Naš najdraži putoholičar, Slaven Škrobot je nakon gotovo četiri mjeseca putovanja i bicikliranja uspješno završio svoj prvi projekt “Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima“. Cilj projekta je bio odvoziti hrvatsku obalu i skupiti novce za četiri posebno prilagođena bicikla što znači da je skupljeno 150.000 kuna uz 760 donacija!
I sam kaže kako mu je bicikliranje na kraju ispalo puno lakše i jednostavnije od sakupljanja novaca i upravo zato sam odlučila vidjeti gdje je sada, kako je sve uopće krenulo i koji su mu idući planovi. Jer ako ne znate Slavena, sve što mogu napisati jest da kod njega ne postoji ne kao riječ i da tvrdoglavo ide ususret situacijama i problemima kojima bi se malo tko usudio prići. Nego, krenimo redom.
Slaven je sa svojom ekipom biciklirao od Savudrije do Prevlake ( ruta od „samo“ 1250 km), s tim da su odbiciklirali još i otoke Hvar, Pag, Lastovo i Korčulu. To im nije bilo dovoljno pa su nastavili kroz Crnu goru, Albaniju i onda kroz Grčku do Atene i sad im je cilj doći od Atene sjeverno prema Istanbulu. Dosta mog filozofiranja, evo što mi je Slaven otkrio.
Prvo najvažnije pitanje – koji je bio krucijalan trenutak kada si se odlučio pokrenuti akciju “Slavenovih 1000 km u kolicima za osmijehe na licu”?
Našao sam se nakon povratka sa Šri Lanke u lock downu i onda je bio potres i stvarno se svašta izdogađalo i na privatnom planu. Bio sam doma, stalno razmišljao o tom biciklu, vidio sam to kao neki spas da se izvučem iz tih nekih situacija u glavi. Na svojoj stranici sam napisao post i iskreno napisao da želim bajk i da sam spreman sve novce i putovanja usmjeriti na to. Uglavnom, tu su me ljudi doslovno „napali“ da stavim broj računa da mi pomognu na što sam ja reagirao da mi to nije cilj, ali sam mislio da ću skupiti maksimalno 10 000 kuna kao odličan početak. I onda se u samo pet dana skupilo 10 000 eura! Stvarno bolesno koliko se sve brzo odigralo. Odmah sam naručio bicikl i kada sam ga dobio, otišao na Krk i tamo sam se vozio najviše što sam mogao, to je bilo nekih 13 km.
Tek sam počinjao i bilo me malo strah, nisam još kužio sve cake jer njega nije prelagano za voziti, ni približno isto kao normalan bicikl. Zatim sam otišao na Dugi Otok kao i svake godine, a svake godine si kažem da se bar jedanput godišnje moram otići po magistrali za mir u glavi. I tako sam lagano biciklirao kada mi je na pamet došla ideja da odvozim cijeli otok, tipa 25 kilometara. Onda smo razmišljali tako – di, što, gdje, kako, na kojoj strani će biti sunce, je li bolje biciklirati po danu ili po mraku… I krenuli smo oko 18 sati kada sam došao na ideju da bi mogao odbicklirati cijelu Magistralu. To je bila prvotna ideja koju sam iznio javno pa su mi ljudi savjetovali Via Adriaticu, ali ona mi je preteška zbog makadama i čitavog terena, moj bicikl jednostavno nije za to. Vrlo rado bih otišao, ali moja ideja je bila da se biciklira uz obalu i što sam više razmišljao o tome, htio sam dati još dodatni smisao cijelom projektu i da on ima neku svrhu. I tako sam osmislio da se skupe sredstva za još četiri bicikla.
Koliko je trajala razrada akcije i na koliko si komplikacija naišao putem?
Jako sam postepeno išao u organizaciji. Primjerice, podijelio sam Hrvatsku na četiri segmenta, Istra pa Kvarner, srednja i južna Dalmacija i onda stavio na stranicu da mi ljudi predlože što da posjetim, vidim i slično. Javilo se puno ljudi koji su ponudili neku pomoć u vidu smještaja ili sa savjetima što trebam posjetiti i onda sam ja to fino sve pinao na Google mapama. Bilo je malo problema u organizaciji jer mi je na putovanju potreban asistent i još neke dogovorene stvari su otpale, ali kad se sve zbroji – čitav proces je trajao par mjeseci, ali baš konkretnog rada u organiziranju projekta je bilo oko dva tjedna.
Napisao si kako je najmanji problem bio odvaliti kilometražu, ali najteži skupljanje novaca. Koliko je bilo teško skupiti sponzore i aktivirati ljude?
S obzirom na to da je za mene bilo skupljeno 10 000 eura u samo pet dana, iskreno sam mislio da će to ići puno brže, ali nije bilo tako. Meni je osobno bio problem što sam u svemu tome potpuno nov. Nikada u životu nisam poslao sponzorski mail i koga god sam pitao, nitko mi nikad nije htio poslati ni primjerak da vidim kako to treba napraviti. Pa sam slao brojne mailove, ali firme ili ne bi uopće odgovorile ili bi mi javili kako oni početkom godine rade budžete. Danas kada gledaš profil i vidiš te silne sponzore, izgleda wow, ali iskreno – to su sve bili iznosi od cca 5 000 kuna ili u opremi, a trebaš uzeti u obzir kako sam imao ekipu od 23 ljudi. Njih šestero je bilo putem sa mnom i naravno da sam htio tim ljudima i nešto platiti. Dao sam ja tu iz svog džepa, biciklistička oprema, baterija za bicikl… Bilo je teško skupiti te novce, pogotovo za prvi bicikl koji je bio najskuplji i koštao je 62 000 kuna, baš sam se namučio. Najgore mi je bilo što sam sve sam organizirao, svaki dan smještaji, klopa… Da ne kažem da sam svaki dan na biciklu bio po četiri – pet sati i više. Ne možeš dok voziš zvati i tipkati. I treća stvar, naravno, društveni mediji i društvene mreže, treba to održavati, odgovarati na poruke. Za nekoga tko ne može pomicati prstima je to bilo stvarno brutalno i u jednom trenutku sam mislio da ću puknuti. Bilo je jako naporno sustizati to sve i baš sam se iscrpio. Uspio sam to nekako odraditi i sad kao da je nekakav teret pao s mene i putujem s guštom dalje.
Tisuću kilometara zvuči opako svakome, a posebno kada je u pitanju tvoje zdravstveno stanje. Koji ti je bio najteži dio dionice, a koji si odvalio bez problema?
Negdje malo prije nove godine sam počeo baš intenzivno trenirati. Svaki dan bicikl, vježbe s gumama, vježbe s fizioterapeutima, baš sam napravio od sebe stroj. Negdje u četvrtom mjesecu biciklirao sam po 40, 50 kilometara bez da sam se uspuhao. Onda je došlo putovanje u Egipat koje me malo izbacio iz te rutine. U tih mjesec dana sam se jako iscrpio i izmorio, nakon toga je došlo more pa Palagruža koja me dodatno iscrpila. Kad sam krenuo s projektom, prva dva dana su mi bila jako teška, vrtjelo mi se dosta i bilo je jako vruće.
Onda mi se treći dan pokvario bicikl, ali nakon toga je sve išlo baš fino. Najteže dionice su bile možda Rijeka – Prizna gdje smo biciklirali 121 kilometar, nekih 7 sati po kiši, mraku i vjetru i dodatno treba uzeti u obzir visinsku razliku. Druga najteža dionica je bila na Pagu, od sjevera Paga do Zadra. Puhala je bura, promrznuo sam, biciklirali smo po danu i noći po najvećem vjetru i preko Paškog mosta. Pelješac je također bio izazovan jer sam biciklirao sam bez pratnje i tu se skupilo sve – vjetar i kiša i moj umor, pukla mi je guma, težak teren. To mi je baš bilo iscrpljujuće.
Što se tiče prometa imali smo puno susreta gdje sam mislio da će nas netko pokupiti i da sam gotov. Na Pelješcu su mi počele štekati kočnice, sad u Grčkoj je recimo hladno vrijeme. Ma bilo je tu svega, za napisati knjigu.
Koje su najluđe situacije koje su se dogodile tijelom ovog putovanja?
Cilj je bio Hrvatska obala pa smo to napravili, onda je cilj bio skupiti te novce za bicikle, pa smo to napravili. Onda je bio cilj doći do Atene pa smo i to napravili, a sad je finalni cilj Istanbul i iskreno, da je toplije išao bih i dalje, ali na žalost zima je.
U Albaniji je najluđi bio trenutak kad smo išli nizbrdo i ja sam prešao preko neke rupice, dobio ubrzanje i otkazale su mi kočnice. Mislio sam da sam mrtav čovjek i Mateo, koji je sad sa mnom, me uhvatio u zadnji tren. Doslovno metar ispred stijene, a mogao sam birati ili stijena ili litica. Bilo je par bliskih susreta s autima u Hrvatskoj, pogotovo tamo kod Dubrovnika, nije ti svejedno kada ti tako prođe auto na pol’ metra od tebe. U Grčkoj su nas napali psi što je isto bilo dosta neugodno. Ima toga, u Albaniji je bio brutalan uspon gdje me Mateo morao doslovno gurati jer je bicikl krenuo unazad od nagiba iako je bio pod kočnicom. Onda smo imali kravu nasred ceste koja se nije htjela maknuti pa ju je vlasnica pokušala maknuti…
S druge strane, ljudi su bili sve, stvarno su nam pomagali. Recimo, u Albaniji su nam svaku put kad bi stali pomagali, dali bi nam mandarina, punili baterije posvuda, lijepih stvari smo vidjeli jer smo uz bicikliranje i svašta razgledavali. Poprilično puno situacija gdje sam pošteno riskirao i zdravlje i život i nisam toliko oko toga svega dramatizirao i pisao i ljudi nisu ni svjesni da sam odvozio jedno 500 kilometara s nepravilnim kočnicama.
Kako si reagirao kada si shvatio da je skupljen sav iznos?
Kada sam otvorio aplikaciju na Zabi i kad sam vidio stanje na računu prvo sam mislio da je zafrkancija i da je to moj drugi račun. I kad sam shvatio da je netko uplatio praktički cijeli iznos za jedan bicikl, ostao sam paf. Vjerovao sam i znao sam da ću uspjeti skupiti sve, samo je bilo teže nego što sam mislio. Naravno da mi je jako drago, sretan sam, ponosan i ispunjen.
Koji su ti idući planovi, gdje si uopće sada?
Trenutno sam u Termopilskom klancu, bilo smo u Delphiju, predivan drevni grad na liticama, samo je bilo ledeno, padao je snijeg cijelu noć, puhao ledeni vjetar… Planova i ideja je puno, volio bih kad se vratimo otići otputovati na neku toplu lokaciju negdje na 3 tjedna, mjesec dana da se malo dobijem, iako je meni ovo sve uživanje, a ne napor. Volio bih u travnju otići napokon u Iran, ljeto Krk i otoci.
Imaš li u planu još akcija humanitarnog karaktera?
Već dvije godine planiram s jednim dečkom iz Zadra organizirati kajakarenje za osobe s invaliditetom. Pričao sam i s Dušanom Bučanom koji je s Veličanom išao na konjima do Crnog mora. Napravili bi shemu da se biciklira tipa 300 kilometara, da se skupi grupa glumaca pa da svi skupa bicikliramo s biciklima kakvog imam ja. Da predočimo ljudima kako to nije lagano.
Također, volio bih odbiciklirati do Portugala ili Gibraltara i prijeći u Afriku. Recimo, od Hrvatske do Senegala, za što bi mi trebalo otprilike šest mjeseci. To će biti logistički puno kompleksnije nego ovaj sadašnji projekt, ali vraćam se doma sredinom siječnja pa ću onda vidjeti što i kako. Možda bude bicikliranje od Istre do Vukovara, tko zna.
Ideja imam puno, ali prvo moram srediti sve sa zdravljem jer imam konstantne bolove i nije ugodno, pa prvo trebam doma posložiti sve i onda ću znati više.
Slavena nastavljamo vjerno pratiti na putovanju do Istanbula i uopće ne sumnjam da će nam vrlo brzo pripremiti novu nezaboravnu avanturu!
Nastavi čitati:
