Milan Majerović-Stilinović istinski je ljubitelj planinarenja i knjiga. Svoje dvije ljubavi spojio je u književnom prvijencu “Što sam naučio u planini” i na koncu kroz festival “Brdo knjiga” koji je posvećen planinama i pisanoj riječi. Svoj novi književni uradak upravo je po prvi put javnosti predstavio na nedavno održanom drugom izdanju festivala. U pitanju je roman “Srce mog medvjeda” koji je svojevrsna oda Gorskom kotaru i njegovim stanovnicima.
I dok je Milanov prvijenac, zbirka kratkih priča, prenosio njegove misli i zapažanja dok planinari, nova knjiga oživljava davno zaboravljenog stanovnika Gorskog kotara čije je ime dobro poznato svakom posjetitelju i ljubitelju Nacionalnog parka Risnjak. Možda je ime poznato, no tko je bio i zašto je živio upravo u tom brlogu, nitko ne zna. Upravo je Milan odlučio prenijeti životnu priču zaboravljenog stanovnika Risnjaka.
“Ideja za drugu knjigu nastala je iz šumsko-planinske zasjede na Risnjaku prije nekoliko godina. Kod Markova brloga mi je tekst infoploče s osnovnim informacijama o imenu te lokacije bio zanimljiv i dojmljiv. Po povratku u Zagreb su me uskoro misli o široj priči zaokupljale u skoro svim slobodnim trenucima sljedećih mjeseci. Nakon dugog i opreznog vaganja toga u što se upuštam, odlučio sam da je pravi format za tu priču – roman”, objašnjava Milan.
U nastavku Milan naglašava kako je proces pisanja druge knjige bio posve drugačiji, od same ideje preko pisanja i objave knjige u odnosu na zbirku knjigu “Što sam naučio na planini”.
“Priče iz te zbirke su vrlo jasno moje osobne zabilješke, anegdote, igre ili razmišljanja. U romanu mene – Milana – nema. Ja sam pripovjedač koji priča priču nekog drugog čovjeka, točnije lika i drugih likova. Puno mi je stvari zato bilo potpuno novo, od fizičkih – mjesta i vremena i načina pisanja, do onih literarnih. Roman je forma koja traži potpuno drukčiji rad. Zato mi je i ova knjiga bila veliki izazov u otkrivanju vlastitih mogućnosti.”
No, Milan voli dobar izazov, bio u pitanju novi vrh i planina, novi poslovni projekt, ili nova pisana forma. Čini se kako ga njegova znatiželja, ali i sama želja za učenjem, uvijek dovede do zacrtanog cilja.
Osim što “Srce mog medvjeda” priča priču o jednom posebnom Goraninu, ona je i oda samom kraju. Milana osobno Gorski kotar ne ostavlja ravnodušnim i uvijek mu se rado vraća. Nisam mogla, a da ga ne upitam što ga toliko privlači ovom dijelu Hrvatske.
“Sve pomalo: reljef, vegetacija, životinjski svijet, zrak, temperatura kroz razna godišnja doba. Divljina koja je tamo na dohvat ruke, ili noge. I inače volim takve krajeve, a Gorski kotar mi je bliže od Alpa ili kanadskih i američkih planina. Uz sve to, u njemu stalno upoznajem zanimljive ljude čiji mi se način razmišljanja i života sviđa. A ima i puno tajni, ili bar zaboravljenih priča, što je odličan razlog za ići onamo. Drago mi je da se knjiga čita i kao oda prirodi, to je bio jedan od ciljeva pisanja.”
Tajnoviti Marko i njegov brlog u Nacionalnom parku Risnjak
Markov brlog jedna je od istaknutih lokacija unutar Nacionalnog parka Risnjak. Sjećam se svog prvog posjeta ovom meni sada najdražem nacionalnom parku u Hrvatskoj i trenutka kada sam stala ispred poučne ploče na kojoj se nalaze tek šture informacije o osobi koja je zasigurno imala zanimljiv život. Markova priča privukla je i Milanovu znatiželju.
“Priče o ljudima koji se od svijeta povuku u divljinu, tamo izgrade brvnaru i donekle se sprijatelje s divljim životinjama nisu rijetke. Čitali smo ih u knjigama i gledali u serijama kao djeca. No kraj života kakvog je imao Marko Turk potpuno je suprotan onom što zamišljamo kad mislimo o takvim ljudima i njihovim životima. Taj grubi kontrast između onoga što je u životu htio i onog što je na kraju dobio mi je bio glavni okidač za istraživanje i pisanje. Sad sam kao odrasla osoba htio toj istinitoj priči dodati i neke druge dimenzije o kojima mi se čini važno razmisliti. Koliko smo u konačnici gospodari vlastitog izbora, koliko god on bio ekstreman, na primjer.”
Kako bi što bolje kreirao roman, Milan se bacio u istraživanje lika i djela misterioznog Marka. Ističe kako je pronašao malo stvarnih podataka o svom glavnom liku.
“Mjesto i godinu rođenja (Hrib kod Gerova 1859.) i smrti (Gonars, Italija, 1942.), broj djece (5), podatak o tome da se dva puta ženio, da je krajem 19. stoljeća nekoliko toplijih mjeseci svake godine živio u Risnjaku kao šumski pustinjak, da je tamo navodno pripitomio medvjeda i živio od prodaje ljekovitog bilja. Pronašao sam imena obiju njegovih supruga i djece. U tome je pomagao njegov prapraunuk, koliko je mogao. Malo je toga ostalo zapisano, Marko je bio (ne)običan seljak, putopisci poput Dragutina Hirca ili Ivana Jemeršića Nepomuka spominju njegov ‘brlog’, ali ne i njega samoga. I to je bilo otprilike sve što sam točno imao. Dovoljno za jednu stranu. Da bih ga osmislio kao lik, i njegovu priču, trebalo je dodati puno svojih iskustava, kao i iskustava drugih ljudi, znanih i neznanih. Ona su dolazila na razne načine. Kroz susrete, hodanja, razgovore, čitanja, gledanja, traženja, nagađanja. Pretpostavljam da s njim dijelim stvari poput uživanja u prirodi, naravno. Te dijelove je bilo lakše napisati. Ostalo je bio lov na težem i manje poznatom terenu”, detaljno objašnjava Milan.
Rijetko kada čitatelj stekne dojam koliko je vremena, rada i truda utkano u retke koje drži ispred sebe. Milan objašnjava kako je par godina skoro sve slobodno vrijeme provodio pripremajući se za pisanje – čitao je sve knjige izdane o tom kraju i tom vremenu, gledao je sve dokumentarce i video sadržaje koji su mi se činili korisnim za samo pisanje. A tu je i vrijeme provedeno na otvorenom…
“Hodao sam Markovim stazama, ili onima za koje mislim da ih je on mogao koristiti. Nekoliko dana proveo sam u kući njegova prapraunuka, vlč. Vjekoslava Kovača u Gerovu. Prošlo ljeto sam tjedan dana bio sam u kućici na stablu kraj Kupe i probao doživjeti što radi i kako se osjeća čovjek sam u tako bliskom kontaktu s prirodom. Uživao sam u vremenu pripreme i katalogiziranja informacija jer sam tad učio i dobivao materijal potreban da bih napisao roman smješten u prošlost, u tako specifičan kraj, u kom se živjelo, razmišljalo i govorilo puno drukčije nego danas.”
Puno zahtjevnije od samih priprema je za Milana bilo pisanje. Ističe da je jedan od vodećih razloga za to vjerojatno kriva njegova novinarska pozadina – kao novinar u svom radu uvijek se držao samo činjenica, a sad je trebalo puno toga izmisliti ili barem nadograditi neke solidne temelje.
“Nije bilo lako biti ‘sveznajući pripovjedač’ u planinskoj divljini i zabačenim selima čabarskog kraja pod vlašću ugarskih vlastelina prije 150 godina. A jednom kad sam napisao ‘prvu ruku’, trebalo je prepraviti tekst u drugu, pa treću i finalnu verziju s kojom sam bio zadovoljan. Ali to je tako s knjigom: dug proces pun detalja na koje srećom pazi i urednik, i lektor, i prevoditelj (neki su dijelovi romana na čabarskom dijalektu), i izdavač i dizajner i prelamač. Na kraju se, naravno, svi teški dijelovi tog procesa brzo zaborave.”
“Srce mog medvjeda” je bio u početku radni naslov i ostao je do samog kraja. Odličnu naslovnicu je dizajnirao Ante Magzan u svom Afektu.
“Ovo je prilično emotivna knjiga, medvjed je važan lik u njoj, kao i u životima mnogih ljudi, možda i više nego što mislimo. Sjetite se da je plišani medo možda najčešća prva igračka s kojom se u djetinjstvu igrate i spavate. Skoro svatko je imao svog medvjedića kao dijete. Odrastajući, neki ga izgube, neki ga čuvaju, a neki tek počnu tražiti slobodu i divljinu koju ta životinja još uvijek predstavlja. Mislim da ovaj naslov da pokriva sve te potrage. A nadam se i da naslov natjera čovjeka da pomisli: ‘Što je ovo, kakva je ovo knjiga? Mogao bih je pročitati.’”
Koliko smo zapravo u današnje vrijeme povezani s prirodom?
Baveći se novom Milanovom knjigom teško je ne zapitati što nagne pojedinca da se otisne u divljinu i dio svog ili pak cijeli život provede u duhu s prirodom, vodeći svoj život poput pustinjaka. Čini se da se danas, kada breme modernog života zna biti isuviše teško, sve više ljudi bijeg upravo traži u takvom ili djelomično sličnom načinu života – daleko od civilizacije u prirodi i s prirodom.
“Zašto se netko odluči na takav život? I danas na društvenim mrežama pratimo takve ljude, svako malo netko ode ‘off the grid’, u potrazi za nečim drugim: mirom, ispunjenjem ili jednostavno želeći se odmaknuti od ljudi. Ponekad susrećem takve ljude u planinama. U knjizi me zanima opisati njihov život i pronaći što ih pokreće i tjera. I naravno, pokušati predočiti što tim izborom dobivaju, a što gube. Svi znamo da možete bježati, ali možete li stvarno pobjeći? Hoće li vas medvjed – ili bijeli jelen u nekoj drugoj knjizi – spasiti od ljudi i zla koje zna doći s njima?”, pita se Milan.
Upravo nas taj moderni, užurbani, stresni i često previše dinamični život, odvaja od prirode. Milan smatra kako, bez obzira na to što je netko možda više, a netko manje, da smo svi na koncu očito premalo povezani s prirodom.
“To je vidljivo ne samo iz aviona nego čak i sa svemirskih postaja. Promjene koje se događaju s ledenjacima ili šumama su ogromne, alarmantne. Pravu divljinu i naš način života s njom ugrožavamo na svim kontinentima i u svakoj državi. Nažalost i u Hrvatskoj. Pogledajte samo kako nas sve živo što dođe na domak ljudskim naseljima smeta: prođe li preko livade kraj grada vepar, kriješti li i štiti li u parku vrana svog ptića, uleti li šišmiš u sobu, zuje li muhe na prozoru. Neki su ljudi brzo zaboravili da su samo prije godinu dana zbog straha od epidemije bježali u sigurnost šume, na teren tih životinja. Sad kad ih vide nadomak naseljima paničare kao da su velociraptori iz ‘Jurskog parka’. Mnogi paničare, pitaju se zašto štitimo velike grabežljivce, pozivaju na odstrel. Kao da nismo zapravo mi vršni predatori i glavna prijetnja svima ostalima. Trebali bismo biti puno mudriji, mirniji i uviđavniji u tom suživotu.”
Teško je autora upitati koji mu je možda najdraži dio ili citat, no uvijek volim vidjeti i kako onaj koji je pisao dotične retke, gleda i doživljava svoj rad.
“Najbolje je početi sa samim početkom, iz kojeg se, mislim, može dobro naslutiti kamo knjiga vodi: ‘Od svega, najdraže mu je bilo lutanje. Kraj je bio stvoren za to. Kraj je od njega i napravio lutalicu svojom ljepotom, pitomom i divljom u isto vrijeme. Počelo je rano, već od prvih godina života. Bez kolebanja se predavao porivu koji ga je vukao u teško prohodne guštike lijeske i graba, beskrajne šume crnogorice pune umirujućih vrtača prekrivenih rebrastom paprati, na planinske livade koje su vodile prema nazubljenim liticama vrhova. Katkad je slijedio staze koje su utrli ljudi, katkad one još zahtjevnije, koje su probile životinje. Ništa se nije moglo mjeriti sa srećom otkrivanja nepoznatog terena. Nije se bojao šume niti je mario za kazne zbog dugog izbivanja od kuće. Volio je neizvjesnost silaska sa staze, napuštanje tragova svih živih bića i potragu za novim putevima.’ Znam da se čitateljima sviđaju i poglavlja koja prate medvjeda kojemu sam dao ime Bero. I ja sam uživao pišući ih, pa evo, moja ideja kako to izgleda kad se medvjed zavuče u brlog na zimski san: ‘Vonj skrovišta bio mu je utješno poznat. Okrenuo se nekoliko puta oko sebe, istegnute šije onjušio grbavi strop spilje, nagonski zagrebao tlo prednjim šapama da ležaj učini još udobnijim i smotao se u veliko klupko. Gurnuo je njušku u zamotuljak sasušene trave pa mu se široko čelo nabralo od udahnute prašine. Otpuhnuo je jednom, dvaput, a onda mu se trbuh do kraja opustio i priljubio tlu. Snijeg što mu se bio uhvatio u krzno curio je niz polegnutu dlaku u suhu stelju. Odozgo, kroz ulazni hodnik brloga dopirale su magličaste trake svjetla. Čula se visoka huka sjevernog vjetra koji je prema tihim udolinama i ponikvama daleko ispod njegova skrovišta kovitlao sve veće pahulje. Zatvorio je oči i frknuo, ostavljajući za sobom grozne i ugodne stvari minule godine kao da se nisu ni dogodile. Pustio je tami da ga umiri, zimi da pobijedi, i zaspao na nekoliko sati. Nakon što se probudio, još je dugo kunjao i čistio si krzno. Sljedećih dana oko brloga se kretao u sve manjim krugovima. Jednog je jutra odlučio da se više neće odande izvlačiti. Ništa mu nije nedostajalo. Proveo je čitav dan u polusnu, a onda je postalo nevažno je li vani svjetlo ili tama. Nije više odlazio ni do ulaza provjeravati. Konačno siguran od straha, pustio je svijet da utihne, a sebi da iz njega nestane na nekoliko mjeseci’.”
Autori pisajući knjige stvaraju neraskidivu vezu, no da bi knjiga na koncu zaživjela, važno je da je autor pusti u svijet, i na koncu u naše ruke… Stoga Milan ne želi čitatelju predložiti kako da tumači knjigu. Kako kaže “Ja sam je napisao, i to je sve”. Ističe kako je sretan zbog novog iskustva i da je uživao radeći na novoj knjizi na razne načine.
“Nadam se da će i oni koji će je čitati naći bar jedan. Ali moram reći, bilo bi mi drago da bar netko lijepo zaspe uz nju. Dok sam je pisao, to mi se činilo kao često previđana i danas pomalo zaboravljena blagotvorna moć svake knjige. Svakako je bolje zaspati uz knjigu nego uz mobitel. Slobodno zaspite uz ovog medvjeda, i javite mi to, neću se uvrijediti.”
Knjiga je po prvi put predstavljena upravo na festivalu “Brdo knjiga” u Samoboru te u Zagrebu. Sljedeće predstavljane će se održati 20. lipnja i to upravo u Gorskom kotaru u Gradskoj knjižnici Janet Majnarich u Delnicama s početkom u 18 sati.
“Dakle, Gorani, eto me, nadam se da se vidimo! Dobio sam već brojne poruke i od prijatelja i od nepoznatih ljudi zbog kojih sam jako sretan. Nekima se sviđaju opisi prirode i šume, nekima lik Marka, nekima lik medvjeda, nekima cijela struktura romana kojemu je cilj prenijeti čitatelja na neko drugo vrijeme i mjesto, otkriti mu neke stvari o ljudima (i medvjedima, i puhovima, i tetrijebima…) koje možda nije znao i podsjetiti da malo posluša vlastito srce. Ovo zadnje po mogućnosti negdje u prirodi. Ovaj je roman, osim mojoj obitelji, posvećen svim tragačima, i pravim šumskim ljudima i onima koji se bar ponekad tako osjećaju. Oni znaju da su bobice uz put nekih dana najveća nagrada putovanja. Nadam da tih bobica u knjizi ima za razne ukuse u dovoljnoj mjeri”, za kraj zaključuje Milan.
FOTO: Privata arhiva
