Matija Krznar se u planinarenje zaljubio još kao klinac, no tek relativno nedavno je počeo testirati svoje planinarske mogućnosti. Jedan izazov za drugim, od Ivanščice do Mont Blanca, Matija je počeo ostvariti uspone na tisućnjake. Nakon studentske razmjene u SAD-u, vraća se u Zagreb i započinje svoj poduzetnički život. Uskoro je rođena ideja za Spin City, prvi car sharing sustav u Hrvatskoj. Njegova istinska ljubav je planinarenje. “Fascinaciju prirodom, osobito planinama, njihovom ljepotom i snagom, pretočio sam u svoj drive. Strast prema planinama i osvajanju sve viših vrhova postali su moj novi osobni projekt – Mountains of my life”, objašnjava Matija. Na ovom planinarskom blogu možeš pratiti Matijine pothvate. Dragi planinari, doznajte kako i zašto planinari Matija…

Planinarenje za mene predstavlja… 

Odmor, uživanje i spoznavanje samog sebe. Može biti čudno da se u fizičkom naprezanju odmaramo, no planina oslobađa energiju i odmara dušu. Planinarenje je unikatnost susretanja veličanstvenih vidika i obzorja koji me inspiriraju i motiviraju. Spoznaja i učenje o samom sebi svaki puta iznova, na svakom usponu i ekspediciji, planinarenje za mene jest sportski i životni izazov.

U planine sam se zaljubio… 

Odmalena. Rodom sam iz Međimurja, gdje smo od malih nogu bivali većinu slobodnog vremena u prirodi. U obitelji sam imao prastrica patera Ivana Krznara, strastvenog planinara (već 50-ih je bio po Alpama, Matterhornu, Monte Rosi itd.), koji me zajedno s ocem s mojih par godina vodio po lokalnim međimurskim bregima i zagorskoj Ivanščici, izletima koji su duboko urezani u moje djetinjstvo… Fascinirao me pogled na planinu i, još više, široko obzorje s vrha. I danas se sjećam šumskog mirisa prvog planinarskog graha s kobasicom. 🙂

Moj prvi izlet/uspon bio je…

Ivanščica, s pet godina. 🙂 Prvi pravi izazov bila je Dinara, Troglav (1.913 m, BiH). Nakon izleta s mojim Međimurcima po lokalnim gorjima i u solu pređene Transverzale Medvednice, tražio sam novi izazov, do 2.000 m. Odluka je pala na Dinaru, vrh Troglav 1.913 m, službeno na teritoriju BiH. U ožujku 2021. godine krenuo sam na prvi zahtjevniji i ozbiljniji planinarski pohod. Bio je to zimski uspon u dva dana, gdje sam prvi puta doživio snažan vjetar i snježnu mećavu i to na samom vrhu Troglava, najvišeg vrha Dinare.

Večer prije izleta uvijek…

Spremanje odlažem kao zadnju stvar u danu i u većini slučajeva idem kasnije spavati. 🙂 Naravno, pripremim stvari za ruksak, nužnu opremu i eventualno sendvič ili pancetu. Uvijek ujutro dovršim spremanje stvari za ruksak, nakon što popijem prvu šalicu turske kave.

Za izlet se spremam štreberski ili kampanjski? 

Ovisi, ako je lokalni izlet onda je to uvijek u zadnji čas, a ako se radi o višednevnom izletu ili ekspediciji, onda sam baš studiozan. U tom smislu, proučim samu planinu preko svih dostupnih kanala, worst case uvjete na planini, savjetujem se s kolegama koji su već bili na planini i uvijek napravim neki svoj popis nužne i nice to have opreme. 

Moj trik/tajna za pakiranje ruksaka je…

Rezervna roba i stvari koje ne trebam često stavljam na dno, u sredinu idu gadgeti (GoPro, ostala foto/video oprema i sl.) i njih obavezno stavim u vodootpornu vreću. Na vrh idu lagane stvari koje se povremeno koriste rukavice, kapa  ili putem troše, poput hrane, pokoji protein bar i sl. Ne preferiram mijeh i cijev za vodu jer mi je jednom prilikom smrzla cijev uslijed pogoršanja uvjeta, tako da radije uzmem vodu u boci koju stavljam u vanjske džepove ruksaka. Uglavnom gledam da nosim što manje nužne, a što više gadgeta jer volim napraviti dobru fotku, video planinskog obzorja, trenutaka buđenja i zalaska sunca..

Ujutro proklinjem onog tko me nagovorio na izlet ili se budim prije samog alarma? 

Uh, baš se znam probuditi prije alarma. Volim rana jutra generalno pa mi pokret ujutro bilo gdje nije problem, koliko mala količina sna koju vjerojatno u životu neću nikad nadoknaditi. 🙂

Kad stignem na vrh uvijek… 

se miješa adrenalin s emocijom sreće, ponosa i zahvalnosti. Nakon obaveznih slika s vrha nastojim stati, naći neko “svoje” mjesto i uživati u trenutku. Doživljavam to kao svojevrsnu nagradu bivanja u tom trenutku na tom mjestu, gotovo s meditacijskim osjećajem.

Najdraži vrh

Mont Blanc 4.810 m. U samostalnoj organizaciji, oformio sam tim i s dvoje kolega, Marcelom iz Slovenije i Draganom iz Rijeke imao sam nezaboravno iskustvo u penjanju, al’ bome i silasku s najvišeg vrha stare Europe. U srijedu 18.08.2021. smo krenuli autom prema Francuskoj, u petak 20.og u 7.30 h stajao sam na vrhu Mont Blanca.

Najteži uspon 

Također Mont Blanc. S tada relativno malo iskustva u zahtjevnijim usponima i ozbiljnijim visinama, htio sam se izazvati i testirati svoje fizičke mogućnosti i mentalnu snagu. Bio sam skroz fokusiran i fizički spreman za uspon. Nismo radili aklimatizacijske uspone, što baš i nije bila dobra ideja, osobito u situaciji kada ni minute oka ne sklopite noć pred uspon. Naime, helikopter je dva puta slijetao kod Gouter doma oko 23 h da pokupi penjača koji je imao simptome visinske bolesti, i razbudio cijeli dom. Zvuk alarma dočekao sam budan 1:30 h. Nakon spremanja i doručka, polumamuran, u 2.55 h, s kolegama sam krenuo na završni uspon. “Srećom” na snijegu i ledini iznad 4.000 m kod ramena Mont Blanca, sjeverni vjetar me držao budnim, puhajući kroz moje nenaspavano tijelo. Koliko god bio umoran, razbudiš se do kraja. 🙂

Novi vrh/izlet biram tako da… 

Bude izazovno i nepoznato, da bude upoznavanje novih krajeva i ljudi jer novim putevima obogaćujemo vlastita životna iskustva i stvaramo nova prijateljstva.

Planinarenje u malom broju ili većeg društvu?

Malom broju. Zahtjevno je veće grupe konstantno držati na istoj “valnoj” i razini visoke motiviranosti. U tom slučaju veći je rizik za pojedinu fizičku ne-spremnost i mentalnu potkapacitiranost osobito na većim visinama.

Najdraži suplaninar mi je…

Rafael, moj kralj Sljemena. Prošao je većinu sljemenskih staza i također na planini obožava grah s kobasicom. 🙂

Moram spomenuti prijatelje Marcela Ognjenoviča is Slovenije i Dragana Goršića iz Rijeke, s kojima kad god je moguće, planiram uspone koji predstavljaju i moje osobne izazove. Život ti spontano pošalje neke ljude s kojima se jednostavno razumiješ… Svaki napor u društvu s njima ti je lakši, a svaki uspjeh draži.

Uspomena (dobra, a može i loša) koju nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti je… 

Dobra – zanimljiva. S Marcelom sam u jednom danu penjao Triglav. Bilo je hladnjikavo i vjetrovito, no kad smo od Malog krenuli prema Velikom Triglavu, oblaci su se raspršili i zagrijalo je sunce. Popili smo svu vodu i dođemo na vrh Triglava, gledam i ne vjerujem da čovjek ispod Aljaževog stolpa drži u ledu karton sokova, karton vode i karton Uniona. Iako iznimka jer na većim visinama ne preferiram pivo ili sl., taj Union je trenutno okrijepio žeđ i znoj.

Na vrhu tako dobro sjedne…

Vedro nebo, tišina (i turska kava:).

Najdraži planinarski obrok 

Spomenuti grah s kobasicom uz Velebitsko i štrudla od jabuke na našim domaćim planinama. Na ekspedicije sa sobom uvijek nosim tjesteninu “s vrha Hrvatske”. Brzo se pripremi na bilo kojoj visini, jedeš toplo i kasnije možeš normalno zaspati. 

Od hrane u ruksaku uvijek imam…  

Obično neke proteinske barove i eventualno pancetu ili pršut za “brzi međuobrok” kada treba povratiti snagu.

Najdraže godišnje doba za planinarenje je 

Svako. Svako godišnje doba ima svoje čari ako se možemo prepustiti trenutku.

Destinacija koja me neočekivano ugodno iznenadila je…

Južna Amerika, Argentina. Moving, energija, životna strast, a s druge strane jednostavnost i skromnost ljudi, uz nevjerojatnu prijaznost i gostoprimstvo. 

Destinacija koja me potpuno razočarala je…

Ovdje mogu spomenuti jednu mikro destinaciju, ako to tako možemo nazvati. Planinarski domovi u Francuskoj, osobito na Gouter ruti na Mont Blancu. Nema nama znane domaće planinarske atmosfere ni pretjerane ljubaznosti domaćina, nema vode u toaletu, znatno lošija i količinski ograničena hrana u odnosu na talijanske domove… Jedina pozitivna stvar su bile pite koje smo kupovali nakon večere da se donekle najedemo.

Mjesto gdje je ostao dio svog planinarskog srca je…

Aconcagua, Južna Amerika. Nadam se jednog dana tamo vratiti.

Svi znamo da nisu svi usponi savršeni. Moja šokantna/jeziva/opasna anegdota je sljedeća…

Sigurno neću zaboraviti zadnju ekspediciju u Argentini, gdje smo se nekih 150 m prije vrha morali okrenuti radi kolega iz tima. Dva mjeseca pripreme, 15 dana na planini, dođeš do završnog uspona, već vidiš vrh i na nekih 6.800 + m vodič donese odluku da se moramo okrenuti. Pisao sam o ovome detaljnije na FB profilu, no svaki puta kada me ova uspomena zadesi u nekom intervjuu, nanovo proživljavam te emocije.

Top tri destinacije koje svaki planinar treba pohoditi

Biokovo / Triglav / Mont Blanc

Zaklopi oči i sjeti se izleta na kojem si bio najviše sretan. To je…

Mont Blanc. Kad se prisjetim, bio je baš totalni zvizdan na krovu Europe, a pogled u svim smjerovima beskrajan!

Najdraži planinarski dom/sklonište 

Kod nas, Grafičar. Idilična zimska sljemenska razglednica. Ali najimpozantniji planinarski dom u kojem sam spavao je Capanna Margherita na 4.554 m na vrhu Signakuppe, izgrađen 1892. godine. Inače, Margherita je najviši dom u Alpama.

Od divljih životinja tijekom svojih pohoda naletio sam na…

Kozoroga/divokozu u Triglavskom nacionalnom parku. 🙂

Najvažnije stvari koju me planinarenje naučilo je…

Poniznost i poštovanje prema prirodi, planini i prijatelju, ali i sebi tj. ovom momentu u kojem jesi. 

matija_krznar

Nastavi čitati i druge planinarske spomenare:

  1. anna_soldo
  2. hiking_croatia
  3. thelifeandventure
  4. sonder_couple
  5. vedran_ansak

Leave a Comment

Your email address will not be published.