Svaki ljubitelj prirode i planinarenja sigurno već neko vrijeme na društvenim mrežama prati fantastičan profil upečatljivog naziva Hiking Croatia. Samo jedan pogled na predivne fotografije potaknut će svakoga da uskoči u gojzerice. Iza jednog od najpoznatijih outdoor profila u Hrvatskoj i od nedavno i hiking bloga, stoji par Mario Jurina i Daria Bedeniković. Sami za sebe vole reći kako su avanturisti i zaljubljenici u prirodi. Oboje su iz Zagorja te su priroda i zelenilo nešto čime su okruženi od svojih malih nogu. Daria ima 23 godine i prvostupnica je sestrinstva te radi u bolnici, dok Mario ima 26 godina te se bavi fotografijom, snimanjem i društvenim mrežama. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinare Daria i Mario…
Planinarenje za mene predstavlja…
Daria: Mjesto gdje svakodnevna strka i stres prestaju. Gdje znam da ću odmoriti od svega, napuniti baterije gledajući predivne prizore koje nam planine pružaju.
Mario: Mnogo više od hodanja i uspona na vrhove. Planinarenje je stil života i nešto što jednom kada zavoliš više nikada ne napuštaš.
U planine sam se zaljubila/zaljubio…
Daria: Nakon što me Mario odveo na Tulove grede s kojih se pruža predivan pogled na more i Velebit. Moguće da je to odradio taktički jer staza za prvi put nije bila previše zahtjevna pa se nisam napatila, a i dobro zna da bih hodala danima samo da je pogled s vrha prema moru. 😀 Nije mi trebalo previše vremena da se zaljubim u planine jer volim visine i adrenalin.
Mario: Ne tako davno, prije otprilike 3 ili 4 godine kada sam radio na jednom projektu i otkrio koliko su zapravo moćne sve te planine oko mene te koliko me boravak tamo daleko od svega ispunjava i opušta.
Moj prvi izlet/uspon bio je…
Daria: Kako sam već navela, Tulove grede.
Mario: Uspon na Klek, naravno ako ne računam Ivanščicu i Medvednicu koje računam pod lokalna brda i na kojima sam bio puno puta prije nego sam počeo aktivno planinariti. Jednog lijepog proljetnog dana s prijateljima sam se uputio na Klek, mislim da je to bio 01.05., proljeće je već bilo u punom jeku i vrijeme je trebalo biti super, ali kako to inače biva u planini vrijeme i nije bilo kako smo si mi zacrtali. Tog dana na vršnom dijelu Kleka palo je 10 cm snijega, a mi nismo ni stiglo do vrha nego jedva do doma, a povratak je bio još zanimljiviji od uspona.
Večer prije izleta uvijek…
Daria: Izmrcvarim Marija pitanjima koliko kilometara je staza duga, hoće li biti hladno, hoće li se s vrha vidjeti more i ono najbitnije u koliko sati ujutro je polazak. 😀 Ovisno o odgovorima razmislim hoću li pristati na tu lokaciju ili ću se malo pobuniti. 😀
Mario: Pogledam prognozu, kartu i fotke lokacije na koju idem.
Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski?
Daria: U mojem slučaju je to uvijek kampanjski. Štreberski dio odrađuje Mario sve do detalja, a ja imam dovoljno povjerenja u njega da će sve biti pod kontrolom. 🙂
Mario: Sve ovisi o lokaciji na koju idem, ako idem negdje gdje još nisam bio ili mi je nepoznato tada je to uglavnom štreberski, ali kada se ide negdje u poznato tada sam puno opušteniji.
Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…
Daria: Ovisno o tome kamo idemo i na koliko dana razmišljam što ću spakirati u ruksak. Imam stvari u ruksaku koje su uvijek sa mnom i ne vadim ih iz njega i stvari koje ubacim po potrebi. Većinom je moj ruksak ispunjen hranom, vodom i odjećom. 🙂
Mario: Zapravo vrlo jednostavna. Postoje stvari koje su uvijek u ruksaku i stvari koje u ruksak idu ovisno o vrsti izleta. Sve te stvari su uvijek u jednoj kutiji koja se nalazi blizu ruksaka tako da teško da ću nešto bitno zaboraviti.
Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma?
Daria: Haha, mislim da na ovo pitanje ni ne moram dati odgovor. Uvijek sam ta koja bi odgodila odlazak i išla tek kada se dovoljno odmorim i naspavam. Ali kada bismo funkcionirali na taj način mislim da bismo većinu vremena planinarili po mraku i to ne bi imalo smisla.
Mario: Uvijek buđenje prije alarma i Darije.
Kad stignem na vrh uvijek…
Daria: Se osjećam ponosno i moćno. Sretna što smo osvojili još jedan vrh. Nakon toga otvaram ruksak i vadim hranu iz njega. 😀
Mario: Vadim prvo fotić pa hranu.
Najdraži vrh
Daria: Sveto brdo. Jedini vrh na kojem su me pukle emocije i gdje sam pustila suze radosnice shvativši koliko smo maleni, a zapravo veliki. Kada vidite pogled sa Svetog brda osjećate se najmoćnijom osobom na svijetu i shvatite da se sav trud i napor isplati.
Mario: Sveto brdo, mjesto s kojeg puca najljepši pogled u Hrvatskoj!
Najteži uspon
Dario: Klek u prvom mjesecu kada je snijega bilo pola metra, prvi smo ga gazili, a meni je uz taj snijeg još i prepona dodatno zadavala poteškoće. To je jedini vrh kojeg nisam ispenjala jer me prepona toliko boljela da sam jedva hodala. Osjećala sam se užasno jer ne volim odustajati i uvijek idem do kraja, ali zdravlje je ipak najbitnije.
Mario: Anića kuk u kolovozu 2020. Plan je bio krenuti kasnije popodne kako bi stigli do vrha taman prije zalaska. Zapravo je sve bilo po planu, ali sparina i vrućina tog dana bile su nesnosne. U 22:30 kada smo se vratili do auta vani je još uvijek bilo 38C.
Novi vrh/izlet biram tako da…
Daria: Me vodi u toplije krajeve i pruža pogled prema moru. Nove izlete Mario i ja biramo zajedno da smo oboje sretni i zadovoljni.
Mario: Zavirim u svoj popis lokacija za posjetiti.
Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?
Daria: Definitivno u malom broju. Ne iz razloga da ne volim društvo već radi toga što ne volim da nam netko drugi određuje tempo i planira kako će izgledati taj dan. Ovako kada smo samo nas dvoje se lakše dogovorimo kada ćemo krenuti, gdje ćemo pojesti, popiti kavu i slično. 😀
Mario: Uvijek u malom broju.
Najdraži suplaninar mi je…
Daria: Mislim da nije teško za pogoditi – moj Mario. 🙂
Mario: Moja djevojka Daria.
Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je…
Daria: Naše prvo kampiranje ispod Tulovih greda. Toliko sam bila uzbuđena i oduševljena da jedva čekam opet ponoviti.
Na vrhu tako dobro sjedne…
Daria: Klopa i fina kava s najljepšim pogledom. 😉
Mario: Svježe skuhana kava!
Najdraži planinarski obrok
Daria: Hmmm, nakon dosta potrošenih kalorija i gladi svaki obrok dobro dođe, ali nekako najviše volimo tunu.
Mario: Nakon par kilometara svaki obrok je najdraži! 😀
Od hrane u ruksaku uvijek imam…
Daria: Banane, tunu, proteinske čokoladice i neke slatke kekse za uz kavu. 😀 Što bolje i kvalitetnije napuniš ruksak to imaš veću motivaciju da dođeš to vrha i sve to pojedeš. 😀
Mario: Nešto slatko! 😀
Najdraže godišnje doba za planinarenje
Daria: Joj, nema mi dražeg od proljeća i ljeta. Mrzim hladnoću i planinarenje zimi mi je više muka nego gušt. 🙁
Mario: Proljeće i jesen zbog najljepših boja i ugodnih temperatura.
Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…
Daria: Dinara. Znala sam da s nje neću vidjeti more i bila sam skeptična malo prema tome, ali ljudi moji… Ta Dinara je čudo! Fotke s Dinare su mi jedne od najdražih i nadam se da ćemo što prije opet na Dinaru.
Mario: Plato mjeseca na Krku, definitivno jedna od najposebnijih lokacija za planinarenje u Hrvatskoj.
Destinacija koja me potpuno razočarala je…
Daria: Sveta gera iz razloga što je blata bilo do koljena, vrijeme je bilo hladno i tmurno, a pogled za moja očekivanja – nikakav.
Mario: Nema baš neke lokacije koja me razočarala, uglavnom je svaka posebna na neki način.
Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…
Daria: Sveto brdo gdje je srce iskočilo od sreće i vjerojatno još gore kuca i Ždrilo gdje me sklonište oduševilo . 🙂
Mario: Sveto brdo!
Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…
Daria: Uganuće zgloba pri povratku sa Svetog brda…
Mario: Susret s nekim opakim kozorozima na usponu na Anića kuk o kojem sam već pisao. Gledali smo se jedno vrijeme oči u uči i nije im se baš sviđala naša prisutnost pa smo se povukli.
Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi
Daria: Ajme, kako odabrati samo tri destinacije od toliko divota koje nam Lijepa naša pruža. Ali odabrat ću Tulove grede, Sveto brdo i Ždrilo.
Mario: Velebit uzduž i poprijeko, NP Risnjak i Biokovo.
Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bila/bio najviše sretan. To je…
Daria: Kao što sam već navela u prethodnim pitanjima, najveću sreću sam osjetila na vrhu Svetog brda.
Mario: Dva predivna dana na Dinari.
Najdraži planinarski dom/sklonište
Daria: Ždrilo. Toliko mi je bilo predivno i bila sam očarana njime da sam prije nego smo se vraćali kući sve detaljno pospremila, oprala prozore i posuđe iz razloga da nam što duže ostane očuvano i da planinari koji posjećuju to sklonište ostave onako kako su pronašli. 🙂
Mario: Ždrilo!
Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletjela/naletio sam na…
Daria: Lisicu, zeca, divlje konje i kozoroge. Radi njih sam se popela na neku stijenu kako bih bila viša od njih da me ne napadnu, a kasnije sam vidjela da se mogu popeti kamo god požele. Pa i na moju glavu. 😀
Mario: Divlje svinje, lisica, poskok, divlji konji, srne, zec.
Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…
Daria: To da naša Hrvatska ima toliko predivnih mjesta i planina na koje moramo biti ponosni. Planinarenje me naučilo da sam svakim korakom bliže cilju kako u planinarenju tako i u svakodnevnom životu. Važno je biti uporan i ne odustajati jer na svakom putu ima uspona i padova. Na kraju se sve isplati, a pogled i osjećaj su neopisivi. 🙂
Mario: Planinarenje me naučilo kako biti strpljiv i kako upornošću stići do nekog cilja koji se možda u početku čini daleko, ali ako idemo korak po korak stići ćemo kad-tad.
Pročitaj i druge planinarske spomenare:
