Planinarski blog Zov planine i njegove društvene mreže otkrila sam posve slučajno i zaljubila se u njihove planinarske avanture na prvi pogled. Prateći njihove uspone, čitajući njihove opise i uživajući u svim pothvatima lako se i sam zaljubiš u planine. Iza jednog od naših najboljih planinarskih blogova stoji bračni par Danijela i Dejan Jakšić čija ljubav i strast prema planinama i prirodi je stvarno zarazna. Danijela je profesorica informatike koja uređuje blog, vodi društvene mreže, a kako sama kaže “ona je horoskopska riba s vječitom glavom u oblacima i svakakvim kreativnim idejama – samo da nije strukturirano, strukturu mrzi”. Dejan pak radi u banci te je autor većine tekstova i fotografija, stvaralačka snaga Zova planine. Kako su sami rekli “Dejan je visoko energična osoba koja nikad nema mira, a najsretniji je kada radi nešto aktivno i u prirodi”. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinare Danijela i Dejan…

Planinarenje za mene predstavlja…

Danijela: Štogod ovdje kažem, ispast će patetično 😂. Planinarenje je za mene način života i to je to. Kad uvijek znaš što ćeš svaki vikend raditi, skoro bez iznimke, to definitivno postaje način života i dio tebe.

zov_planine

Dejan: Način života. Svaki slobodan trenutak želim posvetiti tome, neovisno da li planinario, čitao o planinama ili trenirao za planine – to je sve što želim raditi u slobodno vrijeme. Želio bih to raditi i u radnom vremenu, ali ne stignem od posla 😂.

U planine sam se zaljubila/zaljubio…

Danijela: Apstraktno još odmalena, kroz čitanje, knjige i magične opise avantura u prirodi. A u stvarnosti pred 14 godina, na svojem prvom planinarenju (i ujedno na prvom planinarenju s Dejanom).

Zov_planine
Hahlići Obruč

Dejan: Odmalena. Rođeni sam Goranin i, iako nema istaknutih planinskih vrhunaca, to je za mene najljepši gorski kraj čitave zemlje. Gorski kotar je prava razglednica prirode, divljine i planinskih krajolika.

Moj prvi izlet/uspon bio je…

Danijela: Pred 14 godina, s Dejanom. Bili smo još studenti, bez auta, sjeli na autobus za Podkilavac i otišli na Hahliće, na Obruč. Ajme veselja, kao da ti se svijet otvorio. Izlet je trajao 12 sati, uz razne avanturice po putu (ja sam bila u trapericama i Sketchersicama, malo smo se izgubili, popili svu vodu, po povratku dijelili između sebe po krišku mandarine svakih 15 minuta, zakasnili na nedjeljni bus u Studeni koji vozi svaka 3 sata za grad pa odlučili još dodatno pješačiti do grada, itd. 😁). No, uza sve to, navečer smo se satima još dopisivali od uzbuđenja i tako je to krenulo…

Grobničke Alpe

Dejan: Ne mogu se sjetiti nekog planiranog uspona, jer kad se rodiš u kraju koji je sav u brdima onda je to nešto usput. No, složio bih se s gospođom 😂, prijelomno je bilo naše zajedničko lutanje po Grobničkim alpama i uspon na Obruč i tad smo si rekli to je to. Nakon toga je sve krenulo uzbrdo, umjesto nizbrdo 😁.

Večer prije izleta uvijek…

Danijela: Pijem puno vode, gledam najnovije fotke te lokacije po društvenim mrežama, gledam prognozu, biram što ću obući, pripremam nam hranu za sutra i malo s Dejanom pregledavam kartu rute. I idem rano spavati.

Sjeverni Velebit

Dejan: Gledam slike sa specifičnih dijelova staze i pamtim detalje, spremam ruksake, gledam kartu pa opet slike i imam leptiriće u trbuhu.

Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?

Danijela: Hm, kako kada. Skroz kampanjski ako mi je poznata lokacija ili mi nije nešto posebno izazovna. Štreberski kad idemo u nepoznato, tada imam hrpu pitanja (neka za Google, neka za Dejana 😁) i pazim da se dobro spremimo, da uzmemo sve što nam treba i da se upoznamo s kartom i rutom kojom idemo.

zov_planine
Triglav

Dejan: Ni jedno ni drugo, postoji već uhodana rutina traženja staza, slika, slaganja opreme u ruksak, biranje odjeće… Ajde neka bude štreberski jer čim postoji uhodana rutina, mislim da ne smijem reći da se spremam kampanjski 😂.

Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…

Danijela: Mekane stvari na dno, najudobnije je, posebno ako izlet traje 8h+ 😉. A što se sadržaja ruksaka tiče, to je više-manje uvijek klasika, već smo dobro uhodani pa za svaku vrstu izleta već znamo što nam treba.

zov_planine
Hahlići

Dejan: Dno je odjeća, pa prema gore su hrana, boce s vodom, gurtne, karabineri, užad, dereze, jakna, rukavice, točno tim redom. Prva pomoć je u vanjskom džepu i to je to. Uvijek isto, nakon ovoliko godina više nema preslagivanja i pitanja kako ćemo i što nam treba biti pri ruci.

Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?

Danijela: Ovisi o izletu i razini motivacije. Kad idemo na nove stvari uvijek sam puno, puno uzbuđenija, toliko da ne mogu baš ni spavati noć prije puta. A za poznate lokacije koje često ponavljamo – ne budi me prije 8 😁.

zov_planine

Dejan: Kod lokalnih izleta se budim laganini, ali se odmah dižem čim zazvoni alarm. Kad idemo na novo u Alpe ili tako nešto, ionako ne spavam pa je dizanje prije alarma jer nisam ni zaspao kako treba – da, i nakon svih ovih godina je još uvijek tako 😁.

Kad stignem na vrh uvijek…

Danijela: Fotkam, presvlačim se u suhu robu i jedem. Inače, na vrhu provedemo najmanje vremena, tek toliko da opalimo koju fotku i pojedemo (ako slučajno nismo ranije putem). Na vrhovima je često gužva, a to izbjegavamo pa se ni ne zadržavamo dugo. Dodatno, u Alpama na vrhovima najčešće puše i bude hladno, pa to stvarno ekspresno odradimo.

zov_planine
Bjelolasica

Dejan: Presvučem se u suho i fotkam, nešto se i pojede. Ako nema nikoga malo se zadržimo, ali uglavnom je to rijetko i brzo pičimo natrag. Vrh je samo šlag na torti – bitan je za uspon što se motivacije tiče, ali nikako nije mjesto gdje se raskomotim i spustim kosti. Ipak je to tek polovica puta ili kad idemo na više vrhova nije ni to, tako da je kod nas uvijek noga na gasu. Život je kratak, a planina je jako puno 😁.

Najdraži vrh

Danijela: Nezahvalno je to reći, odnosno odabrati, ma koliko god danas bilo popularno pisati i govoriti u superlativima. Toliko toga tek trebamo vidjeti i osvojiti, a sve na čemu smo dosad bili ima neku svoju ljepotu. I najdraži mi nikad nije neki vrh, već put do vrha – tu se kriju ljepote, vidici, zanimljivosti i izazovi. Ali evo, ako bih morala istaknuti neki izlet, to je uspon na Škrlaticu – njega bih mogla stalno ponavljati jer ima sve potrebno: visinu, dužinu, težinu, izazov, krajolike koji ostavljaju bez daha i onaj neki X faktor koji čini da se ovaj izlet u mojoj glavi uvijek istakne.

zov_planine
Škrlatica

Dejan: Ne volim ništa označiti sa „naj“ jer onda to nekako konačno određuje stvari. Najdraži vrh mi je onaj gdje se ubijem da dođem na njega, ubijem se da siđem s njega i s osmjehom se okrenem prema njemu kada je sve gotovo. Najdraže su mi Julijske alpe u Sloveniji, tu sam kao kod kuće – popeli smo se na preko 50 vrhova u njima, a mnoge smo i ponavljali s različitih strana pa imamo više od stotine uspona samo tamo. Definitivno jedni od najdražih su mi Jalovec i Škrlatica, na kojima smo bili puno puta i ići ćemo opet.

zov_planine
Julijske Alpe Razor

Najteži uspon

Danijela: Hehe, joj ovo je zanimljivo. Razmišljam o ovom pitanju i vrlo brzo shvatim da su mi najteži usponi rijetko oni koji su mi bili teški samo fizički – npr. imamo na blogu priče o izletima na Jezersku Kočnu i Branu, koji su fizički bili vrlo zahtjevni (iako, svaki iz svojih razloga), ali ne bih ih svrstala u najteže uspone. Najteži usponi su mi bili oni koji su, uz fizičku težinu, imali i taj faktor psihološke težine, stresa ili kako to već želimo nazvati – pa je sve to skupa trebalo balansirati i ostati pribran, fokusiran i uporan u usponu. Pa ću tako izdvojiti Bavški Grintavec i nadasve trusnu „ferratu“ (nešto malo željeza, a ostatak sve trusna i lomljiva stijena te prirodna hvatišta od stijene koja se klima i odlama – dan danas se sjećam tog svojeg očaja na vrhu, uzrokovanog činjenicom da se moramo vraćati po istome 😅). Imam ih još nekoliko, ali neka na tronu bude ovaj jedan zasad 😁.

Zov_planine
Jezerska Kočna

Dejan: Možda Montaž (Jof di Montasio) u zapadnim Julijskim alpama gdje je Danijeli na kacigu i ruksak pao veliki kamen odozgora, usred stijene i penjanja. A jednom smo i jako gadno zaglavili u rano proljeće na Mangartu, bez mogućnosti povratka po istom – dakle, morali smo popeti vrh kakogod pa s druge strane dolje. Ajde, glasam za Mangart jer ja volim mučenje i ništa ne nazivam „najtežim“ 😅, a tu smo ipak hodali po rubu zbog spleta okolnosti.

Zov_planine
Montaž

Novi vrh/izlet biram tako da…

Danijela: Skupa s Dejanom gledam gdje još želimo ići – mene najčešće fotke privuku nekoj lokaciji, a nakon toga gledam detalje uspona i jesmo li kondicijski spremni za to.

zov_planine
Brana

Dejan: Nemam neku provjerenu metodu za to. Često Danijela pokaže neku sliku pa ja pogledam kartu, predložim najteži uspon, ona predloži najlakši pa se dogovorimo da po najtežem idemo gore, a po najlakšem dolje – sve je u kompromisu 😂. Uglavnom smo do sada vrijeme provodili u Sloveniji pa je hribi.net dobar izvor jer ima popis vrhova po visini i to je dobar orijentir. Kada idemo u Italiju onda pogledamo gdje ćemo spavati (u autu 😁) pa po tome odredimo vrhove na koje želimo ići. Kod nas nije tako veliki izbor planina pa onda gledamo gdje nismo bili i idemo tamo 😊.

Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?

Danijela: Uvijek u malom broju i uvijek s poznatim ljudima. Ne volim buku i gužvu u planini, to mi nikako ne ide uz taj mir i iskustvo koje želim iz planine. 99.9% vremena smo samo Dejan i ja i to tako najviše volim. Opušteni smo, idemo svojim tempom (koji je kroz sve ove godine postao vrlo sličan, iako je Dejan uvijek brži) i biramo izlete koji se nama sviđaju. A kad idemo s ljudima, to su uvijek neki frendovi za koje znamo kako dišu i koliko otprilike mogu (tj. koliko ih možemo forsirati, a da uspiju sve 😂) – ne volim ići s nepoznatim ljudima jer tu uvijek ima hrpa nepoznanica, i u vidu kondicije i u vidu karaktera, a ipak je to cijeli dan proveden zajedno 😅. 

zov_planine

Dejan: U malom broju, pod uvjetom da je „mali broj“ sinonim za Danijelu 😂. Nekoliko prijatelja ima tu „čast“ 😁 da idemo zajedno tu i tamo, i to je to. Volim kad idemo samo nas dvoje i mislim da sam time sve rekao. Gužve i društva ne pripadaju u prirodu i divljinu jer je onda ne možeš doživjeti, a to je jedino zbog čega idem u planine. To je, naravno, moj subjektivan stav – tko voli drugačije neka izvoli i uživa u tome, nemam ništa protiv.

Najdraži suplaninar mi je…

Danijela: Ma tko li bi to mogao biti? 😂

Dejan: Next question! 😊

Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…

Danijela: Dobra – naše bračno putovanje u Gran Paradiso nacionalni park, ali i ponovljeno putovanje na istu lokaciju za 5 godina braka. Loša – Dejanov pad po ledenoj strmini na Velebitu, mislim da ću do kraja života imati taj film pred očima.

Gran Paradiso

Dejan: Dobrih uspomena je more i ne mogu izdvojiti jednu, ali ako baš moram  Gran Paradiso bračno putovanje i naša proljeća u Bovecu. Loša uspomena meni nije teška nesreća na Velebitu, ali mi je svaki neuspjeli uspon na kojem smo bili – ne volim taj gorak okus kada si primoran vratiti se prije vrha, iako je to sastavni dio planina – nekad moraš okrenuti i gotovo.

zov_planine
Gran Paradiso

Na vrhu tako dobro sjedne…

Danijela: Pivo i domaća savijača od sira.

zov_planine

Dejan: Obući suhu odjeću, naći kutak na kojem ćeš sjesti i u tri sekunde doživjeti katarzu i po stoti put shvatiti zašto nešto voliš raditi. Uz ovu filozofiju ide savijača od sira koju najviše volim na vrhu, a pivu na kraju, u dolini.

Najdraži planinarski obrok

Danijela: Sve vrste domaćih savijača (sir, špinat, krumpir, kupus, piletina, …). Već sam postala masterchef za to, if i may say so 😅.

Dejan: Savijače definitivno, mekane, sočne i energetske bombe, dobre i ljeti i zimi.

Od hrane u ruksaku uvijek imam…

Danijela: Ja najčešće nosim hranu za oboje, a Dejan nosi više vode. Jabuke, mrkve, nešto čokoladno (Grancereale ili McVities keksi) i „glavni obrok“ (najčešće savijača, pašta salata, heljda salata, mesna štruca s povrćem i sl.). Sendviče rijetko nosimo, uvijek radije tako umorni pojedemo domaće spremljen obrok.

Dejan: Danijela nosi hranu, ja nosim većinu vode i opremu. Nekako mi se čini da to nismo pravedno podijelili 😂.

Najdraže godišnje doba za planinarenje

Danijela: Nemam pametan odgovor na ovo. Planinariti volim jednako cijele godine – ne smeta mi ni hladno ni vruće, samo se prilagodim okolnostima. Toliko da recimo ljeti kad idemo na plažu zapravo prvo planinarimo do nje, onda se kupamo pa opet po povratku planinarimo 😂 (baš nedavno sam napisala jednu kraću priču o najdražoj lokaciji za kupanje+planinarenje na koju sam vodila frendicu dok je Dejan bio na rehabilitaciji. A Dejan će sigurno reći koliko ne voli vrućine 😂.

Krk

Dejan: Zima, jesen i proljeće, samo da nije vruće. Ako moram po vrućini odradim to uz puno kukanja kako je vruće 😂. Zimu najviše volim, tu nema dvojbe.

Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…

Danijela: Južni Velebit (Vaganski vrh i Sveto Brdo). Očekivala sam nešto slično Sjevernom i Srednjem, ali nije ni blizu – više je alpski, koliko to može biti. A ako idete na vrh skroz od mora, onda ima i tu težinu pa je poseban gušt. I to me zaista oduševilo.

zov_planine
Sveto brdo

Dejan: Isto bih rekao Južni Velebit, neočekivano drugačije od „našeg“ dijela Velebita. Uvijek volim duge uspone, a kad se kreće s mora to je zagarantirano!

Destinacija koja me potpuno razočarala je…

Danijela: Bijele i Samarske stijene i Vihoraški put. O tome sam i priču na blogu napisala, ali moram reći da mi je nije bilo jednostavno napisati. Najviše iz razloga što o toj lokaciji stalno po raznim portalima čitamo kako je to „najljepši planinarski put u RH“ i sl. pa sam očekivala hrpu negativnih komentara (kojih je i bilo 😜), a meni je dojam izleta bio dijametralno suprotan. Ne znam, nisam fan ove lokacije – jako loše utječe na moju prirodnu pozitivnost i vedrinu 😁. 

zov_planine
Bijele stijene

Dejan: Pokušavam se ne razočarati, ali uglavnom ne volim krške krajeve sa obiljem vegetacije. Dakle, Bijele i Samarske stijene i slične lokacije. Volim kada su vrhovi istaknuti i kada se osjećaš kao na vrhu svijeta.

Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…

Danijela: Hahlići (Grobničke Alpe), bez dvojbe. Moj početak, lokalna brda i uvijek im se rado vraćam.

Dejan: Grobničke Alpe definitivno, izuzev ljeta kada vlada obilje kukaca i treba izbjegavati 😁. Drugi dio srca je u susjednoj Deželi – najljepše trenutke života smo proveli lutajući po slovenskim Alpama.

Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Vi ste imali uistinu tešku nesreću. Sada kada je sve iza vas, kada se počelo polagano, ali sigurno hodati, kako se osjećate? Što biste poručili samim sebima u trenutku nesreće?

Danijela: Ako pod polagano misliš 10-13 km dnevno u prosječnoj brzini 5.2km/h, onda si dobro rekla 😂. I dalje je to sporije od našeg uobičajenog tempa, ali samo pokazuje koliko je važno biti u dobroj formi te voditi aktivan i zdrav život – sve ovo je zbog toga puno lakše. A što bih poručila sebi i nama, to je vrlo jednostavno (i ne nešto čega nismo i ranije bili svjesni, samo smo nerijetko zanemarili): sigurnost ispred brzine. Npr., mogli smo biti u navezu, ali smo zaključili da neće biti potrebno (kao u mnogim situacijama dosad) – da smo bili, velika je šansa da se ništa od ovog ne bi dogodilo. Tako da, ne budimo lijeni ubuduće, ništa posebno ne dobivamo s time, a na to se treba tu i tamo podsjetiti (samo bih voljela da taj podsjetnik nije bio baš ovakav) 😁. 

zov_planine

Dejan: Ponovno hodati je u razini kao i ponovno disati. Svaki dan sanjam kako ću se opet penjati na neko brdo i to mi je glavna motivacija. Sam sebi bih sigurno oduzeo pretjeranu sigurnost koju sam imao u trenucima prije nesreće. Definitivno smo trebali odraditi spust po užetu i ne riskirati toliko po takvim uvjetima, bez obzira što smo to napravili na stotine puta do tada. Ako je ovo morala biti škola neka tako bude, moj mentalni sklop se neće promijeniti po pitanju straha. Teško je gajiti strah prema nečemu što ti je strast. Ako sve bude po planu, prvi usponi će mi biti baš zimski i štogod bilo tko mislio o tome, jako im se veselim 😊.

Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi

Danijela: Hm, podijelit ću ih u „dostižne“ i „manje dostižne“ 😁. Pod dostižne bih izdvojila Gran Paradiso nacionalni park, sve skupine Dolomita i Triglav, a pod manje dostižne (čitaj, moj san jednog dana 😁) Kanadu (Albertu i Britansku Kolumbiju), Patagoniju i Himalaju.

Gran Paradiso

Dejan: Zapadna Italija, odnosno tromeđa Italije, Francuske i Švicarske, jedan od najljepših krajeva u Europi, bez dvojbe. Sve skupine Dolomita su prekrasne, vrlo specifični krajolici, treba ih posjetiti makar i nemate volje za planinama. Slovenija je sama po sebi top destinacija – ima male Alpe, ali su čudesne – Julijske naročito. San mi je Južna Amerika od sjevera do juga sa šlagom na torti, Patagonijom. Kanadska divljina kao mjesto za život (možda jednog dana) i Himalaja uzduž i poprijeko u nekom drugom, nomadskom životu.

Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila/bio najviše sretan. To je…

Danijela: Previše ih je, zaista. Previše je to sreće da bi se izdvojila samo jedna 😊.

zov_planine

Dejan: Ne mogu, u više od desetljeća sam jako često bio sretan u planinama pa općenito osjećaj sreće poistovjećujem s planinama.

Najdraži planinarski dom/sklonište

Danijela: Evo ako moram izdvojiti neka bude Hahlić, jer nam je tu lokalni i zaista je predivan i uređen, a domari su ekstra simpatični. Inače nemamo običaj posjećivati domove. Naravno da shvaćam ljepotu, korisnost i vrijednost planinarskog doma u planini, no osobno više volim „netaknutu“ prirodu i samoću u planini, bez utjecaja čovjeka. Pa tako često samo prođemo mimo doma, ako nam je na ruti – ne zadržavamo se u blizini.

DomHahlic

Dejan: Izbjegavamo ih u širokom luku pa nemam neko posebno. Planinarski dom Hahlić treba vidjeti svaki planinar u našoj zemlji, jer to se tako radi – uredno, čisto, drveno, skromno i ugodno, osjećaj kao kod kuće. Tko voli klasične domove koji su lijepi i tradicionalni izvana i iznutra, onda treba ići po Italiji, Francuskoj i Austriji – oni zbilja imaju utkano u svaku poru kako se to radi. Francuzi i Švicarci sada posebno šibaju i jako moderne građevine na nevjerojatnim lokacijama pa tko voli taj stil sigurno će naći nešto za sebe.

Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na…

Danijela: Srne, košute, jelene, divlje konje, snježnice, zmije, zečeve, lisice, divokoze, kozoroge, lasice, svisce, medvjede. Žao mi je samo što nikad nismo vidjeli vuka i risa, jako su skroviti. 

Dejan: Sve nabrojano, najintenzivnije je sresti medvjeda jer su tako plahi i brzo pobjegnu pa ne stigneš uživati koliko bi htio. Najviše volim promatrati kozoroge kojih nažalost nema kod nas, ali Slovenija i Italija nam nisu daleko. Vuk i ris ostaju na popisu, nadamo se barem jednom kratkom pogledu – da ih doživimo u divljini.

Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…

Danijela: Izbrusilo mi je strpljenje i upornost, a to se onda preslika i na svakodnevni život. Nisam nikad bila komforna, ali s našim načinom planinarenja sam to postala još i manje – postala sam svjesna koliko zapravo mogu potrpiti i ništa mi neće biti, dapače, na kraju ću samo biti jača i tvrđa. A najviše od svega, naučilo me uživati u prirodi i toj slobodi koju ti planine daju – to se teško riječima može opisati, ali to je pravi pojam slobode.

zov_planine

Dejan: Doživjeti slobodu i vlastite fizičke mogućnosti. Nisam konformist, daleko od toga, a u planinama shvatiš da ti komfor ni ne treba. Što sam postajao tvrđi i jači, to sam više uživao u slobodi i divljini, a to sam i duže i teže relacije mogao ostvariti – neke dalje i manje popularne i otkrivene. Moraš biti životinja da bi doživio prirodu na pravi način, a da bi postao životinja treba jako puno koraka uzbrdo. Drugo je strpljenje i upornost – moraš biti ludo uporan da ostvariš što želiš, kao i sve drugo u životu, samo će ti malo toga donijeti takvu nagradu za upornost kao što meni donose planine. Naučilo me da imati strast prema nečemu je najljepši osjećaj koji čovjek može doživjeti.

Nastavi čitati i druge planinarske spomenare:

  1. anna_soldo
  2. hiking_croatia
  3. thelifeandventure
  4. petar dučić planinarenje
  5. sonder_couple
  6. vedran_ansak
  7. zwo_i_lila