Ako na Instagramu voliš pratiti outdoor profile, onda si u više navrata sigurno lajkao nevjerojatno lijepe fotke Anne Soldo Dučić. Anna je outdoor fanatik od glave do pete – planinarenje, penjanje, skijanje, trčanje, vježbanje… Nema čime se ova privatna trenerica i instruktorica skijanja ne bavi. Osim nezaboravnih fotki na lokacijama koje oduzimaju dah, mene osobno je Anna privukla i zbog činjenice da sve to zajedno dijeli sa svojim mužem Petrom Dučićem. Njih dvoje su tako neodoljivi. Uz to je Anna uvijek tu ako imaš bilo koja pitanja vezano za njihove planinarske avanture. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinari Anna Soldo Dučić…
Planinarenje za mene predstavlja
Planinarenje je za mene stil života, pravi alat za upoznavanje sebe i svojih mogućnosti. Ljepota, avantura i raznolikost! Volim taj osjećaj kada sam udaljena od civilizacije, osjećam se slobodno i taj osjećaj svaki puta me vraća nazad u planinu. Volim svaki korak koji je nepredvidiv, svaki izazov na putu te svaki pogled koji mi daje snagu za dalje i dalje. Planinarenje me ispunjava i volim mir koji me približava prirodi.
U planine sam se zaljubila….
Doslovno kada sam imala pet godina. Dolazim iz obitelji koja je često boravila u planinama, naprosto je nemoguće ne povezati se s prirodom. Mogu reći da sam cijeli život zaljubljena u planine, a utjecaj na to imao je moj otac alpinist i mama planinarka koja je uvijek pratila njegov tempo i bila mu podrška u svakom pohodu na novi vrh. Svaki slobodni trenutak iskoristili bi za nove obiteljske avanture.
Davne 1994. godine moj otac Soldo Slobodan osnovao je planinarsko društvo u Belišću. Učlanio me tamo kao najmlađeg člana i dan danas sam tamo aktivna i držimo predavanja o planinarenju u Hrvatskoj i svijetu. Ta pozitivna planinarska ekipa ostavila je veliki utjecaj na mene.
Mogu reći da je moj otac moja inspiracija. 75 puta je bio iznad 4.000 m, popeo svaki vrh koji si je zacrtao i ono najvažnije naučio me voljeti planine… Zbog svih njegovih pohoda ja sam danas tu gdje jesam.
Moj prvi uspon izlet bio je..
Uspon na Kalnik, 1995. god. Koliko se sjećam, strah je bio prisutan. Nisam voljela stijene i uže. Bojala sam se gledati kako se tata penje na stijeni, ali uživala sam u hodanju. Penjajući se na Kalnik držala sam mamu čvrsto za ruku. 😀 Kada sam došla na vrh spustila sam glavu i bila malo ljuta. Nisam se htjela fotkati, danas je potpuno drugačija priča. 😀 Na Kalnik se vratim često.
Večer prije izleta..
Gledam prognozu i fotke mjesta na koje idem. Ne mogu zaspati do kasno od uzbuđenja. Budim se prije alarma kao malo dijete koje doslovno iskoči iz kreveta. Svaki izlet je nova nepredvidiva avantura i to me motivira.
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Ukoliko idem negdje u blizini rekla bih kampanjski, no ukoliko idem u nepoznato i skroz novo štreberski te se spremam nekoliko dana unaprijed (malo pomalo). Sve mora biti na svom mjestu. Izrazito pazim što ću i kako spremiti. Dan prije obavezno punim svu tehnologiju kako bih svaki detalj mogla snimiti i fotkati.
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka
Prvo popis, zatim križanje stvari i dio po dio pakiram. Sve stvari grupiram u vrećice kako bih lakše pronašla opremu i zaštitila je od kiše. Sve bude perfektno složeno do prvog vađenja iz torbe i onda cijeli izlet više ne znam di mi je šta. 😀
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije alarma?
Moguće je da nisam niti spavala, a ako slučajno i zaspim probudim se prije alarma.
Kad stignem na vrh…
Isključim mozak, ne razmišljam o ničem. Sjednem negdje sa strane i uživam u pogledu. Taj pogled je sve! Ta praznina uma me ispuni.
Najdraži vrh..
Triglav. Ima posebno značenje u mom životu. Upoznala sam tamo ljubav svog života, Petra. Prvi uspon ostali smo gore u oluji u domu ispod vrha Triglava, vrijeme nam nije dozvolilo da se popnemo (priroda nam je po kratkom postupku pokazala tko je tu gazda), no već za godinu dana vratili smo se i popeli vrh. Tamo se dogodilo nešto potpuno neočekivano. Rekla bih da se scenarij koji sam sanjala ostvario. Petar je stavio je Go pro da snima i fotka i dok sam ja “pozirala za super kul fotku” kleknuo je na vrhu Triglavaaaaa i izvadio prsten. Filmska scena, doslovno! U tom trenutku ostala sam u šoku. Stvarno sam mislila da sanjam! Taj feeling na vrhu ne može se usporediti s ničime. Planine i Petar – najveća ljubav!
Najteži uspon
Izdvojila bih treći dan W-treka u predivnom nacionalnom parku Torres Del Paine u Čileu. Planinarska ruta od kampa Grey do kampa Frances. Krenuli smo u ranu zoru s trekkingom. S osmijehom sam uživala u svakom koraku jer priroda je čudoooo.
Pred kraj dana uhvatila me mala panika jer je počeo padati mrak i ne želiš ostati u divljini u mraku. Iskoristila sam zadnje snage energije i ubrzala korak kako bi se smjestili u kamp prije mraka.
Nažalost, u tom trenu umora dogodilo se pogrešno skretanje i tu je nastala panika 😀 Petar je rekao da idemo u krivom smjeru (zamislila sam si najgori scenarij). Hodali smo 1 h po kamenitom usponu i počeo je padati mrak . 🙂
Žuljevi na nogama, puno kilometara, teret na leđima, divlje životinje, strah i još mi treba mrak? Usred nepoznate divljine bez signala? Prvi puta sam zaplakala, ne od sreće već od straha. Nisam više osjećala noge, a psiha nije pomagala.
Došli smo do jednog kampa usput misleći: to je to, no tu smo naišli na čuvare kampa koji je zatvoren. Čuvari nisu znali engleski i i govorili su: Es Peligroso. Nisu bili od pomoći. Nismo imali drugih opcija osim još 1 h hodati prema kampu Frances nepoznatim putem misleći je li to pravi smjer.
Taj 1 h činio mi se kao tri dana. Na mobitelu sam puštala pjesmu Om Mani Padme Hum, nepalsku mantru, koja me inače smiruje i tako u svojoj glavi tjerala divlje životinje. U onom trenu kad sam ugledala svjetlo kampa srce mi je ponovno počelo kucati! Za mene je to najteži uspon psihički, a bome i fizički. 🙂
Novi vrh/izlet biram tako da…
S obzirom da je planinarenje moj stil života, puno pričam o tome s ljudima, a oni mi često predlažu dobre rute diljem regije i svijeta te sve prijedloge zapisujem, onda ovisno o mogućnostima slažemo i odabiremo ono što nam najviše odgovara. Također se inspiriram u grupi World Of Mountaineering!
Planinarenje u malom broju ili većem broju?
Iskreno, manjem broju 🙂 Od malih nogu sam hodala u velikim grupama jer sam bila u planinarskom društvu. Naravno, to ima svoje čari jer se družiš s ljudima i mnogo toga naučiš, ali ja biram manji broj. Volim fleksibilnost. Recimo, ako želim 3 h sjediti negdje i fotkati, skrenuti s rute ili promatrati neki vrh, ne mogu očekivati da grupa to radi zbog mene. Taj unutarnji mir me ispunjava i puni, zato uvijek kažem u planini se najviše želim povezati sa samom planinom.
Najdraži suplaninar…
Definitivno moj muž Petar s kojim sam u 4 godine prošla najljepše planinarske rute po Hrvatskoj i svijetu. Petar voli avanture i s njim nikada nije dosadno, a ako nešto krene po zlu snađe se u sekundi.
Uspomena dobra, a može i loša koju nikada neću zaboraviti
Izdvojila bih Zermatt, Stellisee jezero. Onaj feeling kad u ranu zoru hodaš i nosiš vjenčanicu koja visi na planinarskom ruksaku i čekaš izlazak sunca da se fotkaš pored oltara svih planinara – Matterhorna. Dok sam namještala frizuru i dok je Petar oblačio odijelo, stvorilo se puno Kineza koji su u ranu zoru šetali oko jezera. Oni su bili oduševljeni i bacali selfije s nama, no u trenutku kada je sunce izašlo, oni su pobjegli, a mi smo se spremili za fotoshooting. Soldo Slobodan (otac) napravio je fotku doslovno s naslovnice. Matterhorn, jezero i mi. Reflections pravi trenutak! Dan danas ta fotka mi je jedna od najdražih, a taj trenutak blizu Matterhorna u vjenčanici nikad neću zaboraviti.
Na vrhu tako dobro sjedne….
Suza. Jednostavno, često zaplačem od sreće na vrhu i to mi je kul osjećaj! Kao da se oslobodim bilo kakve brige ili negativnosti. Nakon toga sjednem i uživam u tišini proučavajući svaki vrh koji izvire iznad oblaka, a i ako se nađe koje pivo neću ga odbiti 😀
Najdraži planinarski obrok…
Obožavam nositi kuhalo. Tako da biram juhice i tjesteninu s 4 vrste sira. Kad mi zamiriše u prirodi, uf.. Ono pravo kad sjednem na pod i poslužim se. Nema mi boljeg i, naravno, kavica!
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Energetske čokoladice i tekuće gelove.
Najdraže godišnje doba za planinarenje..
Biram sve.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila
Po Istri nisam puno planinarila, ali u jednom navratu kada smo išli za Pulu, stali smo u Vela Dragu. Ostala sam oduševljena predivnom kanjonskom dolinom. Predivni vapnenački stupovi i stijene.
Destinacija koja me potpuno razočarala….
Shopping centar 🙂
Mjesto gdje je ostao dio planinarskog srca…
Nepal, Triglav i Patagonia.
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokatna/jeziva priča….
Kada smo Petar i ja išli na noćni uspon na Sljeme. Na povratku dolje iza ponoći čuli smo zavijanje vukova. Petar je zavijao nazad, a u trenutku kad su oni odgovorili na to, ja sam opalila šprint prema dolje. Naravno, to nisu bili vukovi, nego vjerojatno psi, ali pun mjesec i noć oko nas pisali su u našim glavama neke drugačije scenarije.
Top 3 destinacije koje svaki planinar treba pohoditi…
Definitivno, ako si planinar moraš vidjeti najljepši vrh, Matterhorn (kralj planina), dakle moraš posjetiti Zermatt, zatim Chamonix (Mont Blanc) i Cortinu d’Ampezzo koja ima savršene vrhove koji izgledaju kao katedrale.
Zaklopi oči i sjeti se izleta gdje si bila najviše sretna
Ulazak u gradić El Chalten. El Chalten je čudo! Pogled na Fitz Roy i Cerro Torre je nestvaran. Ostavili smo auto sa strane i fotkali satima. Fotke vam mogu dočarati mali dio toga 🙂
Najdraži dom/sklonište
Da se razumijemo ima super domova, skloništa i uvijek se tamo nađe dobra ekipa. Veliki dio svog planinarenja provodila sam u domovima, no sada rađe biram nešto divlje i spavanje na otvorenom u svom šatoru. Šator koji je otvoren i tako proučavam sve što se dešava vani, a najljepši feeling su jutra na otvorenom… Nije baš da se naspavam…
Od divljih životinja tijekom svog planinarenja naišla sam na ….
Mnogo toga smo vidjeli: od divljih svinja, divljih konja, zmija, čagljeva, majmuna, nosoroga, veprova, ljama, puma, krava… Ali definitivno najljepši prizor je bio vidjeti divlje konje u Patagoniji.
Najvažnije stvari koje me planinarenje naučilo….
Da su najljepše stvari često besplatne.
Nastavi čitati i druge planinarske spomenare:
