Plitvička jezera su naš dragulj, o njima se priča u bilo koje doba godine – fascinantne su tijekom proljeća i ljeta kad je priroda na vrhuncu cvata, jednako su lijepe kad počinju mijenjati boje tijekom jeseni, a posebno magično mjesto postaju tijekom zime kada snijeg zabijeli prirodu, a niske temperature zalede slapove i dio jezera. Isto tako su Plitvice razvikane i u bilo koje doba godine, uvijek ćeš tamo naletjeti na grupe turista. Svjedok smo bili prošle godine, kad smo nakon snježne mećave posjetila ovaj turistički dragulj. Unatoč tome što je snijeg bio i preko metar i pol, na Plitvicama u niti jednom trenutku nismo bili sami. A to često zna itekako pokvariti doživljaj. Ali otkrit ću ti tajnu – ne toliko daleko nalazi se pravi mali raj koji možda nema reputaciju poput Plitvica (posve nezasluženo), ali jednako oduševljava svojim prirodnim ljepotama.
U pitanju su Vražji prolaz, jedan od najljepših prirodnih fenomena Gorskog kotara i Hrvatske, i veličanstvena špilja i izvor Zeleni vir pored kojeg se nalazi i impresivan slap potoka Curka. Skradinski kraj ima dugu turističku povijest, a većinski dio izletnika danas posjećuje upravo Vražji prolaz i Zeleni vir, koji su idealni za opuštenu šetnju i obiteljski izlet, dok Skradski vrh pruža nešto više izazova za planinare. Naša želja je bila otići na opušteni jednodnevni izlet tijekom kojeg ćemo uživati u zimskoj idili bez pretjeranog napora, ali ipak uz zanimljive i lijepe prizore.
Kružna staza Skrad-Vražji prolaz-Zeleni vir-Skrad
Nakon nešto poduže rasprave, odluka je pala na unutrašnjost Gorskog kotara i kružnu stazu Skrad-Vražji prolaz-Zeleni vir-Skrad koja okvirno, ne računajući pauze za ručak i mnogobrojna fotografiranja (a vjeruj mi, na ovoj ruti ćeš poželjeti slikati apsolutno svaki kutak), traje oko tri sata. Svi smo čuli za ljepote ovog kraja i brojni naši prijatelji su posjetili ovaj kraj Hrvatske. Ali moram biti iskrena – brojne fotografije i priče koje sam slušala, nisu me mogli pripremiti na magičnu ljepotu Vražjeg prolaza i Zelenog vira. To su oni trenutci kada zastaneš i pomisliš koliko je priroda u svojoj kreativnosti moćna i nevjerojatna.
Ako automobilom stižeš na odredište, možeš ga parkirati kod benzinske crpke u samom centru Skrada ili skrenuti Kolodvorskom ulicom i parkirati kod željezničke postaje. Mi smo odlučili da želimo prvo posjetiti Vražji prolaz, stoga smo prošli cijelu željezničku postaju te se nakon nje desno priključili na stazu. Naravno, možeš ići i suprotnim smjerom te se prvo spustiti do Zelenog vira (u tom slučaju je prilaz na stazu prije željezničke postaje. Skreni desno, spusti se, pređi prugu te početak staze potraži kod kraja betonske ograde stare kuće koja se nalazi uz samu prugu). Svakako budi na oprezu, posebice tijekom zime. Markacije su loše, stare i blijede, a zimi zbog snijega često nećeš vidjeti utabanu stazu ili drvene stepenice. Ako ideš prvo prema Vražjem prolazu drži se glavnog puta, a nakon jedno 10-ak minuta i jednog većeg zavoja, desno ćeš uočiti markaciju koja će te odvesti u šumu. Još jednom ćeš izbiti na “cestu”, no produži ravno prateći markacije. Kad ponovno izbiješ iz šume, skreni desno prema Vražjem prolazu. Staza je poprilično lagana i nezahtjevna, no ipak budi na oprezu. Naime, u trenutku kad smo mi bili, posjekli su dio šume te su stabla i grane nemarno bačene čak i izravno na stazu, stoga smo u na nekim dijelovima doslovno morali preskakati velika debla. U trenutku kad se spustiš na prve drvene mostove, put je posve jasan, no posve neodržavan. Kvazi sajle s konopima koje trebaju olakšati spuštanje/penjanje niz nešto strmiji i uži dio su na većini puta devastirane i nisu od nimalo koristi. Dapače, poželjnije je zgrabiti stijenu ili neki čvrst korijen nego labavu štangu.
Ah, taj vraško lijepi Vražji prolaz
Put vodi do početka Vražjeg prolaza, ili kraja, ovisno iz kojeg smjera stižeš, gdje se nalazi špilja Muževa hiža. Ime je navodno dobila u doba turske najezde, kada se dio stanovnika ovog predjela skrivalo u špilji, a na čelu skupine je bio takozvani “muž”. Ova špilja zanimljiva je iz više razloga – stanište je poznate čovječje ribice, temperatura tijekom cijele godine iznosi 8 stupnjeva, a na kraju same špilje, u jednom jezercu pronađena su dva čamca. Do danas nije razriješeno zbog čega su tamo čamci i čemu su služili. Otkud baš naziv Vražji prolaz? Nigdje nisam uspjela pronaći konkretan razlog tomu, no lako se da nagađati da ovaj uski kanjon, dug 80 m i na nekim mjestima širok svega 2 metra, može djelovati zastrašujuće. Potoka Jasla, koji teče ispod mostova i galerija, odbija se o stijene kanjona i stvara nevjerojatnu buku, a kako su pojedini dijelovi uistinu uski, vidi se svega dio neba. Vražji prolaz je vraško lijep prizor!
Nakon 15-ak minuta šetnje, koja se zna malo odužiti ako poželiš upiti i slikati svu ljepotu koja te okružuje, stižeš do planinarskog doma Zeleni vir koji je tijekom zime zatvoren. Stoga svu hranu i tekućinu trebaš ponijeti sa sobom. Dobra vijest je što se nigdje ne naplaćuju ulaznice, dok izvan zimskog perioda ulaznica iznosi 25 kn.
Slap potoka Curka – prizor iz zimske bajke
Nakon kratke pauze i hladnih sendviča (duže nismo izdržali jer se na minus 3 stupnja tijelo brzo počelo hladiti, a ruke su se smrzle), krenuli smo do Zelenog vira koji se nalazi iznad hidroelektrane Munjara, prve hidroelektrane u Gorskom kotaru i druge u Hrvatskoj. Mnogi su uvjereni da je poznati slap iznad ulaza u špilju Zeleni vir, no to je pogrešno. U pitanju je izvor (vir) potoka Iševnice koji izvire u špilji pod 70 metara visokom stijenom. U pitanju je zapravo špiljsko jezero u koje sa stropa pada voda. Njegov vodostaj regulira brana iz 1922. koja je stvorena zbog opskrbe gore navedene hidroelektrane. Svoje ime Zeleni vir je dobio prema smaragdno-zelenoj boji jezerca. Nažalost, većina izletnika svu pozornost posvećuju 70 m visokom slapu potoka Curka koji se nalazi ispred špilje te ne primjećuje sami izvor. Ali to je posve shvatljivo! Tijekom zime slap je zaleđen, a zaleđena voda je stvorila toliko zanimljive oblike da opčinjeno stojiš i promatraš bajkovit prizor.
Vrati se nekoliko metara natrag kako bi ponovno bio na stazi. Slijedi strmiji uspon, no nemoj cijelo vrijeme gledati u svoje gojzerice, okreni se koji put iza sebe. Što se više uspinješ, to si svjesniji koliko je Vražji prolaz usječen u stijenu. Kad ponovno uđeš u šumu, budi oprezan da ne skreneš sa staze. Mi smo pratili jednu markaciju koja nas je odvela uz potok, ali zapravo dalje od potrebne staze, čije drvene stepenice od snijega nismo odmah uspjeli vidjeti. Kad stigneš do željezničke pruge, pređi tračnice te nastavi put blagim usponom pored razrušene stare kuće (nije potrebno da se vraćaš do željezničkog kolodvora).
Vražji prolaz i Zeleni vir je izlet kojeg svaki zaljubljenik u prirodi treba odraditi. I to ne samo jednom, mi smo odlučili da ovu prirodnu ljepotu treba vidjeti tijekom svakog godišnjeg doba. Priroda se itekako pobrinula da nam oduzme dah. Ljudski faktor je pak ovdje zakazao – neraščišćene staze pune posječenog drveća i granja koji otežavaju put, posve devastirane sajle i na brojnim mjestima blijede i jedva vidljive markacije, prava su sramota za mjesto poput ovog. No, neodržavanje staza u Hrvatskoj je jedna posve druga priča…
Plitvice su velike, pružaju prostranstvo i definitivno nude puno više toga za istražiti. No, Vražji prolaz i Zeleni vir pružaju intimni doživljaj. Tu ćeš se prije povezati s prirodom i u miru upiti svu njenu ljepotu. Stoga, ostavi Plitvice neko vrijeme stranim turistima i uživaj u vraško lijepim prizora Vražjeg prolaza i Zelenog vira.
Tražiš još izleta u Gorskom kotaru?
