Trebao je to biti jedan od onih savršenih dana toliko priželjkivanog godišnjeg odmora. Nakon par dana duge, mrske i neprekidne kiše, u Dolomitima je napokon osvanulo sunce, a kišni oblaci su tijekom noći netragom nestali. Čekala su nas dva sunčana dana. Ona posljednja za ovaj godišnji odmor.
Cijeli tjedan sam nestrpljivo provjeravala vremensku prognozu. Bila je to prva stvar koju bih radila ujutro i posljednja prije spavanja. Postala sam opsesivno opterećena s vremenom u Dolomitima.
Kako su dani polagano curili, ja sam još više refrešala aplikaciju u nadi da će sunce napokon osvanuti. Htjela sam proći stazu i ostvariti uspon do jezera Sorapis. Od svih planiranih planinarskih staza i prirodnih atrakcija, Lago di Sorapis je meni osobno bio na vrhu liste želja.
Navečer prije uspona bila sam toliko ispunjena srećom kada sam ugledala na aplikaciji sunce od ranog jutra. Uspon do jezera Sorapis ostvarit će se uz najljepše moguće vrijeme. Kako savršeno, pomislila sam.
Uspon do Lago di Sorapis
Do početka staze stigli smo u idealnom trenutku – izbjegli smo ranojutarnju gužvu, ali i onu koja slijedi nakon ručka. Na stazi je bilo ljudi, no bilo je podnošljivo. Na ljude sam se već pripremila, mantrala sam si da mi ništa neće pokvariti taj savršeni uspon.
Staza sama po sebi nije toliko zahtjevna, no na pojedinim dijelovima je zbog uskog puta osigurana sajlama, a onaj posve nepristupačni dio je učinjen prohodnim uz pomoć metalnih stepenica. Jedini veći izazov je bila velika količina vode koja se slijevala s vrhova, močila stazu, stvarala blato, ali i stijene iznad provalije pretvarala u sklisku zamku.
Daniel je kao i uvijek na nešto zahtjevnijem terenu bio zadužen za Ari, našu četveronožnu planinarku hitrih šapica, koja se na pojedinim dijelovima morala nositi. Šapice jesu možda hitre, ali su ipak niske.
Kada smo stigli do jednog uskog dijela koji se sastoji samo od vodom natopljenih stijena koje strmo idu na drugu stranu iznad provalije, morala sam zastati i duboko udahnuti. Dok sam “elegantno” prelazila taj dio, pomislila sam da kako se baš nitko nije sjetio i tu staviti sajlu. I srećom da ne moram nositi Ari u svom naručju.
Nakon jedno dva sata zanimljivog uspona, napokon smo stigli do skloništa. Teren je postao posve pitom i ravan te nas je svega par koraka dijelilo od pogleda na jezero. U tom trenutku sam sretno izjavila kako jedva čekam izvaditi pripremljeni ručak, sjesti na dekicu i samo upijati ljepotu tog savršenog momenta. I kako ćemo se nakon toga nagraditi hladnom pivom, bez obzira što sigurno za manje od pola litre trebamo platiti pet eura.
I onda sam čula bolan i težak uzdah. Okrenula sam se i ugledala Daniela oblivenog hladnim znojem kako se naslonjen na kamen drži za desnu nogu.
“Izgleda da sam uganuo gležanj”, samo je rekao.
Gledam oko njega, promatram teren koji je posve ravan i na kojem se nalazi tek pokoji kamenčić. Kamenčić. Sve manji od manjeg. Upravo na jedan od njih je Daniel slučajno stao petom i uganuo gležanj.
U tom trenutku se rupa u želudcu puni strahom, a osjećaj gladi u tren oka nestaje. Gledamo se šutke u oči dok pored nas prolazi gomila ljudi.
“Čini mi se da možda nije toliko strašno. Ma ne, nije sigurno toliko strašno”, govori on, dok mu nakon najdužih zaleđenih sekundi nekoć savršenog trenutka napokon prilazim.
Mičemo se s puta, krećemo prema jezeru kako bi pronašli mjesto gdje možemo sjesti, skinuti teške ruksake i vidjeti što je sve jedan kamenčić sposoban napraviti.
I onda smo ugledali jezero Sorapis, najtirkiznije jezero koje sam ikad u životu vidjela. Njegova magična tirkizna boja u potpunom je kontrastu naspram surovim šiljcima planine Sorapis koja se moćno nadvija nad jezerom. Točno se sjećam kako sam pomislila da je prizor u koji gledam jednostavno savršen.
Kada je Daniel skinuo gojzericu bilo je posve jasno – uganuo je gležanj koji je polagano počeo oticati.
Uganuo je gležanj u srcu Dolomita.
Uganuo je gležanj na 1.925 metara nadmorske visine.
Uganuo je gležanj na pola puta izleta.
Uganuo je gležanj…
U tom trenutku osjećam kako mi se strah penje uz kralježnicu, a mučnina ubija i onaj sitni osjećaj gladi koji je ostao nakon uspona.
Uganuo je gležanj…
Do jezera se jedino može doći pješke ili helikopterom.
Što ako ne bude mogao hodati…
Duboko sam udahnula i odlučila da ću suzbiti izdajnički osjećaj straha. Moram djelovati. Iz ruksaka vadim mokru maramicu, stavljam na njegov sve natečeniji zglob te ga polijevam hladnom vodom.
Pored nas prolazi sve više ljudi kojih postajem tek svjesna u trenutku kada moram pomaknuti Ari sa staze. Podižem pogled s Danielovog gležnja i osvrćem se oko sebe.
Savršeno nesavršeni prizor
Sjeli smo točno na jedno od najljepših mjesta za upijati svu savršenu ljepotu koja se protezala ispred nas. Pored nas su prolazili i prolazili ljudi. Nitko nije zastao i upitao trebamo li pomoć. Svi su jurili zauzeti jednu od stijena, ali ne kako bi sjeli i prepustili se čaroliji prirode nego kako bi pozirali.
Dio cura je obavezno skidalo svoje majice kako bi prpošno izbacilo svoje sise u prvi kadar. Pretpostavljam da objava ide uz zamagljeno jezero te obavezni caption o smislu života.
Druge su u prvi plan stavljale svoje dupe utegnuto u uske kratke hlačice. Kadar obavezno ide iz žablje perspektive. Pretpostavljam da objava ide uz zamagljeno jezero te obvezni caption o smislu života.
Treći dio ekipe je zauzimalo “opasne” poze na rubu “provalije” kako bi izgledalo da su u platnenim tenisicama osvojili najviši vrh Dolomita. Pretpostavljam da objava ide uz zamagljeno jezero te obvezni caption o smislu života.
Vrhunac se dogodio kada je cura na vrhu stijene iznad jezera počela izvoditi senzualni ples. Naravno, u sportskom grudnjaku. Pretpostavljam da objava ide uz zamagljeno jezero te obvezni caption o smislu života.
U tom trenutku sam se trgnula i čula Daniela kako govori da odem barem napraviti neku fotku te ljepote dok on drži oblog na gležnju. Dok pokušavam uhvatiti kadar bez sisa i guzica, razmišljam kako zapravo ne znamo cijeniti savršenstvo prirode. Čak i pred tako veličanstvenim prizorom mi sebe stavljamo u prvi plan.
Nakon kratke pauze, Daniel odlučuje da može stati na gležanj te da ćemo se uputiti u mukotrpan i težak silazak. Čekalo nas je minimalno dva sata spuštanja, ako ne i više zbog ozljede i sve veće gužve.
Ari preuzimam ja. U isti tren mi se vraća mučnina i osjećaj straha. Pred očima vidim one skliske stijene i sebe sa psom od šest kila u rukama. Plus težina ruksaka koja je sada još veća jer smo dio stvari prebacili kod mene.
Duboko sam udahnula i sebi rekla da idemo dio po dio staze. O stijenama ću razmišljati kada na to dođe red. U tom trenutku sam više vjerovala da će se ozlijeđeni Daniel dole spustiti bez problema nego ja s Ari u rukama.
I krenuli smo. Korak po korak. Kamen po kamen. Blatnjava stijena po blatnjava stijena. Sajla po sajla. Stepenice po stepenice.
Stižemo do izuzetno uskog dijela koji je osiguran sajlom kako bi se mogao spustiti/popeti po skliskim stijenama. Gužva je. Svi se spuštamo polagano. Ja držim Ari u lijevoj ruci. I u tom trenutku ekipa koja podno nas čeka uspon odluči zanemariti planinarski, ali i ljudski bonton te se bezobzirno počinje penjati uz nas, riskirajući tako svoj i naš život iznad provalije. I još pojedinci imaju obraza siktati sebi u bradu jer ih je Ari ponjušila.
Nakon što smo stigli do sigurnog dijela, bacam pogled iza sebe. Svega nas par je bilo na tom dijelu staze. Dotični pojedinci su trebali pričekati svega koju minutu. I dok osjećam da strah zamjenjuje bijes, sjetim se da sam bez pretjeranog razmišljanja prošla onaj dio staze za koji sam se najviše brinula. Bravo ja.
Nakon jedno dva i pol do tri sata spuštanja, napokon stižemo do početne točke izleta i parkinga. I tu se nameće novi problem. Hoće li Daniel moći voziti?
Osobno sam položila tek prije otprilike mjesec dana, a u tom periodu smo kupili i novi auto, crnog SUV-a kojeg je netko nazvao Batmobile. Samo nešto povišeniji Batmobile. Kada sam dobila vozačku u ruke, izjavila sam da ću za njegov volan sjesti tek za dvije godine.
Dio puta je Daniel uspio voziti, no nakon što smo napustili Cortinu D’Ampezzo bol je postala sve jača, a svaki ulazak u zavoj je bio popraćen jaukom.
“Hoćeš da ja vozim?”
“Možeš li?”
“Vidjet ćemo…”
Stižemo do parkinga za nesuđeni uspon Cinque Torri. Skidam gojzerice i dok vežem vezice na tenisicama primjećujem da mi se ruke počinju nekontrolirano tresti, strah i mučnina ponovno pokušavaju preuzeti primat, a znoj se počinje cijediti niz čelo.
Prije nego palim auto, uzimam duboki uzdah, idem u rikverc i počinjem voziti po parkingu.
“Možeš li?”
“Moram…”
I tako nisam čekala dvije godine da sjednem za volan našeg Tupsona, kako od milja zovemo svoj Hyundai Tucson Batmobile.
Tko god je vozio ikad po Italiji zna kako Talijani voze. Uz to treba jednadžbi pribrojiti serpentine, bicikliste i sve to pomnožiti s mojim neiskustvom. Nije potrebno puno matematike kako biste shvatili da je vožnja bila pravi doživljaj. Na koncu je i bila. Čak sam i malo uživala.
Polagano ulazimo u veća naselja, prolazimo pored kružnih tokova, a drski Talijani se sve više nabijaju na dupe Batmobilea. Hvata me nervoza, a rezultat toga je češće gašenje auta – svi znamo da nervoza i vaga ne idu nikako zajedno. Stajem pred ulaskom u naše mjesto na malo proširenje uz cestu. Odustajem. Dovezla sam nas žive i zdrave skoro do kraja. Čak ni Batmobile nije nastradao.
Ostatak večeri i idućeg sunčanog dana provodimo u ritmu red hladne vode u bideu (napokon da taj bide za nešto korisno služi), red gavezove masti, red hladne vode u bideu, red obloga od tinkture gaveza…
I što je zaključak ovog (ne)sretnog događaja:
Dovoljan je samo kamenčić da se savršen trenutak pretvori u katastrofu. Koja kasnije ipak ima sretni završetak. Zglob mu je i dalje natečen i boli, ali snimka je pokazala da ništa nije slomljeno. Slijedi oporavak.
Pojedinci jednostavno ne znaju uživati u savršenstvu prirode. Njihovo nesavršeno ja je uvijek u prvom planu.
Često je lakše vjerovati drugima nego samom sebi. Ali si trebaš reći da ako oni vjeruju u tebe, onda valjda tu ima nečeg.
Dobro je izazvati samog sebe. Iako ti se tresu ruke od straha. Ali isto tako trebaš znati kada odustati.
I da, stvarno je gušt voziti Batmobile po Dolomitima 😉
Nastavi čitati još zanimljivijih priča iz Dolomita:
