je da budeš iskren, znatiželjan i spreman priznati kada nešto nije bilo za tebe. Jer ako već toliko volimo govoriti o tome kako nas putovanja uče da prihvatimo različitosti, možda bismo mogli početi od jedne vrlo jednostavne: ne moramo svi voljeti ista mjesta. Čak ni ona najpoznatija.
Naslovna fotka: Pexels
