Večera u Hiši Franko, fine dining restoranu s čak 3 Michelin zvjezdice u dolini Soče u Sloveniji, već je dugo bila naša želja. Gurmani smo – volimo dobru i kvalitetnu hranu, obožavamo isprobati nove okuse, a često destinacije biramo prema njihovoj enogastronomskoj ponudi. Tako smo ciljano odabrali svoj ljetni godišnji u blizini Kobarida, jer za izvrsne restorane vrijedi prilagoditi i svoje putne planove.
Da se razumijemo, nisam gastro kritičar niti se u vina razumijem toliko da bih mogla recenzirati pojedine berbe. U hrani i čaši dobrog vina uživam, s potpunim guštom, otvoreno i s velikom dozom uzbuđenja pred svaki zalogaj nečeg novog. Stoga ova gastro priča nije recenzija Hiše Franko. Neće kritizirati ili pohvaliti pojedine sljedove. Ovo je priča jednog gastroljupca koji si je nakon dugo vremena ostvario želju da jede u jednom od najboljih i najhvaljenijih restorana u našoj regiji.
U fine diningu sam zbog prirode svog posla već prije uživala. Znam koliko različitih i često posve nemogućih kombinacija okusa se može spariti u samo jednom malom zalogaju. I dok pojedinci ne shvaćaju koncept fine dininga, smatrajući ga snobovskim pristupom hrani, drugi na njega gledaju kao na umjetnički gastro koncept.
Hrana je puno više od samo goriva koje nas pokreće, velikih porcija čija prvenstvena svrha je zasititi glad i pružiti nam potrebnu energiju. Ako se sa sastojcima zna baratati, ako se na iste gleda kroz prizmu inovativnosti i znanosti (da, i znanosti) te se sve spoji uz kreativnost i maštu, jela postaju umjetnička djela čija priča se prvo sluša, ljepota upija, a tek onda se to savršenstvo konzumira. A okus nakon… Nezaboravan. A osjećaj… Čista sreća.
Smještena u idiličnom okruženju doline Soče, Hiša Franko nije tek restoran, to je kulinarska priča koja se isprepleće s krajolikom, tradicijom i osobnom vizijom svoje chefice Ane Roš. Nekadašnji obiteljski dom supruga Valtera Kramara, restoran je godinama bio skriveni dragulj slovenske gastronomije, sve dok Ana Roš, autodidakt u kuhinji, nije preuzela kreativno kormilo i pretvorila ga u svjetsku destinaciju s tri Michelinove zvjezdice. Jelovnici su duboko ukorijenjeni u lokalne sastojke, ali uvijek iznenađuju neočekivanim kombinacijama i modernim tehnikama. Svaki tanjur u Hiši Franko priča priču o divljoj prirodi koja okružuje restoran, o ljudima koji donose namirnice i o filozofiji da se od “terroir” može stvoriti gastronomska umjetnost.
Iskreno, prije Hiše Franko smo jeli u skupim i cijenjenim restoranima, ne samo u Hrvatskoj, nego i po svijetu, no nismo jeli u Michelin restoranu. I dok sam se iskreno veselila tom gastro iskustvo, s druge strane sam se pitala koliko i hoću li se uopće na tom mjestu osjećati ugodno i opušteno.
Odbacila sam ideju nošenja visokih peta koje već godinama ne nosim. Nisam ni styling prilagodila prigodi – odjenula sam se onako kako se inače odijevam za odlazak na večeru. Odlučili smo da nećemo glumiti da smo netko drugi, netko tko “svaki dan” jede u Michelin restoranima.
Znaš ono kada zamišljaš svoj ulazak na neki događaj ili mjesto koji su ti bitni. Uvijek si elegantan, profinjen, kao da lebdiš iznad zemlje. Moj dolazak u Hišu Franko je bio baš poput mene – “all over the place”.
Kako je Hiša Franko dog-friendly, naravno da smo poveli i Aryju, koja me je sva uživljena prilikom izlaska iz taksija povukla na način da mi je odmah ispala i torbica i jakna na pod. I dok skupljam svoje stvari i povlačim Aryju da baš odmah ne ostavi loš dojam, osoblje nas pozdrava uz širok osmijeh. Kao da sam se u Hišu Franko ušetala lebdeći u svojim visokim dizajnerskim petama, a ne povlačeći psa koji na novim mjestima često ne zna prekriti uzbuđenje.
No, čim zakoračiš (ili u mojem slučaju zamalo upadneš) u Hišu Franko više ništa nije važno. Kao da si prošao kroz neki magični gastro portal. Jer nakon što te u svoje ruke preuzme osoblje, vrijeme staje, misli se čiste, brige nestaju, a vanjskog svijeta postaješ tek svjestan kada nakon sati i sati čistog uživanja ponovno stupiš izvan restorana. Ako si uzeo uparivanje vina, možda čak i ispadneš. 🙂
Jesti u Hiši Franko je iskustvo koje premašuje zalogaje i okuse. Jer doživljaj ne čini samo hrana nego cjelokupni ambijent, od vrta preko unutrašnjosti restorana, osoblja i njihovog uigranog plesa među stolovima (kojeg bih mogla uz čašu vina promatrati satima), a svaki novi slijed i čaša vina te pružaju ekstatično iskustvo.
Onaj prvotni strah da ćemo se osjećati poput uljeza nestaje odmah. Sve što trebaš napraviti je, kao u plesu, prepustiti se u ruke onoga koji vodi i samo uživati. Osoblje te vodi kroz svaki korak ovog doživljaja, objašnjavajući svaki zalogaj, njegovu priču, sastojke i način na koji pojedine sljedove trebaš jesti. Brige ne postoje, pa čak i ako poput mene već tijekom prvih sljedova umrljaš stolnjak svojim nespretnim način konzumacije.
Mislim da je posve nepotrebno pričati o hrani jer je napisana sto i jedna gastro recenzija o Hiši Franko. Od pojedinaca koji su stručnjaci na tom polju. Ono što moje amatersko nepce može reći je da je svaki slijedi rapsodija okusa. U Hiši Franko nećeš samo progutati jelo i osjetiti par različitih okusa. Svaki zalogaj traje i traje i u tvojim ustima priča svoju jedinstvenu priču čiji nastavak želiš odmah kušati. Na prvu jednostavni sastojci tog kraja Slovenije međusobno se stapaju u gastro fantaziju čija čarolija obuzima i one koji ne vjeruju u bajke.
Po prirodi sam izrazito znatiželjna osoba, a moj novinarski posao to još potencira. Stoga nemam problema uvijek pitati ono što me zanima. A u Hiši Franko sam tijekom cijele večeri imala pitanja jer me sve opčinilo da sam htjela upoznati ne samo priču iza jela nego i iza ljudi koji mi to isto jelo serviraju. Posve iskreno sam pokazivala svoje oduševljenje, da bi na kraju cijele večere dobili repete onog jela koje me očaralo – i gastro suvenir za doma. Cijelo iskustvo smo zaokružili ni manje ni više nego posjetom kuhinji – gdje sam ja, naravno, morala uzviknuti “Yes, chef!”.
Oduvijek me fascinirao svijet fine dininga, prije svega ljudi koji svojim talentom, znanjem i trudom stvaraju te gastro oaze. Kada se priča o Michelin restoranima, nikad se ne priča samo o hrani nego o cjelokupnom iskustvu, jer u takve restorane ideš zbog doživljava.
U Hiši Franko sam zaboravila na sve – bila sam potpuno prisutna, upijajući svaki prizor, miris i okus. Tih nekoliko sati ništa drugo nije postojalo osim čistog uživanja, a u današnje vrijeme to je rijetkost. Bila sam istinski sretna, onako neokaljano i iskreno, a taj osjećaj je možda najveći luksuz od svih. Hranu i vino smo davno potrošili, ali doživljaj ostaje – zauvijek.
