Klek zauzima jedno posebno mjesto ne samo u povijesti hrvatskog planinarstva nego i u brojnim pučkim legendama. Usnuli div privlači i nakon toliko stoljeća zaljubljenike u planine te se i danas ubraja među popularnije planinarske destinacije u Hrvatskoj. Povodom 150. obljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom donosim priču o “mons Klyeku”.
Osobno sam Klek po prvi put posjetila u sklopu Opće planinarske škole i točno se sjećam osjećaja strahopoštovanja kojeg sam osjećala prije našeg uspona. Kako su to bili moji prvi planinarski koraci, točno se sjećam koliko su mi prije samog vrha trnci prolazili niz kralježnicu. Danas, nakon što sam ostvarila brojne uspone po Europi i dalje svaki put kada negdje ugledam obrise Kleka osjetim divljenje prema tom usnulom divu na čijem vrhu se prema legendama okupljaju vještice i vilenjaci.
Naime, Klek nije samo privlačio ljubitelje prirode, on je svojom mističnom pojavom bio pravo nadahnuće za legende još od najstarijih dana.
Klek skriva brojne legende i mitove
U 17. stoljeću je slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor prenio vjerovanje pučana koji su mu ispričali da za vrijeme olujnih noći na samom vrhu se skupljaju vještice, vile planinkinje i vilenjaci iz cijelog svijeta, a da se njihovi glasovi i vriskovi čuju sve do samog Ogulina.
Prema drugoj legendi Klek je jedan od starih slavenskih divova koji se sukobio sa staroslavenskim vrhovnim bogom Perunom koji ga je počeo goniti. Klek je bježao i bježao, no uhvatio ga je umor na mjestu današnje planine. Tada ga je napokon sustigao Perun, pogodio strijelom u nogu – Klek je pao i pri tome se skamenio.
Kako piše u knjizi Hrvatska prirodna baština “čvrst” dokaz cijeloj ovoj priči je pogled na Klek izdaleka (osobito iz smjera juga) kada se doima poput diva koji leži: glava mu je vršna stijena, a stopala su stijene Klečice. Od krvi koja se tekla iz njegove noge, nastao je Klečki potok koji nikad ne presušuje.
Druga narodna predaja posvećena je upravo vješticama, te se smatra kako je sami vrh Klek njihovo sijelo. Danas su vještice postale svojevrsni simbol Kleka i Ogulina.
“Vršna stijena visoka je oko 200 metara, pretežno je okomita, a ima i prevjesnih strana. Na njoj je organizirana prva škola hrvatskih alpinista, a i danas je magnet brojnim penjačima”, piše u nastavku u knjizi.
Zbog iznimne krajobrazne i biološke vrijednosti, područje površine oko 850 hektara zaštićeno je 1971. godine kao važan krajobraz, a dio je pod zaštitom kao geomorfološki i botanički rezervat.
Kako piše u knjizi “Hrvatske planine” autora Alana Čaplara najvažniji vrhovi su Klečice ili Mali Klek (1.058 metara) te Veliki Klek (1.181 m).
“Budući da pri vrhovima nema šume, oni omogućuju lijep vidik na Bjelolasicu, Risnjak, Ogulin i jezero Sabljake, a za bistrih dana znatiželjan će pogled odlutati sve do Julijskih i Kamniških Alpa u Sloveniji.”
Otkuda potječe ime Klek?
Zapravo se točno ne zna otkuda potječe ime Klek. Smatra se kako je slavenskog podrijetla, a neki čak nagađaju da je možda mitološki ili dolazi od glagola “klecati” ili od klekovine. Ime Klek možemo naći i na Platku, Dinari, Paklenici, Bosni i Hercegovini.
“Najviši je zapravo Grossglockner u Koruškoj koji se na slovenskom jeziku naziva Veliki Klek”, piše u knjizi Hrvatske planine.
Klek je oduvijek bio inspiracija i privlačio je ljubitelje prirode
Planina Klek ima posebno mjesto u povijesti hrvatskog planinarstva i svijesti hrvatskih planinara. Još je Johann Weichard Valvasor u 17. stoljeću u svojemu monumentalnom djelu Die Ehre des Herzogthums Krain (1689.) prikazao Klek kao impozantnu hridinu i nazvao je “mons Klyek”. Francuski istraživač Belsazar Hacquet u knjizi Plantae carniolicae (1782.) spominje neke biljke ubrane na Kleku. Godine 1838. Klek je posjetio saski kralj Friedrich August II. u pratnji Josipa Jelačića, poslije hrvatskog bana. Godine 1842. vojni nastavnik iz Karlovca Ognjeslav Utješinović Ostrožinski zanosno piše u karlovačkom tjedniku Der Pilger o Kleku. Klek su pohodili mnogi istaknuti botaničari, a Josip Schlosser toliko ga je zavolio da ga je posjećivao gotovo svakoga ljeta.
Prvi predsjednik Akademije i drugi predsjednik HPD-a Josip Torbar objavio je 1865. u Književniku prvi hrvatski opis Kleka. Književnika Antu Kovačića Klek je nadahnuo na Pjesmu o Kleku, Ivana Zajca na skladanje Poputnice Kleku, a Ivani Brlić-Mažuranić, rođenoj 1874. u Ogulinu, Klek je bio inspiracija za Priče iz davnine. Klek je naposljetku očarao i profesora matematike Johannesa Frischaufa koji je potaknuo osnivanje planinarskog društva u Hrvatskoj.
Klek predstavlja kolijevku hrvatskog planinarstva i alpinizma
Pozornost prvih alpinista koji su djelovali u HPD-u bila je osobito usmjerena na stijenu Klek. Prvi uspon u stijeni Kleka zabilježen je 1912., no prvi priznati prvenstveni uspon kroz stijenu Kleka izveden je 1926. (Cepinaški smjer). Kasnije je u stijeni Kleka ispenjano još nekoliko desetaka smjerova različitih težina.
Stijena Kleka je prije, a i poslije Drugog svjetskog rata služila kao vježbalište hrvatskim alpinistima prije odlaska u Alpe i svjetska velegorja. U stijeni Kleka neki su alpinisti, nažalost, izgubili život. U spomen sedmero penjača koji su tu poginuli tijekom 20. stoljeća alpinisti su 1999. u parku frankopanske tvrđave u Ogulinu postavili spomen-obilježje u obliku osovljene stijene s imenima sedmorice poginulih.
Kult Kleka okrunili su 1984. osnivanjem jedinstvene alpinističke zbirke: smještena je na prvom katu ogulinske frankopanske tvrđave, odakle se s prozora pruža vidik na omiljenu Klekovu stijenu. Nakon pogibije pročelnika Komisije za alpinizam HPS-a Krešimira Milasa 2014. pod vrhom Khan Tengrija u Kirgistanu alpinisti i njegovi prijatelji na vrhu Kleka podigli su kameni obelisk i nazvali ga Milasovom piramidom. Obris stijene Kleka nalazi se u znaku Hrvatskog planinarskog saveza.
Klek ima posebno mjesto u povijesti hrvatskog planinarstva, zbog čega ga planinari često nazivaju kolijevkom hrvatskog planinarstva. Naime, oduševljen usponom na Klek u proljeće 1874. sveučilišni profesor iz Graza Johannes Frischauf u razgovoru s Budom Budisavljevićem i Vladimirom Mažuranićem potaknuo je da se u Hrvatskoj osnuje prvo planinarsko društvo u jugoističnoj Europi. Na temelju te inicijative već u jesen 1874. godine u Zagrebu je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo (HPD), po čemu su Hrvati bili deveti narod svijeta i prvi u ovome dijelu Europe koji je imao svoju planinarsku organizaciju. Tijekom cijele ove godine Hrvatski planinarski savez i planinarske udruge obilježavaju 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, a 13. travnja organiziran je uspon na Klek, na kojemu je sudjelovalo čak 2000 planinara. Zbog posebne važnosti Kleka za hrvatsko planinarstvo, obris stijene Kleka nalazi se u znaku Hrvatskog planinarskog saveza.
Najpopularnije staze na Kleku
Kako piše u knjizi “Hrvatske planine” najkraći i ujedno najčešći uspon do vrha Kleka počinje u Bjelskom zaselku Potok Musulinskog na zapadnom dijelu planine. Do planinarskog doma pod Klekovom stijenom treba sat vremena, a za nekih pola sata od doma se stiže do samog vrha. Druge staze su one iz Ogulina i Hreljina Ogulinskog.
Možda je Klek popularna planinarska destinacija te ćeš rijetko na njegovom vrhu biti posve sam, no on stoljećima privlači planinare i penjače s razlogom. Svatko tko posjeti Klek, uvijek mu se rado vraća – u svako godišnje doba.
