Toskana = fantastična hrana = još bolja cuga! Doslovno u ovaj dio Italije možeš doći isključivo na gastro godišnji odmor i pri tome samo jesti i piti. Dobro, svakako savjetujem i malo hodanja kako bi se sve te kalorije potrošile 🙂 Toskana nudi pregršt okusa, ljubitelji tjestenine i mesa ovdje će doći na svoje, siroljupci neće moći stati, a tek obožavatelji vina… Toskana je pravi gastro raj!
Toskanska hrana se smatra rustikalnom i jednostavnom, no uvijek se koriste samo najbolji sastojci. Kaže se kako je talijanska kuhinja rođena u Toskani zahvaljujući Katarini de’ Medici koja je bila prava gurmanka.
Tijekom našeg 12-dnevnog road tripa posjetili smo dinamičnu Firenzu, simpatičnu Luccu, putovali sve do juga Toskane gdje ništa ne radi prije 18 h, jeli i pili na glavnom trgu Siene, degustirali vino u Chianti regiji…
Da, slobodno mogu reći da smo vidjeli većinski dio ove popularne talijanske regije, a tijekom našeg puta uistinu smo dobro jeli i pili. Stoga donosimo veliki gastro vodič kroz Toskanu. Skoro sva jela su isprobana tijekom tog puta, a neka tijekom mog prvog posjeta Toskani.
Kako se kreću cijene hrane i pića u Toskani?
No, prije nego se uhvatimo u koštac sa svim tim delicijama, ipak je potrebno znati budžet. Iskreno, Toskana me nije nimalo šokirala što se cijena tiče. Prije mogu reći da me ugodno iznenadila. Je li Toskana uistinu cjenovno prihvatljiva ili je Hrvatska postala jednostavno preskupa – pitanje je sad. Pojedina jela su bila čak i jeftinija nego kod nas, ona skuplja su u rangu hrvatskih cijena, a ono što je vidno bilo jeftinije jest vino, bilo u bokalu ili u buteljama.
Cijena pića u Toskani
Cijena kave je podosta varirala, tako da smo znali platiti capuccino 1,2 eura, ali i tri eura. Naravno, ovisilo je o lokaciji i pogledu. Vino u restoranima se kreće od oko 6 eura za litru kućnog vina koje se toči, a butelje su iznosila od 10 eura pa nadalje. Pivo je izuzetno skupo te smo ga znali plaćati najjeftinije pet eura za 0,4 l točenog, dok u bocama cijene znaju ići do osam eura za 0,3 l.
Cijena hrane
Sladoled bazno je bio oko tri eura za dvije, do negdje tri kuglice. Pekare nude fantastičnu ponudu gdje ne znaš što bi prije uzeo – jednako ukusna im je slana i slatka ponuda, a cijene variraju ovisno što uzmeš. No, bazno neke manje komade, poput mini pizze možeš dobiti za 0,50 eura, a veliki komadi foccacie s mnoštvom dodataka kreće se od 1,5 eura do tri. Cijene famoznih paninija, odnosno sendviča, prosječno se kreću oko šest eura.
U restoranima su cijene, naravno, više. Imaj na umu da smo mi prosječno išli u cjenovno prihvatljive, kako ih ja nazivam prosječne, restorane, dok smo samo jednom otišli u skuplji restoran, a tu nas je fancy večera koštala oko 85 eura, a uključivala je malo predjelo na račun kuće, dva predjela, dva glavna jela i dva deserta te butelju skupljeg vina koja je iznosila 30 eura.
Prosječno se cijene kreću za predjela od pet do 12 eura, s tim da su najskuplje veće plate koje su za dvije osobe. Cijena pašte iznosi od 7 do 15 eura, dok se cijene mesnog menija kreću od desetak do 40-ak eura, pri tome je najskuplji T-bone steak. Prosječna je cijena mesnog jela od 15 do 20 eura. Deserti se prosječno kreću oko šest eura.
Kako čitati jelovnik u Toskani?
Mnogo gostiju buni talijanski meni jer se sastoji od više sljedova. Nije rijetkost da sam čula od ljudi da im je neugodno naručiti samo tjesteninu jer smatraju kako je to “prvi slijed” i obavezno moraš naručiti nešto iz ponude “secondi piatti”.
Znaj ovo – rijetko tko može pojesti predjelo, paštu i glavno jelo, stoga samo opušteno. U restoranima smo vidjeli Talijane koji su pretežito dijelili predjelo, preskakali prvi slijed, ali i kombinacije u kojima su naručili tjesteninu, a mesno jelo međusobno podijelili.
Stoga bez neke neugodnosti ili grižnje savjesti naruči što bi htio jesti. Ja sam pretežito uživala u ponudi s “primi piatti”, dok je Daniel čest birao nešto iz ponude “secondi piatti”. Uz to smo većinom uzimali plate ili kombinacije za dvije osobe.
Antipasti, odnosno predjela, pretežito se sastoje od raznih vrsta bruscheta, crostinija, namaza, mesnih i sirnih plata. Primi piatti su rezervirani za juhe i variva te raznu vrstu tjestenine. Dok se u nekim drugim dijelovima Italije na ovom dijelu jelovnika nalaze lasagne i rižito, mi ova jela iskreno nismo susreli u niti jednom restoranu.
Secondi piatti su mesna jela koja mogu, ali ne moraju doći uz prilog. I contorni su prilozi koje većinom pariš uz jelo iz ponude “secondi piatti”. I tu su, naravno, I dolci, odnosno slatka jela. Na jelovniku se nalaze i ponuda pića, a najčešće vinsku ponudu ćeš dobiti zasebno.
Što od hrane isprobati u Toskani?
Započet ćemo ovdje s doručkom. Nipošto nemoj propustiti priliku da kušaš brojne slatke i slane delicije koje fantastične toskanske pekare nude u ponudi. U kojoj god smo pekari bili, teško smo se odlučili jer je ponuda bila toliko raznolika, a sve je izgledalo tako dobro da bi naručili uvijek više. Probali smo male pizze, razne vrste kroasana i raznih listanih peciva čijih točnih imena se ne sjećam. Odlična je vijest je što većina pekara uz to nudi i kavu, tako da je doručak riješen na jednom mjestu.
Focapizza
Ako tražiš ukusan i zasitan obrok uz put, biraj focacciu. Kada u Toskani spomeneš focacciu, to se ne odnosi na nama poznati tip. Mnogi od milja ovu vrstu nazivaju i focapizza jer na ovaj tip kruha/peciva se stavljaju raznorazni prilozi.
Nezaobilazni toskanski sendviči panini
Boraviti u Toskani, a ne isprobati barem jedan sendvič se ne može oprostiti. Toskanski sendviči su rapsodija okusa. Mogu biti jednostavni, uz samo malo maslinovog ulja, sira i mesnog nareska, do bogatog sendviča s brojnim prilozima. Porcije sendviča su toliko velike da slobodno panini možeš računati kao glavni obrok. Predlažem da isprobaš svježu, ali i onu stariju verziju pecorino sira, klasični pršut, ali i onaj od vepra (proscuitto di cinghaile), soprassatu, finocchionu, mortadellu i, obavezno, porchettu.
Moj prijedlog gdje isprobati odlične sendviče: Il Magnifico (Via dei Pellegrini 27, Siena), Dal Toscano – Sapori&Tradizione (Vicolo dell’Oro 2/b, San Gimignano), All’Antico Vinaio (Via dei Neri, 65 rosso, Firenca), La Schiacciata (Via dei Neri 70, Firenca), Nannetti e Bernardini (Corso il Rossellino 81, Pienza).
Crostini
Ako ste obožavatelji bruscheta, onda ćete obožavati i crostini predjelo. U pitanju su blago prepržene šnite kruha, a najčešće se serviraju s jetrenom paštetom, namazom od maslina, rajčica…
Torta di ceci ili farinata
Ovo više street food jelo naziva se još i cecina ili socca, a u pitanju je palačinka od slanutka, napravljena s maslinovim ulje i ružmarinom. Zna se koristiti i kao pizza, odnosno na nju se znaju stavljati i drugi dodaci specifični više za pizzu.
Pappa al pomodoro
Ovo je tradicionalno jelo kojeg bake svojim unucima i dan danas poslužuju. U biti je ovo jelo genijalan način kako iskoristiti stari tvrdi kruh. U pitanju je gusta juha koja se radi od starog kruha, svježih rajčica, bosiljka, maslinovog ulja i češnjaka. Poslužuje se hladna ili topla. Ona je izuzetno gusta i zasitna, a mi smo je u jednom restoranu dobili na ravnom tanjuru, što govori koliko zna biti konzistentna.
Sirna i mesna plata
Sirne i mesne plate su nešto uistinu posebno u Toskani. Barem u jednom restoranu naruči platu. Ako je čak nema na meniju za dvije osobe, zamoli konobara da ti složi izbor sireva i mesnih narezaka. Na plati ćeš dobiti sir pecorino koji se radi od ovčjeg mlijeka. Koju vrstu pecorina ćeš dobiti varira od restorana do restorana, no najčešće ćeš moći isprobati onaj svježi, te po koji tjedan ili mjesec stari te pecorino s pojedinim dodatkom (koji uistinu varira, rade pecorino sa svim, pa čak i kruškama…).
Kada su naresci u pitanju možeš očekivati klasiku u obliku pršuta i mortadelle, no tu je i proscuitto di cinghaile (pršut od vepra), soprassata (salama koja se radi od ostataka svinja, poput glave, jezika, hrskavice, repa i jezika), finocchiona (salama začinjena divljim komoračem), i porchetta (cijelo otkošteno prase ili odojak koje je začinjeno mješavinom začina, zarolano i ispečeno na ražnju).
Panzanella
Panzanella je klasična toskanska salata u koju se stavlja stari kruh (evo nas opet kod kruha), rajčica, luka, bosiljka, maslinovog ulja i aceta balsamica.
Cacciucco
Ako budeš posjetio Livorno i okolicu, posvuda ćeš na meniju vidjeti cacciucco, odnosno riblji paprikaš. Baza svakog ribljeg paprikaša je maslinovo ulje, rajčice, bijelo vino i češnjak, a tradicionalno se radi više vrsta morskim plodova. Kaže se da svako C stoji za pojedinu vrstu ribe/morskih plodova. Tako se stavlja hobotnica i lignje ili sipa, a pred kraj kuhanja se ubacuju mekanije vrste ribe, dagnje i kozice.
Ribollita
Skoro svaka obitelj priprema ovu gustu juhu, odnosno varivao u koju uvijek idu ostatci starog kruha (Toskanci vole iskoristiti svoj kruh do zadnje mrvice…) i grah, luk, mrkva, a ovisno o sezoni se u juhu stavlja i dodatno povrće, poput kelja i kupusa. Ime znači “ponovno zakuhano”, a aludira na činjenicu da ribollita nakon drugog vrenja postaje gušća i ima intenzivniji okus.
Aquacotte
Poznato je kako je regija Maremma povijesno gledano siromašnije područje te su ljudi smišljali načine kako da ipak uz što manje sastojaka dobiju ukusno jelo. Tako je nastala Aquacotte, što u prijevodu znači “kuhana voda”, a u pitanju je povrtna juha u koju se dodaje poširano jaje i pecorino.
Koju tjesteninu odabrati?
U Toskani ćeš naći razne vrste tjestenine i nećeš pogriješiti koju god naručiš. No, ipak postoje ona jela koja su specifična za ovaj kraj.
Kako svaka regija ima svoju paštu, tako se Toskana može pohvaliti s “pici”. Najbolji opis bi bio “debele špagete”. Inače, kada ih kupuješ, one dolaze srolane. Svakako ih isprobaj u klasičnoj i jednostavnoj verziji – “pici all’aglione”, odnosno s klasičnim umakom od rajčice, bosiljka, maslinovog ulja i češnjaka.
Pappardelle su također deblje, a mnogi ih opisuju kao “šira verzija fettuccinea”, a karakteristične su za Toskanu. Najčešće se poslužuju s raguom od vepra (pappardelle al cinghiale) ili s divljim ili domaćim zecom (pappardelle alla lepre).
Popularni su i tortelli, punjena pasta koja nije samo karakteristična za toskansku regiju. Najčešće se poslužuju u ragu umaku. Toskana je poznata i po tartufima, a isprobaj ih s tagliatelleama.
Bistecca alla fiorentina
Firentinski odrezak je kralj i svetinja toskanske kuhinje. Svaki restoran koji drži do sebe u ponudi ima ovaj ogromni komad najboljeg mesa. Nije rijetkost da su pojedini restorani nastali zapravo iz mesnice u kojoj dan danas možeš kupiti meso, ali i sjesti u lokal pored i uživati u gotovim jelima od najsvježijeg mesa. Toskanski vole, cijene i poštuju svoju Fiorentinu, a upravo ćeš obitelj ili prijatelje vidjeti kako dijele baš taj ogroman odrezak.
U pitanju je juneći odrezak s leđa goveda, a uključuje dio kralježnice s karakterističnom kosti, dio junećeg filea i slabine – taj ogromni komad mesa čini slovo T te se zbog toga naziva T-bone steak.
No, po čemu je onda odrezak Fiorentina tako poseban? Ako ti se servira “pravi” bistecca alla fiorentina, znaj da on dolazi od goveda južno od Arezza i izuzetno je debeo (minimalno tri prsta debljine). On se minimalno začinjuje te se koristi samo sol i papar i maslinovo ulje, a poslužuje se slabo pečen i krvav.
Cijene za ovaj najbolji komad mesa variraju, no bazno računaj da ćeš za oko kilu odreska izdvojiti između 35 do 50 eura u prosječnim restoranima. S time da računaj da ovaj odrezak minimalno teži oko 800 grama.
Mi smo svoj komad platili 35 eura, a probali smo ga u mesnici/restoranu La Imperiale na jugu Toskane u malom mjestu Manciano (Via Marsala 97) gdje nitko nije pričao engleski, sporazumijevanje je bilo rukama i nogama, nismo znali jesmo li na kraju naručili ili ne odrezak, no kad je stigao bio je snova.
Koji slasticu u Toskani isprobati?
Naravno, kao i bilo gdje u Italiji, nikad, ali nikad nećeš pogriješiti sa sladoledom. Čekaju te klasični okusi, ali i oni neobični, poput sladoleda od bosiljka, umaka od rajčice i slično. Odvaži se i isprobaj nešto drugačiji okus kojeg ćeš pamtiti dugo.
Savjetujem da svakako isprobaš sladoled u Galetaria Dondoli (Piazza Della Cisterna 4, San Gimignano), koja je osvojila brojne svjetske nagrade, a obiluje klasičnim, ali i neobičnim okusima. Mi smo susreli i vlasnika koji je odjeven poput starog sladoleara koji koristi priliku da kupcima skrati vrijeme dok čekaju u redu.
Svakako moraš u Firenci probati sladoled jer je, vjerovao ili ne, tamo sladoled i nastao. Preporučuje La Strega Nocciola Gelateria Artigianale (Via de’ Bardi 51/r) čija jednostavnost, ali i bogatstvo okusa osvajaj. Doslovno smo sjedili na sred ceste uz hrpu turista i uzdisali kako je sladoled odličan. Još jedno mjesto koje bi sladoledoljupci trebali posjetiti je Sgarbi Gelato Natura (Via di Gracciano nel Corso 50) u Montepulcianiu koji na Google ima ocjenu 4.9, no ja mu dajem 5 +. Ako može i više 😉
Ricciarelli di Siena
Ovi keksi datiraju iz 14. stoljeća i tipičan su desert u Sieni. Prema legendi svoje ime su dobile prema plemiću Ricciardetto della Gherardesca koji je arapske keksiće sličnog oblika nakon Križarskih ratova doveo u Sienu. Rade se od badema, jaja, naranče, limunovog soka i šećera, na prvi pogled djeluju tvrdi, no zapravo se otapaju u ustima. Obavezno kada budeš uzimao sendvič u pekari Il Magnifico u Sieni probaj njihove ricciarellije po kojima su između ostalog i poznati.
Castagnaccio
Ovo je gluten-free torta koja se izrađuje od kestenovog brašna zbog čega ima taj orašasti okus. U smjesu se dodaje maslinovo ulje, pinjoli, grožđice ili neko drugo suho voće, orasi i ružmarin. Ova torta potječe od seljaka koji su kestena imali u obilju.
Cantucci
U pitanju s tvrdi keksi od badema koji se konzumiraju uz desertno vino Vin Santo. Kako su izuzetno tvrdi, oni se zapravo umaču u vino prije konzumacije.
Panforte
Ovaj tradicionalni kolač poslužuje se diljem Italije za Božić, a obožavan je i u Toskani te ga možeš i izvan zimske sezone naći gdje god poželiš. U pitanju je zasitna torta koja se radi s bademima i medom, a u nju se dodaju sjemenke korijandera, muškatni oraščić i klinčići.
Što piti u Toskani?
Vino, naravno 🙂 I to crno. Toskana je poznata eno destinacija, pa čak i ako nisi ljubitelj crnog vina (što mi nismo bili, a tamo smo na koncu postali – sad imamo i dekanter), veoma brzo ćeš promijeniti mišljenje te nećeš moći zamisliti večer bez barem jedne čaše vina.
Vino Chianti
Chianti vino se može pohvaliti bogatstvom okusa, a prožimaju ga toplo-slatke arome, dok gorčinu i onaj za mnoga lošija crna vina specifičan after taste, tu nećeš doživjeti. Ovo crno vino je suho, a može se pariti uz razna jela.
Nije svako vino Chianti jednako, tako se razlikuje Riserva, Chianti Superiore i Chianti Classico Gran Selezione. Riserva je odležala 38 mjeseci, dok uobičajeno vino Chianti leži od četiri do sedam mjeseci. Chianti Superiore ima niski prinos grožđa, veću količinu alkohola i suhi ekstrakt. Taj predikat ne može nositi Chianti Classico, no on zauzvrat ima predikat Chianti Classico Gran Selezione.
Catello di Brolio, Castello di Vernazzano, Dievole, Gabbiano, Villa del Ferrale su neke od vinarija čije vino smo isprobali, a pojedine butelje kupili i kao suvenire.
Brunello di Montalcino
Srednjovjekovni gradić Montalcino prvenstveno je poznat po svom svjetski cijenjenom i prestižnom vinu Brunello di Montalcino. To vino se radi od 100% lokalnog Sangiovese grožđa, a poseban je i zbog procedure ležanja. Naime, vino mora odležati minimalno 24 mjeseca u bačvama te četiri mjeseci u bocama. U prodaju ne smije biti pušteno dok ne prođe šest godina od berbe. Brunello Riserva se radi od najboljih grozdova najbolje berbe, mora biti minimalno 24 mjeseca u bačvama i šest mjeseci u bocama, a u prodaju se pušta tek nakon šest godina od berbe.
Brunello di Montalcino je najskuplje talijansko vino. Jedna čaša zna koštati i do 20 eura, a cijena butelje se kreće od 60 do 150 eura. Butelje iz 1940-ih dosežu cijenu od nevjerojatnih 5.000 era.
Vino je izuzetno intenzivno, okus kompleksan, a mami i njegov specifičan miris. Pari se pretežito uz divljač, posebice uz divlju svinju, ali općenito se poslužuje uz pečeno meso.
Cjenovno prihvatljivija opcija je Rosso di Montalcino DOC koje treba odležati samo godinu dana. Ovo vino zovu i mlađom i pitkijom sestrom Brunella.
Vino Nobile di Montepulciano
Ovo crno vino se radi o sorte Prugnolo gentile koja je zapravo izvedena iz sorte sangiovese koja čini bazu vina Chianti. Vino je intenzivno, no ipak delikatno, suho i izvrsno se pari uz crveno meso i sireve.
Vin Santo
Vin Santo, odnosno “Sveto vino”, je tradicionalno desertno vino kojeg su brojne vinarije počele modernizirati. Ovo vino se često poslužuje uz tradicionalne keksiće od badema koji se zovu cantucci iliti cantuccini. Ovo vino se pravo od polusuhih sorti trebbiana i malvazije. Dobiveno vino mora odležati u malim bačvama nekoliko godina prije samog buteljiranja.
Bijelo vino
Kao što sam naglasila bijela vina u Toskani nisu toliko zanimljiva, no ipak postoje pojedine vrste koje bi trebao isprobati. Većina toskanskih bijelih vina se radi od sorte trebbiano. U najlaganijoj varijanti se prodaje kao pjenušavi Galestro, no češće ga susrećeš kao suho vino Bianco della Toscana. Ako si ljubitelj bijelog vina, svakako u San Gimignanu isprobaj vino Vernaccia di San Gimignano.
Pivo
Naravno, ako poput nas voliš piti i dobro pivo, moram te razočarati. Toskana ima svoju craft pivsku scenu, no nju ćeš teško naći na klasičnim turističkim lokacijama/gradovima. Uz to je pivo znatno skuplje od vina. Tako smo plaćali najmanje pet eura za 0,4 l za točeno pivo, dok (craft) pivo u bocama 0,3 l zna iznositi i preko osam eura. U klasičnim kafićima naći ćeš međunarodna mainstream imena te Peroni i Moretti (biraj Moretti) koji su klasični lageri.
Mi smo bili te sreće te smo u Volterri posve slučajno naletjeli na malu lokalnu craft pivovaru koja nas je oduševila te smo jedan paket ponijeli i kao suvenir. U pitanju je Brasseria del Grifone (Piazza XX Settembre 17), stoga ako te put odvede, svakako degustiraj različite stilove. Slobodno možeš isprobati više stilova besplatno te se na koncu odlučiti koje želiš na koncu popiti. Uz to možeš pitati i simpatične konobare za savjet, a obavezno otići do WC (znam, čudan savjet) jer će na putu i vidjeti gdje i kako se proizvodi pivo. Ja sam srela i radnika te smo si sretni i nasmijani mahali kroz staklo. Vjerujem da je to bilo pod utjecajem alkohola.
Ako budeš pak na road tripu kroz Val d’Orcia, svrati u craft pivovaru Birrificio San Quirico (Via Dante Alighieri 93A). Imaj na umu da kad smo mi bili, radili su samo vikendom.
Štogod s ovog popisa isprobao, nećeš ostati razočaran. Meni osobno su se najukusnija jela pokazala ona posve jednostavna u kojima točno možeš osjetiti kvalitetu namirnica. Općenito, cjelokupni dojam toskanske kuhinje je: jednostavnost, balansiran okus, no ipak bogat okus. I da – računaj na mjesto u koferu jer ćeš poželjeti mnogo toga ponijeti doma. Za sebe ću zadržati koliko kila sireva i mesnih narezaka te litara vina smo ponijeli sa sobom.
Nastavi čitati još tema iz Toskane:
