U mjesecu naše planinarske godišnjice, moja suplaninarka Petra i moja malenkost, odlučile smo odraditi svoj prvi samostalni planinarski izlet. Bez našeg planinarskog saveza, bez dodatne ekipe – samo nas dvije. Odluka je pala da upravo Bjelolasica, odnosno Kula, bude naš prvi zajednički vrh. A kad smo se popele gore, nismo mogle odabrati ljepši – upravo pogled s vrha Kula ubrajam u najljepše poglede u kojima sam do sada uživala.
Prvotni plan da spavamo u Begovom Razdolju smo eliminirale te smo iz Zagreba krenule rano ujutro, točnije u 6h, što se pokazalo kao izvrsna ideja. Nakon kratke kave u Begovom, gdje smo u pansionu s vlasnikom prošle još jednom našu rutu, odlučile smo da nećemo, kako je inače rečeno u opisima staza, ostaviti auto u Begovom te se pješke makadamom uputiti sve do Vrbovske poljane. I to se taj dan ispostavilo kao izvrsna ideja. Naime, sve opisane staze savjetuju da se auto ostavi upravo u Begovom te se pješke krene makadamom od PK Mance gdje je ujedno i početna točka. No, dotični put po ničemu nije pretjerano zanimljiv da bi na njemu izgubio skoro sat i pol do dva sata hodanja. Kod Vrbovske poljane postoji prostor gdje se može ostaviti auto, a makadam je u izvrsnom stanju, stoga se ne trebaš bojati za svoje vozilo.
Kod Vrbovske poljane potrebno je krenuti lijevo, no put ne možeš fulati jer se oznake nalaze odmah uz cestu. Nakon kratke šetnje makadamskog cestom ravno se ulazi u šumu koja će nakon par minuta ponovno izbiti na makadam. S lijeve strane će se uskoro otvoriti ponovni ulaz u šumu koji te vodi do vrha Bjelolasice.
Dovoljno je pratiti markacije koje su na ovoj stazi izvrsno održavane. U jednom trenutku, podno hrpta Bjelolasice, stići ćeš do malog raskrižja gdje trebaš odlučiti kojim putem želiš ići – strmijim i kraćim ili onim do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić. Kad kažem strm uspon, imaj na umu da je ovaj uspon uistinu strm. Kako nas je uhvatio snijeg, mi smo svoj put produžili dužom i lakšom stazom, a pri povratku smo se odvažile na strmije spuštanje. Moj savjet je svakako da taj dio staze izbjegavaš ako – nisi u dobroj kondiciji, za vrijeme kiše, blata i snijega.
Meni osobno je put koji vodi preko skloništa, puno ljepši, opušteniji i pruža fantastičnije prizore od onog bržeg. Naime, kod skloništa možeš napraviti izvrsnu pauzu, s pogledom koji se prostire prema Samarskim i Bijelim stijenama – kavu na tom mjestu pamtim i dalje. Nakon skloništa se travnjakom put nastavlja do Kulskih njivica, odnosno hrpta Bjelolasice i upravo taj dio čini ovaj izlet tako nezaboravnim. Trenutak kad izbiješ na hrbat i kad se pruži pogled na sve strane je toliko neočekivan da jednostavno moraš zastati i upijati ljepotu koja te okružuje.
Zanimljivo je kako je Bjelolasica poznata po svojim strmim stranama, visini i vapnenačkoj građi, a ipak njen hrpt nije ni strm, oštar ni kamenit. On je travnat i bogat raznolikim biljem, zbog čega je hodanje po njemu jednostavno, lagano i omogućuje da uživaš u predivnom pogledu.
Bjelolasica se ubraja u najvišu planinu u Gorskom Kotaru u lancu Kapela, i to svojim vrhom Kula koji se nalazi na 1534 m nadmorske visine. Svoje ime je dobila upravo zbog svog uskog hrpta koji se ističe iznad šume, a često je prekriven snijegom. Sama Bjelolasica je duga sedam kilometara, a ako imaš sreće s vremenom, s njenog vrha se proteže pogled prema otocima Krk, Cres i Lošinj, te prema Kvarnerskom zaljevu s Učkom. Sjeverozapadno u daljini se mogu vidjeti i Julijske Alpe, Kamniške Alpe i vrhovi Zagradski vrh, Burni Bitoraj i Višnjevica, Risnjak, Ravna Gora, Lička Plješevica, a na jugoistoku se pogled proteže na cijeli greben Velebita do Svetog brda do Vratnika, te na Bijele i Samarske stijene. Žig potraži u maloj stijeni prije “službenog” vrha.
Vrh Kula je stvoren za dužu pauzu. Jednostavno ne znaš na koju stranu bi gledao, a ručak nakon toga dugo neće imati ljepši pogled. Pri povratku možeš se vratiti strmijom i kraćom stazom ili istim putem preko planinarskog skloništa. Mi smo krenule planinariti u 9h, uzele smo dvije duže pauze od oko 40-ak minuta, te unatoč snijegu koji nas je usporavao i činio ovaj izlet malo kompliciranijim, smo u autu bile već oko 14h.
Bjelolasica i njen vrh Kula je nešto što svatko treba doživjeti. Naime, tako lagana staza s izvrsnom markacijom zauzvrat vraća tako divne prizore prirode, da imaš osjećaj da si se uspeo na ipak nešto višu nadmorsku visinu.
Meni će Bjelolasica ostati u sjećanju iz više razloga – zbog toga što je to Petrin i moj prvi službeni solo vrh, prvi izlet kojeg smo odradile bez ičije pomoći i pri tome se u niti jednom trenutku nismo izgubile. Zbog toga što smo doživjele snijeg i sunce u isto vrijeme. Zbog predivne prirode i prizora koji oduzimaju dah. Zbog toga što se Bjelolasica sramežljivo, ali sigurno upisala u moje najdraže vrhove.
U potrazi si za novim planinarskim izletima? Možda te ovi inspiriraju:
